DOBROTA

Ljubica… Ili Ljiljana? Nisam više sigurna. Kazaljke mehaničkih satova napravile su milijune krugova od tad. I poput odraza u konkavnom ogledalu izmijenile su slike sjećanja: boju očiju, duljinu kose, oblik lica, veličinu sobe, broj bolničkih kreveta, pokoju riječ, ali nisu promijenile osjećaj ganuća i duboke zahvalnosti koje su rasle i odrasle sa mnom u prostoru sastavljenom od mekanih i grubih godina života, između našeg prvog susreta i ovog trenutka u kojem moji prsti nepravilnim ritmom udaraju slova na tipkovnici.

Bolne slike ostaju zaključane u tamnoj sobi sjećanja, prekrivene crnim, mrežastim koprenama, neke cijeli život, a nekima makneš tu koprenu kad se hrabrost odluči sazdati u nepokolebljiv stup odlučnosti da upališ svjetlo u svim svojim tamnim sobama.

Bila sam premalena, nježna, krhka i imala samo dva jasna osjećaja: “život je igra između trenutka budnosti i sna“ i „trebam biti dobra“. Prvo sam iskušavala svaki dan, a važnost drugog tek pokatkad, kad moja djela nisu bila usklađena s maminim i tatinim idejama o tom što je dobro. Obično je to podrazumijevalo poslušnost, a ta dosadna poslušnost nije uvijek imala prednost pred sitnim neposlusima koji su nosili toliko puno zabave, kao npr. ući u kokošinjac, gacati po blatu, ili naređivati mlađem bratu…

Bila sam premalena da bih u umu zadržala zvuk udarca automobila i sliku svoje majke čiji je vrisak otvorio sve susjedske prozore, i njenih ruku koje su čvrsto na grudi privile sinovljevo mlohavo i krvavo tijelo. Ostalo je ono prije i poslije. Ono prije je bila igra u kojoj smo prijateljica i ja bježale od njega, preko stričeve ograde, preko stričeva dvorišta, istrčale na cestu, pa nazad u naše dvorište. I on je za nama, smijući se, uživajući u svakom pokretu, taj predivan dječačić, pun svjetla, kao da je na njemu sunce odmaralo svoje zrake. Istrčao je u prevelikom luku…

I ono poslije: tupo sjedenje na betonskom podu tatine radionice, čiji su zidovi bili prošarani linijama mahovine koja se probijala kroz svaku pukotinu i upijala sitnim zelenim nožicama vlažni i pljesnivi zrak. Zlokobnu tišinu prekidao je samo ubrzani ritam srca. Nešto sam strašno napravila, nešto, nešto…. Trak svjetlosti iznenada je uletio i narušio tamu. Baka je zastala na dovratku, a zatim se sagnula i ogrnula me svojim dragocjenim rukama. U njenom naručju koje je imalo miris izvornog, domaćeg sapuna od svinjske masti, uvijek je bilo tako toplo, mirno i utješno. Dok me nosila prema kuhinji gdje se zgužvalo cijelo susjedstvo, čvrsto sam je zagrlila i zaronila očima u njeno rame samo da ne gledam mamu i tatu, samo da u mojim očima ne pročitaju tajnu koja se pokušavala skriti i sama od sebe: Ja sam trčala na cestu, a on je trčao za mnom!

Sjećam se te hladno bijele bolničke sobe. Vrištavo bijele. Provukla sam ruku kroz rešetku visoke ograde njegovog krevetića u kutu sobe i dotakla sitne prstiće. Ništa. Glavu sam naslonila između rešetki i tiho ga zazvala. Nije bilo ničeg što sam željela više nego da u tom trenu otvori oči. Ali nije. Ništa. Ni trzaja.

Bio je to prvi dan da su me doveli, a treći dan njegova sna.

– Mama, kad će se braco probuditi? – digla sam molećivi pogled tražeći nit kojom ću privući njene oči. Nisam je našla. Njene oči nisu bile u mom svijetu.

Sjedila je uz krevetić i gladila mu noge, lagano pritiskala stopala, popravljala dekicu i kroz lupu svojih usidrenih očiju promatrala ne bi li se u nekom sićušnom trzaju kapka ili prsta pronašao znak izranjanja iz kome i buđenja života koji u šumnom udahu iz duboke tmine ponovo izranja na površinu. Zajedno s njim bila je u tom nekom dalekom, nepoznatom svemiru, tražeći ga u zaleđenom predvorju smrti sastavljenom od cigli ništavila. U tom gluhom svemiru između postojanja i nestajanja, glasovi se nisu mogli čuti, pa tako ni moj…

– Ako preživi, znate, moram vam reći, teško je za očekivati da će sve biti u redu. Prijelom lubanje i potres mozga može dovesti do velikih oštećenja. Možemo se sad samo nadati. No, ja ću dati sve od sebe. – govorio je čovjek u bijelom dok je desnom rukom tapšao savijena očeva ramena, a onda je brzo spustio kako bi na vrijeme pridržao pršut, pretežak za jednu ruku.

Sutradan su je doveli na kolicima. Dok su je premještali na krevet njene su usne stvarale potmuli zvuk trube brodica izgubljenih u magli. Prestrašio me glas njene boli, ali slika kože na njenoj nozi koja je na trenutak izronila ispod plahte bila je još zlokobnija i ledila mi dah.

Imala je 8 godina, i da, ipak mislim da se zvala Ljubica. Nisam mogla pričati s bratom, pa sam slijedećih dana pričala s njom. Ustvari, pričala sam ja, dok bi se ona samo smiješila i vrlo rijetko, tiho i kratko odgovorila na neko moje uporno, ponavljajuće pitanje. Kad sam ga pitala zašto ona samo šuti, tata je rekao da je sve boli, pa čak i kad priča. S lakoćom nam se Ljubica uselila u srca. Njeni roditelji su živjeli negdje u zaleđu i nisu svaki dan dolazili u posjet. Mi jesmo, pa smo joj od tad uvijek nešto nosili: juhu, jabuke, slatkiše. Hrana u bolnici i nije bila baš ukusna kao mamina. Rekla sam joj da će doći kod nas na ručak kad ozdravi. I kad se moj brat probudi. Pokazala sam joj i svoju lutku iz Italije. Nitko nije imao takvu, ne onu od tkanine, nego pravu, s dugom kosom i prekrasnom čipkastom haljinicom. Dala bih joj je da je malo drži, ali njene su ruke bile crvene i pune mjehurića i nije ih mogla micati.

– Posjete su gotove, molim, napustite bolnicu! – vikala je sestra na hodniku.

Mama se približila djevojčičinom krevetu, kleknula pored i nježno je pogladila po glavi.

– Ljubice, ako vidiš da se budi, molim te pozovi sestru. To je jako važno. Ne smije pasti. Hoćeš li, molim te?

Djevojčica nije rekla riječ, samo je lagano klimnula. Jedino komadić grudnog koša, vrat i glava nisu bili išarani tragovima plamena. A njeno lice… Ako anđeo izgleda kao čovjek, pomislila sam, onda sigurno ima takvo lice, i takve srneće oči koje te nježno miluju svakim pogledom.

Nosnice su prve osjetile miris proljeća, ali jutra su još izdisala dah zime. Majka ju je uvijek dizala prije nego bi zora kroz škure narančastim kistom obojala stolice u kutu. Samo bi s nje zbacila oštri, vuneni biljac, ne gubeći vrijeme na nepotrebne nježnosti.

– Ajde, diži se! Ne može blago više čekati.

Kapci nisu imali snage da se otvore do kraja, ali izdresirane ruke su naučenim slijedom navlačile vunene čarape, vuštan, zakopčale lanenu košulju i ogrnule ramena velikim, pletenim šalom. Pred vratima, majka joj da šalicu toplog mlijeka i malu pletenu torbicu u koju je stavila komad kruha i domaćeg, ovčjeg sira.

– Ajmo Gara, ajmo Bila… – velikim štapom lupkala je u zemlju usmjeravajući stado ovaca prema brdu, prema pašnjaku. S brda, oslonjena na štap, promatrala je njihovu staru, kamenu kuću i njen trošni krov iz kojeg je izlazio dim između razmaknutih crijepova.

– Mama je naložila vatru – misao ju je odvela natrag, doma, i sjela je pored peći.

– Da, kako bi to bilo lipo da se malo ugrijem. – stegne oko sebe šal, ali jutros nije ništa pomagalo. Bilo je to jedno od onih jutara prijetećih, iskešenih zubiju, hladno i neumoljivo.

Nije to bio prvi put da pali vatru. Tata joj je to puno puta pokazao i provjerio je li naučila.

– Evo, sad znaš i sama, ali pažljiva budi, s vatrom se nije za igrati. Zato je možeš upaliti samo kad je netko od nas s tobom. Jesil me čula?

Da, slušala ga je i nije sama palila vatru. Ali jutros, jutros je baš hladno.

Kamenja koja je imala snage nositi, složila je u krug u koji je naslagala sitne, suhe grančice. Sa strane je stavila nekoliko debljih grana koje je bura odlomila. Njih će ubaciti čim se vatra malo razgori. Klečeći ispred nakrivljene drvene skulpture od naslaganih grančica, iz džepa pregače izvuče šibice. Trebalo je umiriti drhtave ruke, zagraditi dlanom plamen, no ma koliko se trudila, nekoliko krijesova samo je vrisnulo i nestalo. Napokon je uspjela upaliti tanke, osušene iglice, a one su se izvijale i pucketale i plešući zapalile grančice. Dodavala je grančice dok plamen nije postao toliko siguran u sebe da se u strastvenom plesu hvastao, uzdižući čelo prema nebesima. Ustala se, okrećući leđa vatri i sagnula se dohvatiti veću granu. Nečujnim koracima, odnekud i iznenada, u nekoj savršeno preciznoj, zlokobnoj slagalici sudbine, savijajući vlati trave pod svojim nevidljivim stopalima, dotrčao je vjetar i puhnuo u vatru, zavijorio njenu plamenu kosu koja se čvrsto uhvatila za rub djevojčičinog vuštana.

– AAAAA, mama!!! Mamaaaa!! – vriskala je jureći prema kući, noseći na svojoj odjeći divlje, narančaste zmije plamenih, palucavih jezika koje su svakim korakom sve više obavijale njeno tijelo.

Tihi uzdah popraćen nazalnim glasom koji je dolazio iz kuta bolničke sobe, natjerao ju je da se prene iz omamljenosti i otvori trome i teške kapke. Plahta koja je nepomično ležala na njegovom tijelu osam dana, počela se meškoljiti i podizati.

– Budi se, budi… Moram zvati sestru. Da ne padne… – pomislila je.

– Sestro… – prvi pokušaj bio je tek nešto glasniji od misli.

– Sestro! – ponovila je malo glasnije, ali glas je došao do vrata i tamo nestao. Prestravljeno je gledala kako se mala figurica hvata za rešetke kreveta i pokušava ustati.

Udahnula je dublje, šireći pluća dok su se oštrice bola zabadale u otvorene rane.

– Ses…Troooo! – glas je udario u vrata i poput nezaustavljive bujice probio se na hodnik i u sestrinjsku sobu.

Sestra je dotrčala u trenutku kad je jednom nogom uspio opkoračiti ogradu.

Osmi dan moj brat se probudio iz kome. Bio je jedan od rijetkih sretnika koji nakon takve traume nije imao posljedica. No, novi pad u tom trenutku možda ne bi preživio. Život mu je spasila mala djevojčica, ne mareći za bol koju je osjećala dok je pokušavala zadnjim razlomljenim djelićima snage iz svog tijela izvući glasnoću.

Jedanaesti dan, treći krevet do njegovog, osvanuo je čvrsto zategnutih, glatkih i izglačanih plahti. Prazan. Osmi dan moj se brat probudio. Jedanaesti dan jedan mali, moćni anđeo je zaspao za ovaj svijet kako bi se probudio u drugom, sretnijem i toplijem, u kojem neće više nikad, nikad trebati paliti vatru da se ugrije.

– Mama, a di je Ljubica?

– Otišla je tamo gdje je najsretnija: svojoj kući!

Definicija riječi „DOBROTA“:

„(latinski: humanitas, charitatis) je ljudska vrlina i etička kategorija koja se opisuje kao djelo ili mentalno stanje blagonaklonog ili milosrdnog ponašanja prema drugim ljudima.“

Točno, ali… Dobrota je više od dobrih djela ili mentalnih stanja milosrđa i blagonaklonosti. Ona je čista esencija života, sjeme posijano u čovjeku, koje klije i raste u svakoj njegovoj stanici sa svakom iskrenom, ljubaznom, utješnom riječju koju kaže drugom. Dobrota lista u svakom čovjeku koji joj se preda, stvarajući bogate krošnje u zelenim alejama njegove duše kojima ljubav šeta. Dobrota radosno živi sa zahvalnošću i molitvom u svakom tko čini dobra djela ne tražeći ništa za sebe. Takav je čovjek već nagrađen svojom dobrotom jer dobrota dobrotom raste puneći srce eliksirom sreće…

Čovjek koji nije dobar nikad ne može biti sretan, jer se svakom onom tko ne zalijeva sjeme dobrote osuši duša.