by Hrvatski lijevi salon prezire radništvo – žalosni napad Tomića na Bulja dokaz je tome
Piše Goran Andrijanić, Dijalog
Odluka sinjskog gradonačelnika Mire Bulja da ne dopusti da se izložba fotografija iza koje stoji Srpsko Narodno Vijeće održi u galeriji koja je pod nadležnošću gradskih vlasti izazvala je valove nekontroliranog bijesa u jednom dijelu javnosti.
Taj dio koji možemo opisati kao „lijevo-liberalni salon“, uvjerljivo je manjinski, ali ima, kako je Johnny Štulić nekada pjevao „svoje ljude na strateškim mjestima“. To čini da s malo glasova stvara neprestanu medijsku galamu, što ga čini utjecajnijim nego što ideje koje prezentira zaslužuju – kako u političkom, tako i u intelektualnom smislu.
Tako je i sada.
Jedna posve legalna, a čini mi se i sasvim legitimna, odluka sinjskog gradonačelnika da ne ustupa gradski prostor organizaciji koja već dulje vrijeme ne čini ništa drugo osim što politički i kulturološki napada i vrijeđa hrvatsku državu i njezine institucije (prilično čudan način prezentiranja interesa srpske manjine u Hrvatskoj) – histerično se proglašava „cenzurom“ i „ugrožavanjem sloboda“.
Isti oni krugovi koji već godinama pokazuju tendenciju apsolutističkog usmjeravanja i kreiranja društvene i kulturne klime u ovoj zemlji, sada su bijesni jer se pojavio političar kojega jednostavno ne zanima njihov monopol i donosi svoje odluke u skladu sa svojim političkim instinktom i interesima svojih birača.
Medijsko-idejna dominacija toga salona čini da njegovi ljudi postaju iznimno arogantni, a mehanizam kontrole nad napisanim, koji ima svaki odgovoran autor, počinje im slabiti. To čini da, jednostavno, u svojim tekstovima sladostrasno izbacuju ono najgore iz sebe i strašno kontaminiraju javni prostor.
Istinski ogledni primjer tome jest tekst Ante Tomića u kojima se taj publicist pridružio napadima na Bulja, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. To je tekst koji bi, da živimo u nekom bolje uređenom društvu, već bio prijavljen nadležnim strukovnim tijelima kao uradak koji ruši sve važnije novinarske kodekse i iznosi uvredljive sudove ne samo o jednom čovjeku, nego o cijeloj jednoj društvenoj grupaciji.
U njemu Tomić portretira Bulja kao polupismenog, zaostalog čovjeka, koji dolazi iz iste takve sredine, ne zna ništa o „visokoj kulturi“, bio bi nitko da nije bilo Domovinskog rata i kao takav – slijedi svoju perverznu logiku Tomić – nema nikakvo pravo donositi odluke o događajima poput izložbe fotografija.
Tekst je ispunjen općim mjestima malograđanskih primitivnih predrasuda prema „nižim“ klasama društva, radništvu kao i, naravno, hrvatskim braniteljima. Iz Tomića i njegovih rečenica izbija prezir upravo prema spomenutim slojevima društva, a izostanak autocenzure koji sam ranije spomenuo čini da je tekst u svojim pojedinim dijelovima upravo zapjenjen od mržnje.
Budimo realni, Tomić je svoju reputaciju i izgradio upravo na tome – fanatično upornom raspirivanju mržnje prema malome hrvatskom čovjeku koji je u njegovom svijetu simbol svega lošeg i bolesnog oko nas. U svome napadu na Bulju Tomić bijesni nad činjenicom da upravo takvi koje on prezire (on ih ironično opisuje kao „takozvane male ljude“) koriste svoje demokratsko pravo i dovode Miru Bulja na vlast.
Bulja koji je sve ono što Tomić i njegov salončić ne mogu podnijeti – radničko dijete, branitelj, čovjek vjeran svojim načelima. I upravo zato ga napadaju, a Tomić ga posprdno opisuje kao nekadašnjeg nadzornika u tvornici Dalmatinka, koji je „pazio da žene ne zaborave uvući laštik u mudante“.
To otužno izrugivanje s hrvatskim radnicama i njihovim radom u pisanju Tomića nimalo ne iznenađuje. On je, kako smo rekli, salonski pisac, a postkomunistički salon je od „elita“ titoističkog komunizma iz kojih je proizašao preuzeo prijezir prema hrvatskom radniku i seljaku.
Totalitarni režim koji je navodno trebao štititi interese radništva funkcionirao je upravo u suprotnosti prema njima, stvarajući partijsku oligarhiju koja je imala svu vlast u rukama. Svaki pokušaj naroda da barem djelomično ostvari slobodu koja mu je bila obećana dočekivala je oštra reakcija.
Velika tragedija naše državnosti jest da hrvatske „elite“ i danas u svojoj uvjerljivoj većini funkcioniraju upravo prema tom modelu preuzetom iz komunizma – daleko od naroda koji bi po naravi stvarali trebali predstavljati i voditi, u dubokom preziru prema njemu, i zaokupljene svojim sebičnim malim interesima.
Svojom ojkofobijom Ante Tomić i njemu slični autori tim „elitama“ vjerno služe. Pri tome, vjerojatno liječe svoje provincijalne komplekse i frustracije, bježeći od vlastitih korijena. Ali, to lijevome salonu nije bitno. Važno jest da mehanizam koji im omogućuje vladati i utjecati ostane nedirnut.
Svaki put kada se dogodi nešto što će tu ustajalu žabokrečinu prodrmati – kao recimo Buljova odluka – javljaju se ljudi poput Tomića koji će svoje talente bespogovorno upregnuti u to da se ta močvara ljulja što manje.
Hrvatski lijevi salon prezire radništvo – žalosni napad Tomića na Bulja dokaz je tome