Sloboda i ropstvo društvenih mreža

Sloboda i ropstvo društvenih mreža – Papa Franjo povodom korizme pozvao je vjernike na odmak od društvenih mreža. Društvene mreže, kao što sve veći broj ljudi shvaća, sa sobom nose niz velikih psiholoških, socioloških i inih problema. One su minuciozno podešene tako da zadržavaju ljudski pogled, odnosno tako da svojom adiktivnošću stvaraju same sebi svrhu. Zoran prikaz njihove adiktivnosti može se pronaći u načinu na koji se dolazi do novosti na većini društvenih mreža, koji uključuje povlačenje ekrana prema dolje u maniri povlačenja poluge na slot automatima u kockarnicama. One uistinu stvaraju jedan zaseban svijet koji svojim lažnim obećanjima pojedinca odvaja od stvarnosti, omogućavajući mu da sve svoje mane, nedostatke i boljke sakrije, te si izgradi svoj usavršeni personalizirani digitalni avatar. Nadalje, poznata je jaka korelacija između porasta popularnosti novih medija i porasta mentalnih oboljenja kod mladih, posebice ženskih osoba, koje nekada rezultiraju i tragedijom suicida. 

Sve to i još mnogo toga čini društvene mreže dugoročno štetnima za pojedinca, stoga je dosta današnje kritike opravdano usmjereno prema njima. No, naše je doba stvorilo i neke nove izazove, koji su sve češće ciljano zanemarivani tijekom ukazivanja na opasnosti društvenih mreža. Pozivajući se na njihovu nakaradnost određeni će politički i nadpolitički akteri preporučiti odmak od njih, između ostalog i kako bi se zaštitili od tamo prisutnih “dezinformacija”. Indikativno je, međutim, što većina takvih širitelja panike ne zaziva potpuno gašenje društvenih mreža, već samo gašenje onih informacija na njima koje idu kontra službenih narativa. Društvene mreže im, dakle, ne smetaju zbog toksičnosti koju generiraju, već zato što tu toksičnost ne mogu tako lako okrenuti u svoju korist, namećući se bespogovorno kao jedini izvor istine, kako su to činili na terenu starih medija.

Društvene mreže u svom trenutnom obliku naprosto ne mogu biti dio onoga što je Richard Weaver nazivao velikim stereoptikonom masovnih medija, odnosno manipulativnih leća koje se pojedincu nameću od viših instanci moći, pretvarajući ga svojim mehaniziranim naredbama u nesvjesno poslušan kotačić kolektiva. Jednosmjerna komunikacija klasičnih medija i nezasluženi autoritet koji im ljudski um pridaje omogućili su njihovo pretvaranje u ne mnogo više od sofisticiranog glasnika službenih narativa, odnosno propagandne mreže kojom se istina može gušiti prema potrebi. Društvene mreže predstavljaju paradoksalnu pukotinu u takvom djelovanju, stoga se upravo u tome može pronaći pravi razlog zašto se srž planova globalističkih instanci sastoji od staljinističkog “suzbijanja dezinformacija u online svijetu”. Tehnološka je revolucija kao svoju neplaniranu posljedicu kreirala novi javni trg, na kojemu se nametnuti narativi mogu u trenutku preispitivati, kritizirati i opovrgavati. Taj javni trg, kao svojevrsna oaza slobode govora i dvosmjerne komunikacije između naroda i vlastodržaca, ruši njihov prijašnji informativni monopol te dovodi u opasnost njihovu sve mahnitiju vladavinu.

Nije slučajno ni to što je fokus javnosti danas isključivo usmjeren na štetnost društvenih mreža, dok se de facto jednaka štetnost klasičnih medija – od novina preko radija do televizije, rijetko kada preispituje. Naš se duh vremena voli šaliti na račun straha od televizije koji su osjećali naši preci, no valjalo bi revidirati koliko je taj njihov strah zaista bio iracionalan. Televizija, naime, također stvara svoj zaseban svijet koji često ni na koji način ne korespondira sa stvarnošću, kao što to čine i novine. Većina stranica u prosječnim novinama je propaganda, rekao je davno otac propagande Edward Bernays. Ukoliko nulifikaciju stvarnosti navedemo kao inherentni problem društvenih mreža, ne bismo li isto trebali primijeniti i na televiziju? Ili ćemo pak pristati na to da se stvarnost nastavi definirati ovisno o volji pogubljenog i manipulativnog duha vremena?

Borba za prevlast na novim medijima, odnosno za održavanje monopola na istinu starih medija, u svojoj se srži pomiješala i s pojedinim krucijalnim političkim utakmicama. Američki izbori 2016. godine dobiveni su na online platformama, kada je bivši predsjednik Trump uspješno prokazao svu lažnost i neprofesionalnost velikih etabliranih medijskih kuća. Očekivani odgovor establišmenta na sljedećim izborima bila je udružena prevara birača. Ta se prevara svojim velikim dijelom odigrala upravo na Twitteru, gdje je trenutna vlast dokazano utjecala na vlasnike te tehnokorporacije, zahtijevajući da se sav sadržaj koji ide u korist njihovog političkog protivnika Trumpa, a kontra njih, cenzurira. Dosegnulo je to takve razine da je dijeljenje vijesti preko privatnih poruka o aferi njihovog kandidata bilo blokirano po istom principu po kojem je blokirana i maloljetna pornografija.

Društvene mreže predstavljaju dvostruki izazov suvremenog doba – izazov slobode govora i izazov cenzurističkih manipulacija. Papa Franjo svojim pozivom na udaljenje od metaverzuma s jedne strane sudjeluje u važnoj raspravi o utjecaju digitalnih komora na pojedinca i društvo u cjelini, no s druge strane ne stavlja danas nužnu zvjezdicu uz tu raspravu koja kaže da borba protiv toksičnosti društvenih mreža ne smije postati izgovor za gušenje slobode govora ili za nametanje monopolističkih informacijskih struktura.

Suočeni smo s bitkom za paradigmu – bitku između zastupanja istine i borbe za moć nad narativima. Borba za kontrolu nad novim medijima postaje sve sofisticiranija te se odražava i u političkim arenama, kao što smo vidjeli u primjeru prošlih američkih izbora. Ostaje nam nadati se da se isti protudemokratski manevar neće ponoviti i ove godine.

Izvor: Sapere Aude

Facebook