Korijen ljubavi

Ivo Andrić, Meša Selimović, Paulo Coelho, stražnja strana boce Jane, Ana Bučević, Smiljan Mori… su samo dio ekipe koja nas svakodnevno poučava kako živjeti. Njihove mudrosti su danas nezaobilazne na društvenim mrežama, mainshit medijima, na policama. Ljepota, moć, novac, doktorati… Diktat uspjeha i neka luda vremena, koja su rezultirala potrebom da ga glumimo. Što bez iznimke ostavlja osjećaj praznine i nedostatnosti. Ružnoće, slabosti, siromaštva i gluposti.

Imam osjećaj kao da sve žene za sobom vuku profesionalnog fotografa, a svi muškarci komplekse koje pokušavaju sakriti iza predetaljno njegovanih brada i loših tetovaža.

A gdje je u svemu tome ljubav?

Grkinjo, znaj…

Rekoše davno Grci (prvo Grkinjama, pretpostavljam) da postoje tri vrste ljubavi: philos, eros i agape. I ako se dobro sjećam te lekcije s faksa, philos je platonska ljubav, prijateljska; eros je tjelesna ljubav, seksualna; agape je božanska ljubav, bezuvjetna. Očito je moguće da postoje i kombinacije, tj. određeni postotak jedne u drugoj. Može postojati određeni dio erosa u philosu između muškarca i žene. Ako imate sreće, postoji i dio agapea / philosa u erosu koji osjećate prema supružniku.

No mi se volimo busati u prsa kako su neke naše ljubavi čisti agape – ona prema djeci, primjerice. Grci nam ne bi dozvolili da se samo tako izvučemo s tom, često lakonski dobačenom izjavom. Dapače, kao netko tko radi s djecom se susrećem s hladnom istinom: to je često samo izjava. U realnosti, nekima sam više ja roditelj u dva školska sata tjedno negoli su im to biološka majka i otac.

Danas se najviše s ljubavlju poistovjećuje ona najbanalnija i najjednostavnija vrsta iste – eros. Seksom se promovira sve: od guma za automobile, preko madraca, do samih ljudi i njihovih ideja. Rezultat toga nam je neočekivana “medvjeđa usluga”, slična onoj koju smo si učinili visokom tehnološkom povezanošću. Ona nas je u svakodnevnom životu učinila možda i nikada manje povezanima s drugim ljudima. Međuljudski odnosi su postali plitki i lišeni značenja, a samim time i smisla.

Povezujući se s velikim brojem ljudi banalno, povezani smo sa sve manjim brojem ljudi duševno. Jednako tako, hiperseksualizacija društva nije donijela očekivane slobode i individualizam – upravo suprotno, većinu je zarobila u osrednjosti ljudskog iskustva s drugim ljudskim bićem. Pri čemu posebno pate žene, kojima je prodana ta priča o seksualnom oslobođenju. Umjesto njega, postale su “jeftina roba”: kopija jedna drugoj, u masovnoj proizvodnji iz “koprinih aparata” Instagrama, TikToka, OnlyFansa…

Radikalni feminizam im je donio upravo ono od čega ih je obećao zaštititi: objektivizaciju. Prihvativši ideju da se moraju osloboditi svojih zlih muževa koji ih nastoje podčiniti, prihvatile su svoja tijela učiniti oružjem. A onda je tu borbu (kao i svaku drugu) počelo diktirati tržište pa su uskoro te oružja uperile jedna u drugu, u borbi za što višu poziciju na prenatrpanom tržištu erosa. I neke su se time uspjele dograbiti (financijske) slobode. No većina – kao i muškarci koji izgore u borbi da se popnu na vrh piramide u društvenom statusu – ostaju emocionalno i duševno oštećena roba.

Srce od mesa

Do sada bi nam trebalo svima biti jasno da put erosa nije najzdraviji temelj za ispunjen život čovjeka pa samim time ni život društva.

Srpanj 2021. godine je bio jedan od najblagoslovljenijih u mom životu. Tada sam doživio svoje zadnje obraćenje, kao rezultat discipliniranosti u čitanju Božje Riječi, obnove uma duhovnom glazbom i višegodišnje molitve koju sam ponavljao više iz navike negoli s dubokom željom: “Bože, izvadi mi srce kameno i daj mi srce od mesa”.

Naime, svjestan sam svojih trauma. One nisu došle slučajno i bez razloga, moje je djetinjstvo bilo poprilično ispunjeno strahovima, ruganjima, osjećajem nesigurnosti, odbačenosti, nevoljenosti. Iako su moji roditelji radili najbolje što su znali i mogli te je naš dom bio iznimno stabilan, nisu me mogli zaštititi od svega. Dapače, dobro je da nisu. To me natjeralo da razvijem debelu kožu i fokus na stvari koje želim postići. Ali neizbježan nusproizvod toga su i bedemi koje sam podigao oko svog srca, kako bih se zaštitio od povreda. Zbog njih su mnoge moje ljubavi došle i prošle, ni ne znajući da su to bile. I ne govorim samo o suprotnom spolu, već i o neostvarenim željama, ambicijama, hobijima…

Bedemi koji su me štitili od eventualne povrede su također i blokirali ulaz bićima, stvarima i pojavama koje me eventualno nikada ne bi povrijedile.

Ali u srpnju 2021. godine mi je Bog ispunio molitvu. Preko noći, od relativno hladne osobe koja je manje-više sve stoički podnosila postao sam iznimno osjetljiv čovjek. Nije bilo dana, a da nisam na neki prizor pustio suzu. Ja, koji sam zadnju pustio četiri godine ranije, kada se nije znalo hoće li mi dijete preživjeti svoju petu operaciju. Sada bih ugledao klince kako se igraju, oca kako za ruku drži svoje dijete ili zaljubljenu mladost – bilo kakav znak nježnosti i ljubavi – srce bi mi oteklo od dragosti i oči se napunile suzama. Kada bih se našao u nekom sukobu, više nisam imao želju osobi s druge strane skinuti glavu. Po prvi put u životu, na drugoj sam strani vidio ranjeno dijete kakvo sam i sâm. I iskreno bih tom djetetu želio da ga Bog dotakne i iscijeli.

Došlo je do toga da sam upitao starijeg i mudrijeg prijatelja što se sa mnom događa, jer se osjećam k’o baba koja sjedi pred TV-om gledajući meksičku sapunicu – stalno cmoljim na prizore koje gledam. Rekao mi je: “To ti je Božje srce. Dao ti je da vidiš ljude kako ih On vidi”.

Nažalost, nisam znao čuvati taj dar i Neprijatelj mi ga je kroz životne nevolje u narednim godinama uspio ukrasti. Podvalio mi je moje stare strahove. Uveo sam emocionalni social distancing i ponovno sagradio bedeme, kako bih se zaštitio od novih povreda, novih izdaja, novih razočarenja u ljude koji su mi bili bliski.

Emily Jenkins, koja piše pod imenom E. Lockhart, kaže da je ljubav kada daš nekome moć da te uništi i vjeruješ im da to neće učiniti. No to možda nije najpametnija strategija… Jer što ako to učine?

Ljubav bez očekivanja

Postoji li takva uopće kod nas ljudi? Ili je agape rezervirana samo za Boga, koji nam na sitnu kapaljku dopušta da ju tu i tamo iskusimo? Možda ju samo Njegovo srce može podnijeti, tu ljubav kojoj se stalno daješ i daješ… a oni kojima ju daješ te svaki dan iznova iznevjere i razočaraju? To bi nas ljude sasvim sigurno ubilo. Ili još gore, učinilo poluživim, mračnim ljudima koji žele pravdu za sve što nam je učinjeno. Neuzvraćena ljubav sasvim sigurno čovjeka može napraviti demonom, bićem ispunjenim cinizmom, prijezirom, gorčinom. Željnim osvete.

Ako ni iz kojeg drugog razloga, iz toga nam treba Isus. Kao primjer nevinoga koji nije gradio bedeme, već upravo suprotno: dozvolio je svima da uđu i razvale Hram, da ne ostane ni kamen na kamenu. Njegov jedini odgovor je bio: “Oprosti im, ne znaju što čine”. I da nijednog drugog znaka nije bilo, ovaj je dovoljan dokaz da je Bog, sposoban i voljan u tri dana ponovno podići taj Hram iz mrtvih te rukama u kojima su još uvijek rane od čavala primiti Petra koji ga je tri puta zatajio i reći mu: “Pasi ovce moje”.

Kada sam iskren sam sa sobom, ne mogu reći da volim ikoga bez očekivanja. Imam očekivanja od svoje žene. Od svoje djece. Od prijatelja. Od psa.

Možda je najbliže ljubavi bez očekivanja ona koju osjećam prema korijenu koji je izbio na mom dvorištu. Grbav i neugledan, on drži predivnu jelu koja se proteže uvis i iznad moje kuće, dajući nam hlad cijelo popodne u vrućim ljetnim mjesecima. Svaki put kad ulazim autom u dvorište, gledam da ne prijeđem preko njega. Istinabog, puno bi praktičnije bilo da ga jednostavno pokrijem zemljom… No svaki put kada ga vidim, osjetim zahvalnost. On me podsjeti na nevjerojatnu jednostavnost nečega tako nepojmljivo dubokog kao što je ljubav. Prava ljubav je jednostavna, a mi ju učinimo kompliciranom svojim strahovima, traumama, očekivanjima, nadanjima…

Philos

Negdje na pola puta između plitkosti, prolaznosti erosa i zastrašujuće dubine vječnog agapea stoji – prijateljstvo. Zalogaj ljubavi koji svi možemo prožvakati. Nije junk-food poput prvoga, ni neprobavljiva hrana Višeg bića poput potonjeg.

“Nema veće ljubavi nego dati svoj život za svog prijatelja”, rekao je onaj koji je hodao među nama i bio Agape.

Vjerojatno je znao da nas Njegova vrsta ljubavi plaši. A da smo bolji od životinjskih nagona koji su u nama. Pa nam je ostavio philos, kao put kojim možemo kročiti. Put na kojem će nam snage za ići dalje ponekad dati i jedan grbavi, neugledni korijen.

 

Piše: Ivan Pokupec

https://ivanpokupec.substack.com/p/korijen-ljubavi