by Nešto se novo događa u Hrvatskoj, nešto se mijenja…
Ne mislim na sveopći bojkot trgovina. Ne mislim na prolaznu kolektivnu nacionalnu euforiju oko rukometa. Ne mislim niti na posljedice promjene vlasti u SAD-u ili Veliki Reset u režiji elita. Polako u skrovitosti korjena duha Hrvatskog naroda raste i uobličava se jedna potpuno drugačija i dublja promjena.
Bojkot je super. Konačno se nešto pokrenulo. Preživjet će vlasnici velikih trgovačkih lanaca pad prometa, veliki su to dečki. Indikativno je da se vijest o bojkotu trgovina proširila, kao ljetni požar nošen burom, od čovjeka do čovjeka pa se razmilila društvenim mrežama i konačno mainstream medijima. Znači da sazrijeva svijest naroda da je on taj koji odlučuje. Treba bojkot nastaviti bez obzira što je vjerojatno izašao iz Vladine kuhinje ili se tamo dokuhava kako bi se sva odgovornost za rast cijena prebacila na trgovce. Ako ni zbog čega drugoga onda barem zbog toga da vidimo kako će se iz toga iskoprcati pohlepni profiteri. Neka se malo zamuti kako bi se razbistrilo. Vježbamo kolektivni inat i širimo svijest, makar i uz licemjernu potporu Vlade. Neka se menadžeri malo zabrinu za bonuse, oni se neće boriti protiv naroda nego će se požaliti gazdama. A kad gazde počnu okretati brojeve telefona, tko zna… Zamašnjak bunta se može lako okrenuti prema stvarno odgovornome za sve što se događa na području Republike Hrvatske: Vladi RH koju već 9 godina vodi gospodin Plenković.
Inflaciju nisu generirali trgovci (njihova pohlepa je samo pomogla tome) već štampanje helikopterskog novca i još neke okolnosti, stručnjaci to mogu bolje objasniti. AP i njegova klika bajaju o rastu BDP-a i vrhunskom kreditnom rejtingu (šta god to značilo) dok se naša domovina suočava s potpunom demografskom katastrofom i promjenom strukture stanovništva, zdravstveni i obrazovni sustavi su već odavno na aparatima, a sigurno ne pomaže niti potpuni kolaps poljoprivredne i industrijske proizvodnje. Korupcija, nekažnjeni lopovluk, nerad, nekompetencija i pravni nered nisu slučajne devijacije. Sustav je voljom moćnika namjerno postavljen ukrivo u korist sebičnih partikularnih interesa raznih lobija i interesnih skupina kojima je domoljublje piće za slabiće, poslovni model ili se, u najboljem slučaju, budi tek nakon tri skupe butelje, ako zasvira Thompson ili Zaprešić boysi.
Hrvatsku ubija NEPRAVDA i prevelika socijalna neravnopravnost. Zakoni su nam namjerno izbušeni, a provoditeljima zakona namjerno nisu osigurani uvjeti za efikasno i pravedno stvaranje reda, potkapacitirani su i financijski i ljudstvom. Djeca rastu u okolini koja je zatrovana materijalizmom i hedonizmom, sebičnošću, kukavičlukom, relativizacijom i ravnodušnošću umjesto da ih i roditelji, institucije i ostali uzori sustavno i primjerom uče empatiji, odgovornosti i solidarnosti. Polako klizimo u potpunu moralnu i intelektualnu degradaciju te rasap nacionalnog identiteta i tradicionalnih društvenih vrijednosti. U kaos.
Džabe premijerove medijske prostitutke ispucavaju strelice krivnje u svim mogućim smjerovima. Možda će to upaliti kod nezainteresirane raje, možda će mu to dobiti izbore, ali nešto mu se gadno trese kad urednici nekih MSM novina imaju potrebu hraćkati po Dabrinom kumu Anušiću. Ne bih dalje o dvorskim bitkama čiji se vonj baš fino osjeti. O tome ćemo vjerojatno vrlo brzo više saznati, možda već za tjedan dana kad je u Saboru predviđeno glasovanje za novog ministra poljoprivrede. Ajmo radije dalje na radosnije kontraverze.
Hrvatski rukomet je u deset dana kao Rocky Balboa prešao put od prazne Arene i desetine tisuća neželjenih ulaznica do ekstatičkog ushita i pomame pomodara na preskupe sjedalice u Areni. Hrvati su se, kak veli jedan Slovenac, a ne ja, s pjenom na ustima i nožem u zubima, probili do finala rukometnog svjetskog prvenstva. I mene, kao i mnoge druge Hrvate, su jako razveselili. U finalu u Oslu su izgubili od danskih vanzemaljaca, ali su se pošteno potukli i ostavili srce na terenu i na kraju uzdignuta (p)čela dozivali svoju Adrien: svoju lijepu zemlju Hrvatsku.
Čak je i oduševljeni zagrebački gradonačelnik u nekom trenutku stavio hrvatske kockice na sebe i dopustio da Thompson pjeva na dočeku rukometaša na Trgu, iako su njegovi glasači po društvenim mrežama tražili da se to zabrani i javno iskazivali da će navijati za Dansku zbog Thompsona, čija je krivnja to što pjeva pjesmu koja se sviđa rukometašima i većini Hrvatske. A neki su i zbrajali koliko će Hrvatska izgubiti novaca, jer će rukometašima morati plaćati veće mirovine. Čudan način pokazivanja ljubavi prema Hrvatskoj. Potpuno drugačije je ovaj uspjeh doživjelo 50.000+ oduševljenih građana Hrvatske na dočeku na Trgu i milijunski broj gledatelja uz TV ekrane.
Neki smatraju da je pjevač pjesama “Lijepa li si”, “Moj Dida i ja”, “Samo je ljubav tajna dvaju svjetova” i dr. ustaša koji plitkim i prozirnim kvazidomoljubnim frazama i ukradenim rifovima uzburkava niske strasti zaostalih “ognjištara” umjesto da im uzdiže intelekt. Drugi, pametniji rekao bih, smatraju da svojim stvaralaštvom ne stvara samo pjesničku sliku, već i aktivira duboko ukorijenjene kolektivne emocije i iskustva i budi duh našeg naroda, koji jest svakakav-nekakav, ali je svakako žilav, prkosan i teško salomljiv. Istina je da se ljubav prema domovini prvenstveno pokazuje djelima, ali zašto ne i pjesmom? Šta god da bilo naši rukometaši su velikom dijelu Hrvatske ispunili srce i dušu, valovi Božjeg blagoslova su ispljuskali stijene okamenjenih srdaca i otopili dobar komad leda s duše našeg naroda. Kome bilo pravo, a kome krivo, smatram da nam trebaju takve ljekovite trave za otvorene (i potisnute) rane na duši naroda.
Ali ni buđenje inata naroda u bojkotu niti ponos i radost zbog jednog sportskog uspjeha, koji je nakratko probudio i okrijepio dušu naroda, ipak nisu dio svetog reseta koji dolazi, već se ta promjena odnosi na buđenje vjere, duhovnu obnovu i novu evangelizaciju koju, na žalost (ili na sreću?), ne vodi ni politička ni duhovna elita, već kao divlja trava klija i raste iz same zemlje.
Ova promjena se očituje u sve većem broju obraćenja, duhovnih obnova, koncerata duhovne glazbe, javnih svjedočenja i očitovanja vjere, od molitelja na trgovima do raznih objava po medijima i društvenim mrežama, koje mahom otvoreno svjedoče i proklamiraju vjeru u trojedinog Boga i zagovaraju život. Jako me raduje broj mladih zahvaćenih tom promjenom.
Raste i broj molitvenih inicijativa koje u tišini doma liječe osobne rane molitelja i njihovih obitelji, ali i rane na duši naroda. Npr. jeste li znali da pedesetak tisuća (a vjerojatno i više) vjernika od lipnja prošle godine svakodnevno moli i učestalo posti na razne zajedničke nakane? Ovako brojna dugotrajna kolektivna molitva se nije dogodila NIKADA u povijesti Hrvata. Koga zanima neka potraži “Evanđelje dana iz Međugorja”.
Da. Molitva polako izgurava psovku iz hrvatskih domova i čini se da se naš narod, suočen s brojnim ozbiljnim izazovima koji su pred nama, sve više otvara svetoj volji Božjoj i vraća svojim korijenima kako bi raskinuo okove zla kojima je vezan. To je ta The Promjena. To je ta nova nada u postojanje budućnosti za našu djecu.
Ne bojte se vi neki što niste baš od molitve, šta ste se stisli, ne morate sada i vi početi moliti i postiti, osim ako osjetite poziv na to. Samo imajte otvorene oči i srca. Sada znate da se iz zemlje natopljene krvlju i znojem desetaka i desetaka generacija naših predaka uzdiže nova nada i nova snaga. Duh Sveti budi svoj narod. Dolazi promjena. Sveti reset.
A ako je Bog s nama tko će protiv nas?
