Sveto, profano i sotonsko u modernom svijetu

Pogrešno je najmračnije nastupe s progresivističkog bala zvanog “Eurosong” svrstavati pod umjetničke performanse. Radi se, naime, o ritualnim obredima. Neki od tih obreda bazirani su na najočitijem slavljenju Sotone, a drugi suptilniji na idolopoklonstvu prema popularnim vrijednostima aktualnog duha vremena. Neki pak u svojim obredima stapaju obje te parareligijske sfere. Tema sotonizma u elitnoj industriji zabave dugogodišnja je javna tajna, a kao takva je i kontinuirano prozivana teorijom zavjere od strane onih koji s njome surađuju. Teorije zavjere su, sada sa sigurnošću možemo reći, čak i ono što vidimo utjelovljeno ispred svojih očiju. Teorija zavjere je definirati veličanje Sotone kao sotonizam. Nije pritom takvo pomračeno klanjanje ništa novo za zapadnjačku industriju zabave. Sam Smith se na prošlogodišnjim dodjelama nagrade Grammy doslovce klanjao đavlu, a ciparska predstavnica na Eurosongu 2021., Elena Tsagrinou, nastupila je s pjesmom [El diablo]. Prošlo je stoljeće Hollywooda također prožeto luciferijanskim lajtmotivima, samo u nešto misterioznijem i suptilnijem obliku. [Rosemaryna beba] Romana Polanskog jedan je od najpoznatijih horora u povijesti, koji među ostalim prikazuje neuspješnog glumca kako potpisuje sporazum sa sotonističkom sektom te time stječe karijerne uspjehe. Slična sekta, ali u svom erotsko-sotonističkom obliku prikazana je i u trileru [Oči širom zatvorene] Stanleya Kubricka.

Pa što je to što modernog čovjeka, inače samoprozvanog znanstveno-materijalističko nastrojenog racionalista, navodi na sudjelovanje u takvim antireligijskim tvorevinama? Nije li ironično što se Bog danas odbacuje po istom rezonu po kojem se odbacuje i Djed Božićnjak, dok se istovremeno iznimno puno truda i novaca ulaže u odavanje počasti onome koji stoji Njemu nasuprot? Gledajući neopoganski cirkus Eurosonga, kao i mnogih drugih progresivnih produkata industrije zabave, još se jednom nameće pitanje koje uvijek ide ruku pod ruku s progresivizmom – gdje je granica. Mahnita zapadnjačka detabuizacija, potaknuta ponajviše prošlostoljetnom seksualnom revolucijom, dovela nas je do toga da se na svojim pozornicama doslovce klanjamo đavlu, a naše glorificiranje materijalizma i znanosti onemogućilo nam je da takve činove adekvatno adresiramo, jer bi artikulacijom nelagodnosti koju prirodno osjećamo pred pentagramom, očnjacima i rogovima implicitno priznali svoju nazadnu vjeru u arhaične koncepte bogova i demona. Dok su se naši zatucani preci klanjali svojim božanstvima, mi smo danas toliko uznapredovali da se svojim božanstvima klanjamo još jače – tj. onoliko jako koliko je potrebno da klanjanje i dalje možemo odraditi, a da si ga umjesto kao klanjanje možemo predstaviti kao kritiku klanjanja, odnosno kao svojevrsno meta-klanjanje.

Oni moralno relativistički nastrojeni među nama, kao i oni koji na progresivne grijehe vole okretati glavu, u spomenutom nastupu vrlo vjerojatno neće vidjeti ništa problematično. “Oni iskorištavaju sotonsku simboliku samo kako bi nas natjerali na razmišljanje”. Pitamo se – iskorištavaju li oni vraga ili vrag iskorištava njih? Jesmo li mi ostvarili pobjedu nad zastarjelim konceptom đavla ili je đavao ostvario pobjedu nad nama kada nas je uvjerio da ne postoji? Kako rekosmo, ništa ne smije biti tabu – osim prozivanja nečega tabuom. No je li uistinu tako? Zazivanje zatiranja kršćanstva više nije tabu, niti moderni um u tome vidi išta pogrešno. Sigurni smo, međutim, da hipotetsko zazivanje zatiranja rodne ideologije na svjetskoj pozornici ne bi bilo toliko svesrdno prihvaćeno. Njihov relativizam seže taman onoliko daleko koliko je potrebno da bi se sve tradicionalno odbacilo, a kada se u tome uspije, svoju glavu ispoljava snažan i agresivan dogmatizam.

Kako drukčije objasniti činjenicu da se kršćanski simboli mogu desakralizirati na svjetskim pozornicama, a da se kriva “rodna zamjenica” u pojedinim zapadnim državama zakonski kažnjava? Nismo mi, dakle, detabuizirali sve, niti smo u moralnom smislu sve relativizirali, nego smo tabue i objektivni moral izokrenuli i resetirali na postavke iz nekih davnih poganskih vremena. Njihovi obredi nisu postkršćanski, u smislu nekakve kvazisotonističke postmoderne provokacije “zastarjelog” kršćanstva, već su antikršćanski. Svetosti i profanosti u modernom svijetu nisu odbačene i nadjačane, već su samo obrnute. Naše glorificiranje napretka, naš transhumanizam, tehnocentrizam i scijentizam, odveli su nas ravno natrag u praznovjerno vještičarenje i punokrvnu crnu magiju. 

Izvođačica koja stoji iza spomenute sotonističke pjesme, Bambie Ray Robinson, 31-godišnja je bivša ovisnica o drogi, koja za sebe kaže da je u spolnom smislu “nebinarna”, dakle ne samo da nije ni muško ni žensko, već nije ništa što bi se moglo fiksno odrediti. Njezina pjesma, kako nam objašnjavaju poneki pojedinci koji se u ideološkom smislu vole svrstavati u centar – tj. u ono što bi kršćani nazvali mlakošću, simbolizira njezinu borbu s drogom. Možda. No suštinsko je pitanje što je to što stoji iza njene ovisnosti. Što stoji iza potencijalnog zla koje je doživjela zbog kojega je i sama kasnije zapala u zlo? Što stoji iza njezine potrebe da svoje tijelo objektivizira radeći pseudoglazbeni spot koji je toliko vulgaran da je na većini online mjesta zabranjen, zbog čega je svoje konačno boravište pronašao na pornografskim stranicama? Što stoji iza njene potrebe za vještičjim plesom unutar iscrtanog pentagrama? Jesu li demoni kojima se klanja plod njenog uma ili metafizička stvarnost u neku je ruku manje bitno – oni su svakako realnost koja ju potiče na određeno djelovanje. To što smo grijeh preimenovali u mentalnu bolest ne znači da je njegovo činjenje išta manje pogrešno.

Nešto se uistinu poigrava umom modernog čovjeka. U materijalnom smislu ima više no što je ikada imao, a sam je svjestan da u stvarnosti nema ništa. Pritom, usprkos svim bjelodanim dokazima nesreće u koju zapadaju ljudi koji su spremni prodati svoju dušu na oltaru svjetovnih uspjeha, nešto u nama nas i dalje poziva upravo na to. Toliko je mladih umjetnika počinilo suicid da je na njihovim imenima neformalno oformljen “Klub 27” – klub pripadnika estrade koji su život napustili u 28. godini.

Usprkos tome, svoju glavi i dalje guramo u pijesak relativizma i prodajemo si bajke o naprednosti i liberalnosti modernog svijeta. Oslobođeni smo okova, pa smo slobodni prihvatiti poziv na klanjanje gospodaru ovoga grešnog svijeta, koji navodno ne postoji, ili svojim svjetovnim božanstvima, koja navodno nisu božanstva. O Sotoni smo pisali knjige i radili filmove, a sada mu se i eksplicitno klanjamo. Zaključak o tome postoji li Sotona nadilazi gabarite ovoga teksta. No, kada bi on kojim slučajem stvarno postojao, sigurni smo da bi bio iznimno zadovoljan prinosima koje od modernog čovjeka dobiva.

 

IzvorSapere Aude

Facebook