Sin Božji postao je čovjekom…

“Anđeo Gospodnji navijestio Mariji i ona je začela po Duhu Svetomu”. Kristovo rođenje, uz Njegovo uskrsnuće, označava formalni začetak kršćanske vjere. Ono označava početak novog vječnog saveza između ljudi i Boga kroz sjedinjenje svjetovnog i nadsvjetovnog aspekta bitka. Bog je utjelovljenjem svoga sina ljudima darovao jasni pogled iz horizontalnog svijeta – iz našeg materijalnog prostorno-vremenskog kontinuuma, u ono vječno vertikalno – tj. u ono što uvijek stoji nad ovim svijetom i prema čemu ovaj svijet vodi. Omogućivši tako pukotinu iz ovog svijeta prema onom sljedećem, Bog nam je podario i svojevrsni vrijednosni nacrt kako valja živjeti, odnosno kako se nedaće iz ove suzne doline u kojoj privremeno jesmo mogu nadići i na koncu pobijediti.

Isusov život započeo je nizom svjetovnih neprilika, zbog kojih se to stoljećima najavljivano slavno Božje rođenje dogodilo u naizgled neslavnoj štalici. Ta nam štalica pritom ne šalje samo poruku o nevažnosti materijalnih dobara usporedno s onim vječnim, već i kako, Jungovim riječima, treba paziti da se doživljaj Boga ne propusti zbog toga što ne gledamo dovoljno nisko. Betlehemska štalica daleko je od kraljevskih odaja kakve bi očekivali za Božji dolazak, no ona je prije 2000 godina u svojoj prividnoj “niskosti” bila veća od cijelog našeg svijeta. Ona nam je omogućila direktan i osoban pogled iz ovog svijeta preko njegovog ruba, te ga time rekalibrirala i preusmjerila. Bog se nije samo spustio iz transcedencije u naš svijet, već se spustio i u najniže dijelove tog svijeta, te od tamo poslao poruku ultimativne ljubavi.

Ta je ljubav, proizašla iz obične štalice, kasnije revolucionalizirala svijet, šaljući veliku količinu nakaradnih dotadašnjih ljudskih obrazaca, kao što su poganska žrtvovanja i nasilna mržnja prema najslabijima, u prošlost, te stavljajući na njihovo mjesto onu čudesnu mantru o ljubljenju bližnjeg svoga kao sebe samog.

U vrijeme prevalentnog društvenog megalomanskog hvatanja vječnog života, ponajviše preko transhumanističkih i tehno-centričnih lažnih eliksira života, valja se prisjetiti da je problem smrti, odnosno prolaznosti života, koji trenutne Babilonske kule pokušavaju razriješiti, već razriješen prije 2000 godina.

U svom parareligioznom veličanju tehnologije naši su suvremenici zakasnili, samo što će im danas na to rijetko tko ukazati. Kršćanska vjera kroz Kristov primjer uči kako materijalna smrt nije konačni kraj, već samo kraj ovosvjetovnog bivanja. Fiksacija na nadjačavanje smrti trenutnog duha vremena nije mnogo više od jalovih novih pokušaja ispunjenja duhovnog poriva prisutnog u svakom čovjeku. Rugajući se zastarjelosti i nazadnosti kršćanstva, moderni ljudi ne shvaćaju da njegovim odbacivanjem ne dolaze u racionalistički raj, već u vrijednosnu pustinju u kojoj ih ista pitanja i dalje more, ali su sami sebi onemogućili pronalazak ikakvog puta prema odgovorima na njih.

Na problem prolaznosti i pronalaska smisla u našem ograničenom materijalnom kontinuumu ne može odgovoriti nikakva znanost, nikakva psihologija, pa čak ni filozofija.

Na njega jedino odgovara osobni susret s onim Uzvišenim, koji nam je u svojoj punini omogućio upravo Božji silazak, čiji početak slavimo ovih dana. 

Osim što predstavlja ideal življenja kojemu valja težiti, Kristov život predstavlja i eksplicitno suosjećanje Boga s našim ovosvjetovnim nedaćama. Puštanjem svoga sina u ovaj svijet i svu patnju koja ga tamo iščekuje Bog nam nikad jasnije govori da i On pati s nama, da nema te svjetovne tragedije u kojoj nas je On napustio.

Najkraći stih u cijeloj Bibliji kaže “zaplaka Isus”. Sam Sin Božji zaplakao je prilikom svjedočenja jednog primjera ljudske patnje proizašle iz gubitka bližnjega. Sam Sin Božji na križu je upitao svog Oca zašto ga je ostavio. Možemo li dobiti jasnije priznanje težine naše egzistencije od toga da se sam Bog u našem svijetu na trenutak osjetio ostavljenim? Možemo li, s druge strane, dobiti jasniju poruku da ta težina vodi prema nečemu većemu od bogoljudskog života koji to dokazuje, a koji je započeo u betlehemskoj štalici?

Naš je zadatak hrabro podići svoj križ, te gledajući u lice svim nedaćama koje su ga stvorile, shvatiti da to lice nije sve što jest niti je ono suštinsko. Upravo u križu koji će se svakome povremeno učiniti preteškim valja pronaći Božje obrise, a taj nam je težak zadatak olakšan time što smo i više od Božjih obrisa doživjeli na križu prije 2000 godina. Bog je utjelovio svog Sina kako bi nam pokazao da u svojim patnjama nismo sami, već da je On s nama u svakoj od njih – da je On svaku od njih kroz svoje utjelovljenje osjetio na svojoj ljudskoj koži.

Sin Božji postao je čovjekom kako bi omogućio ljudima da postanu sinovima Božjim. 

Sretan vam i blagoslovljen Božić.

 

Izvor Sapere Aude

Facebook