by Piše Jeffrey A. Tucker, Brownstone Institut
Najdramatičnija promjena u narativu u ovom razdoblju nakon karantene bila je promjena u percepciji same vlade. Desetljećima, pa čak i stoljećima, vlada se smatrala bitnim bedemom za obranu siromašnih, osnaživanje marginaliziranih, ostvarivanje pravde, čak i na polju ekonomije, i jamčenje prava svima.
Vlada je bila mudar menadžer, obuzdavajući višak populističkog entuzijazma, otupljujući utjecaj žestoke tržišne dinamike, jamčeći sigurnost proizvoda, razbijajući opasne džepove akumulacije bogatstva i štiteći prava manjinskog stanovništva. To je bio etos i percepcija.
Samo oporezivanje stoljećima se prodavalo stanovništvu kao cijena koju plaćamo za civilizaciju, slogan ukrašen mramorom u sjedištu Porezne uprave u DC-u i pripisan Oliveru Wendellu Holmesu Jr., koji je to rekao 1904., deset godina prije nego što je savezni porez na dohodak uopće bio legalan u SAD-u.
Ova tvrdnja nije se odnosila samo na način financiranja; bio je to komentar na percipirane zasluge cijelog javnog sektora.
Da, ovo je gledište imalo izazivače na desnici i ljevici, ali njihove radikalne kritike rijetko su zahvatile svijest javnosti na održiv način.
Čudna se stvar dogodila 2020. godine.
Većina vlada na svim razinama diljem svijeta okrenula se protiv svog vlastitog stanovništva. Bio je to šok jer vlade nikada prije nisu pokušale nešto ovako odvažno. Htjele su ovladati cijelim mikrobnim kraljevstvom, diljem svijeta. Da bi se dokazalo da je ova nevjerojatna misija valjana, u igru je ušao čarobni napitak napravljen i distribuiran od strane industrijskih partnera koji su u potpunosti obeštećeni od zahtjeva za odgovornost.
Dovoljno je reći da napitak nije djelovao. Ionako su svi dobili Covid. Gotovo svi su se toga riješili. Onima koji su umrli često su uskraćivane uobičajene terapije kako bi se napravilo mjesta za cjepivo koje je zabilježilo najveću stopu ozljeda i smrti u javnoj evidenciji. Veći fijasko od ovoga bilo bi teško izmisliti izvan distopijske fikcije.
U ovom velikom križarskom ratu sudjelovale su sve zapovjedne razine. To je uključivalo masovne medije, akademsku zajednicu, medicinsku industriju, informacijske sustave i samu znanost. Uostalom, sam pojam “javnog zdravlja” sam po sebi podrazumijeva napore “cijele vlade” i “cijelog društva”. Doista, znanost – sa svojim visokim statusom stečenim stoljećima postignuća – prednjačila je.
Političari – ljudi za koje javnost glasa i koji čine jedinu stvarnu vezu koju ljudi imaju s režimima pod kojima žive – složili su se, ali se činilo da nisu bili na vozačkom mjestu. Čini se da sudovi nisu imali veliku ulogu. Zatvoreni su zajedno s malim poduzećima, školama i crkvama.
Kontrolne snage u svakoj naciji pratile su nešto drugo što inače nismo smatrali vladom. Administratori su bili ti koji su zauzimali agencije za koje se smatralo da su neovisne o javnoj svijesti ili kontroli. Blisko su surađivali sa svojim industrijskim partnerima u tehnologiji, farmaciji, bankarstvu i korporativnom životu.
Ustav nije bio važan. Kao ni duga tradicija prava, slobode i zakona. Radna snaga bila je podijeljena između esencijalne i nebitne kako bi preživjela veliku hitnu situaciju. Ključni ljudi bili su vladajuća klasa plus radnici koji im služe. Svi ostali smatrani su nebitnima za društveno funkcioniranje.
To je trebalo biti za naše zdravlje – vlada se samo brine o nama – ali ova je tvrdnja brzo izgubila kredibilitet, jer je mentalno i fizičko zdravlje naglo palo. Očajnička usamljenost zamijenila je zajednicu. Voljeni su nasilno razdvojeni. Starije osobe umrle su same na digitalnim sprovodima. Vjenčanja i bogoslužja su otkazana. Teretane su zatvorene, a zatim otvorene kasnije samo za maskirane i cijepljene. Umjetnost je umrla. Zlouporaba opojnih sredstava naglo je porasla jer dok je sve ostalo bilo zatvoreno, trgovine alkoholnim pićima i prodavaonice marihuane bile su otvorene.
Tada se percepcija dramatično promijenila. Vlada nije bila ono što smo mislili. To je nešto drugo. Ne služi javnosti. Služi vlastitim interesima. Ti su interesi duboko utkani u tkivo industrije i civilnog društva. Agencije su zarobljene. Velikodušnost teče uglavnom prema dobro uvezanima.
Račune plaćaju ljudi koji su smatrani nebitnima i koji su sada dobivali naknadu za probleme s izravnim plaćanjima koje je stvorio tiskarski stroj. U roku od godinu dana to se pokazalo u obliku inflacije koja je dramatično smanjila realni dohodak tijekom ekonomske krize.
Ovaj ogromni eksperiment u farmakološkom planiranju završio je preokretom rubikona koji je uglavnom pokrivao javne poslove u svakodnevnici. Strašna stvarnost bila je emitirana cijelom stanovništvu na načine koje nitko nikada prije nije iskusio. Stoljeća filozofije i retorike bila su usitnjena pred našim očima, dok su se cijele populacije suočavale licem u lice s nezamislivim: vlada je postala velika prijevara ili čak kriminalni pothvat, mašinerija koja je služila samo elitnim planovima i elitnim institucijama.
Kako se ispostavilo, generacije ideološkog filozofiranja lovile su izmišljene zečeve. To vrijedi za sve glavne rasprave o socijalizmu i kapitalizmu, ali i sporedne rasprave o religiji, demografiji, klimatskim promjenama i još mnogo toga. Gotovo svi su bili odvraćeni od gledanja na stvari koje su važne u potrazi za stvarima koje zapravo nisu važne.
Ova spoznaja prekoračila je tipične stranačke i ideološke granice. Oni koji nisu voljeli razmišljati o pitanjima klasnog sukoba morali su se suočiti s načinima na koje je cijeli sustav služio jednoj klasi na štetu svih ostalih. Obožavatelji vladinog dobročinstva suočili su se s nezamislivim: njihova prava ljubav postala je zlonamjerna. Prvaci privatnog poduzetništva morali su se nositi s načinima na koje su privatne korporacije sudjelovale i imale koristi od cijelog fijaska. Sudjelovale su sve glavne političke stranke i njihovi novinarski podupiratelji.
Ničije ideološke pripreme nisu bile potvrđene tijekom događaja i svi su bili prisiljeni shvatiti da svijet funkcionira na vrlo drugačiji način od onoga što su nam govorili. Većinu vlada u svijetu kontrolirali su ljudi koje nitko nije izabrao i te administrativne snage nisu bile lojalne biračima, već industrijskim interesima u medijima i farmaciji, dok su intelektualci kojima smo dugo vjerovali da će reći ono što je istina išli zajedno s čak i najluđim tvrdnjama, dok su osuđivali neslaganje.
Da stvar bude još gora, nitko tko je zadužen za ovu katastrofu ne bi priznao pogrešku ili čak objasnio svoje razmišljanje. Goruća pitanja bila su i jesu toliko opsežna da ih je nemoguće nabrojati u cijelosti. U SAD-u je trebalo postojati povjerenstvo za Covid, ali ono se nikada nije formiralo. Zašto? Zato što su kritičari daleko nadmašili apologete, a javna komisija pokazala se previše rizičnom.
Previše istine moglo bi izaći na vidjelo, a što bi se onda dogodilo? Iza javnozdravstvenog obrazloženja za uništenje stajala je skrivena ruka: interesi nacionalne sigurnosti ukorijenjeni u industriji biološkog oružja koja je dugo živjela pod povjerljivim okriljem. To je vjerojatno ono što objašnjava čudan tabu u vezi s cijelom ovom temom. Oni koji znaju ne mogu reći, dok mi ostali koji ovo istražujemo godinama imamo više pitanja nego odgovora.
Dok čekamo potpuni izvještaj o tome kako su prava i slobode slomljeni diljem svijeta – što je Javier Milei nazvao “zločinom protiv čovječnosti” – ne može se poreći stvarnost na terenu. Sigurno je bilo da će doći do povratnog udara, čija će se žestina samo pojačati što se pravda duže odgađa.
Svijet je nekoliko godina čekao političke, ekonomske, kulturne i intelektualne posljedice, dok su se počinitelji držali nadajući se da će cijela tema jednostavno nestati. Zaboravite na Covid, stalno su nam govorili, a ipak sama veličina i razmjeri katastrofe neće nestati.
Sada živimo usred toga, s otkrićima iz minute u minutu kamo je novac otišao i tko je točno bio uključen. Više trilijuna je potrošeno kako je životni standard ljudi pao, a sada je na vrhu gorućih pitanja: tko je dobio novac? Karijere su uništene jer se ispostavilo da su poznati anti-korporativni križari poput Bernieja Sandersa najveći pojedinačni korisnik farmaceutske velikodušnosti u američkom Senatu, izloženi svijetu.
Priča o Sandersu samo je jedna podatkovna točka od milijuna. Vijest o velikom broju reketa izlijeva se poput lavine iz minute u minutu. Ispostavilo se da su novine za koje smo mislili da bilježe javni život financirane od vlade. Fact-checkeri su uvijek radili za vladu. Cenzori su se samo štitili. Inspektori za koje smo vjerovali da paze uvijek su bili uključeni u igru. Sudovi koji su pratili vladino prekoračenje to su omogućavali. Birokracije označene za provedbu zakona bile su nekontrolirane i neizabrane zakonodavne vlasti same po sebi.
Pomak je prekrasno ilustriran USAID-om, agencijom vrijednom 50 milijardi dolara koja je tvrdila da se bavi humanitarnim radom, ali koja je zapravo bila bljuzgav fond za promjenu režima, operacije duboke države, cenzuru i korupciju nevladinih organizacija u razmjerima koji nikada prije nisu viđeni. Sada imamo račune. Čini se da je cijela agencija, koja desetljećima gospodari svijetom poput nekontroliranog kolosa, predodređena za smetlište.
I tako dalje.
Često se zanemaruje u svim komentarima našeg vremena kako je druga Trumpova administracija republikanska samo po imenu, ali se uglavnom sastoji od izbjeglica iz druge stranke. Označite imena (Trump, Vance, Musk, Kennedy, Gabbard i tako dalje) i pronaći ćete ljude koji su prije samo nekoliko godina bili povezani s Demokratskom strankom.
Što znači da ovo agresivno iskorjenjivanje duboke države postiže ono što je de facto treća strana usmjerena na svrgavanje establišmenta naslijeđenih. I to nije samo u SAD-u: ista dinamika se oblikuje u cijelom industrijaliziranom svijetu.
Cijeli sustav vlasti – ispravno zamišljen ne kao demokratski izabrani kanal interesa naroda, već umjesto toga komplicirana i neizabrana mreža nedokučivog industrijskog reketarenja s vladajućom klasom na čelu – čini se da se raspada pred našim očima.
To je poput starih epizoda Scooby-Dooa kada je zastrašujućem duhu ili misterioznom duhu uklonjena maska, a gradonačelnik je cijelo vrijeme taj koji izjavljuje da bi se izvukao da nije bilo ove djece koja se miješaju.
Djeca koja se miješaju sada uključuju ogromne dijelove svjetske populacije, izgaraju strastvenom željom da očiste javni sektor, razotkriju industrijske prijevare, otkriju sve tajne koje su se čuvale desetljećima, vrate moć u ruke naroda kao što je liberalno doba davno obećavalo, dok traže pravdu za sve nepravde u posljednjih pet paklenih godina.
Operacija Covid bila je odvažan globalni pokušaj da se sva moć vlade – u svim smjerovima iz kojih i u koje je tekla – rasporedi u službi cilja koji nikada prije nije pokušan u povijesti. Reći da nije uspio je podcjenjivanje stoljeća. Ono što je učinio bilo je oslobađanje vatre bijesa diljem svijeta, a cijeli naslijeđeni sustavi su u procesu izgaranja.
Koliko je duboka korupcija? Ne postoje riječi kojima bi se opisala njegova širina i dubina.
Tko žali zbog toga? To su službeni mediji, glavnostrujaški akademski establišment, korporativni establišment, agencije javnog sektora, sve službeno i glavnostrujaško, a to žaljenje ne poznaje stranačke ili ideološke granice.
A tko to slavi ili, barem, uživa u preokretu i navija za njega? To su nezavisni mediji, istinski građani, žalosni i nebitni, opljačkani i potlačeni, radnici i seljaci koji su godinama bili prisiljeni služiti elitama, oni koji su uistinu bili marginalizirani kroz desetljeća isključenosti iz javnog života.
Nitko ne može biti siguran gdje će to završiti – i nijedna revolucija ili kontrarevolucija u povijesti nije bez troškova ili komplikacija – ali ovo je istina: javni život nikada neće biti isti za generacije koje dolaze.
Jeffrey Tucker je osnivač, autor i predsjednik Instituta Brownstone. Također je stručni ekonomski kolumnist za Epoch Times, autor 10 knjiga, uključujući Život nakon zaključavanja, i više tisuća članaka u znanstvenom i popularnom tisku. U svojim pisanim radovima široko pokriva teme iz ekonomije, tehnologije, društvene filozofije i kulture.
Izvor: