Što radi Svjetska zdravstvena organizacija u učionicama?

Piše Hugh McCarthy, Brownstone Institut

Ovdje istražujem opseg uplitanja WHO-a u sferu obrazovanja, za koju se čini da koristi kao strategiju za ostvarivanje svoje agende za seksualizaciju djece.

Proces uvođenja izmijenjenog oblika odgoja za odnose i seksualnost (RSE) u školski kurikulum doveo je do preusmjeravanja prijeko potrebnog administrativnog i nastavnog vremena i resursa od osnova obrazovanja kao što su čitanje i računanje, čiji su standardi alarmantno pali. Pad standarda čitanja i računanja uzrokovan utjecajem politika povezanih s Covidom doveo je do toga da je Velika Britanija postigla najgore rezultate od 2006., a SAD najgore u svojoj povijesti.

Savjetnici za kurikulum, koji bi trebali provoditi vrijeme razmišljajući o tome kako se gubici čitanja i računanja mogu nadoknaditi i kako uspješno uključiti nove tehnologije kao što je A1 ili drugi vrijedni aspekti školskog osiguranja, umjesto toga provode vrijeme raspravljajući o sadržaju i raspodjeli vremena kurikuluma RSE-a.

Čitanje i matematička pismenost potiču sposobnost mlade osobe da bude uključena u društvo i igraju vitalnu ulogu u jačanju njihovog samopoštovanja. Djeca s niskom sposobnošću čitanja neizbježno su blizu dna razreda s neizbježnim posljedicama na to kako se osjećaju prema sebi, a to ih navodi na usvajanje ponašanja kako bi poboljšali svoje samopoštovanje, što dovodi do silazne spirale u njihovom obrazovanju i izgledima za budućnost. Temeljna pismenost i matematička pismenost omogućuju ljudima da postignu neovisnost donošenjem vlastitih odluka, a time i svoje ekonomsko blagostanje.

Čitanje posebno izravno utječe na sposobnost osobe da zarađuje za život i da se doista zaštiti, dok matematička pismenost izravno utječe na sposobnost osobe da zaradi novac i, prema OECD-u, utječe na BDP nacije. Potencijalni ulagači žele dobro obrazovanu radnu snagu sposobnu slijediti tehničke i tehnološke upute.

Za mnoge učitelje i pedagoge koji traže smjernice o ovom pitanju, prva luka će biti smjernice WHO-a. Mnoga obrazovna tijela ili izravno koriste materijal ili se povezuju s njim. Čini se da WHO, koji je, kao što mu ime govori, centralno uključen u zdravstvo, sada usmjerava svoju zdravstvenu politiku kroz škole.

Izradili su dva dokumenta, koji su dostupni OVDJE i OVDJE.

Dokumenti navode ono što se smatra dobno primjerenim spolnim i rodnim obrazovanjem za djecu od 5 do 16 godina.

Budući da istraživanja pokazuju da djeca obično traže odobrenje učitelja i mogu biti pod velikim utjecajem onoga što učitelj govori i radi, a posebno mala djeca, učitelj može igrati ključnu ulogu u oblikovanju onoga što malo dijete vjeruje, stoga je vrlo važno da ono što se prenosi u učionici bude prikladno.

Pristup SZO-a rodu i seksualnom odgoju razmatran je u nastavku, počevši od pristupa rodu koji je sadržan u dvije izjave:

“(WHO) odgovara na suvremene globalne izazove kroz obrazovanje s posebnim fokusom na rodnu ravnopravnost.”

“Seksualni odgoj čvrsto se temelji na samoodređenju i prihvaćanju različitosti.”

Smjernice iznose ove tvrdnje bez dužnog poštovanja, na primjer, vjerskih uvjerenja koja bi im se suprotstavljala. Smjernice normaliziraju stavove i uvjerenja s kojima se mnogi duboko ne slažu i koji nisu dio nadležnosti WHO-a i predstavljaju potpuno neprikladno uplitanje u sustave vjerovanja pojedinca.

Prvo, smjernice dane za uzrast od 6 do 9 godina, preporučuju sadržaj kurikuluma koji uključuje:

• Spolni odnos, rodna orijentacija i seksualno ponašanje mladih
• Razlike između rodnog identiteta i biološkog spola

Za dob od 9 do 12 godina sadržaj kurikuluma uključuje:

• Rodni identitet i seksualna orijentacija, uključujući coming out (priznavanje druge seksualne orijentacije) i homoseksualnost

dok u drugoj publikaciji, pod Ciljevi učenja za djecu u dobi od 5 do 8 godina piše:

Učenici će moći:

• definirati spol i biološki spol te opisati kako se razlikuju
• razmisliti o tome kako se osjećaju prema svom biološkom spolu i spolu

Dokumenti ukazuju na to da materijal mora biti prikladan za “društvene i kulturne norme društva”, ali to se pojavljuje sitnim slovima kada se postavi uz 80+ stranica koje promiču ideologiju.

Zapravo, obrazovanje se može razumjeti samo u širem kulturnom, povijesnom i filozofskom kontekstu, a kreatori politike to ignoriraju.

Poučavanje zahtijeva empatiju i poznavanje kulturnih normi društva.  To je jasno u nastavi povijesti, geografije, religije, jezika i sporta, npr. u Sjevernoj Irskoj, gdje 42% škola održava Katolička crkva, a 49% država, i, zbog našeg povijesnog konteksta, imamo predstavnike Protestantske crkve u svom Upravnom tijelu. Školski pristup pružanju nastave mora biti u skladu s etojem dviju religija i njihovim povezanim nacionalnim identitetima. Jasno je da se to odnosi i na islamske i hinduističke škole.

Zbog toga WHO također navodi da “pristup koji odgovara svima nije prikladan”.

Zakonodavstvo Sjeverne Irske odnosi se na zahtjev da se zadovolje duhovne potrebe djece, a smjernice WHO-a doista priznaju ulogu crkava.

“Vjerske organizacije mogu pružiti smjernice programerima i pružateljima programa o tome kako pristupiti raspravi o seksualnom zdravlju i seksualnom odgoju. Djelujući kao modeli, mentori i zagovornici, vjerski vođe su ambasadori vjerskih zajednica koje cijene dobrobit mladih ljudi.”

Uloga crkava u upravljanju školama u sustavu Sjeverne Irske sadržana je u zakonodavstvu, a duhovnost je zahtjev našeg zakonodavnog okvira.

Ali čini se da se crkveni stavovi zanemaruju kada su stvarno izraženi.

U svojoj knjizi Transrodnost, velečasni Vaughan Roberts iznosi kršćansku perspektivu, u onome što se svodi na izjavu o crkvenoj politici, bivši moderator Prezbiterijanske crkve u Irskoj, velečasni Charles McMullen, piše: “Razlika između spolova sve se više potkopava, posebno u školama, gdje se koncept rodne fluidnosti često promiče.”

Roberts govori o “dubokoj nesigurnosti” i tjeskobi mnogih mladih ljudi dok se od njih sada traži da razmotre svoj spol. On kaže: “Uvijek ćemo biti nesigurni ako se naš identitet temelji na nečemu u nama. Identitet u Kristu ne može biti sigurniji.”

Dok Rimokatolička crkva izražava svoje stajalište ovako:

“U svakoj većoj demokratskoj jurisdikciji, pitanja kao što su pobačaj, rodna bioetika, ljudska seksualnost, vrlo su osporavana znanstvena i etička pitanja, podložna demokratskoj raspravi i promjeni izbornih i zakonodavnih stajališta.”

Islamski stav o tome vrlo je sličan tradicionalnom kršćanskom stavu. Postoje samo dva spola. Dopušteni su samo heteroseksualni odnosi. Zasad u arapskim zemljama ne pristupaju ovom pitanju u školama jer će to definitivno dovesti do velikog negodovanja crkve i roditelja. Mnoge kršćanske libanonske obitelji odlučile su napustiti Kanadu i vratiti se u Libanon (sa svim nesigurnostima koje to stvara) jer žele zaštititi svoju djecu od ove destruktivne agende.

Međutim, još uvijek postoji uvjerenje da je seksualni odgoj relevantan samo na Zapadu, dok može narušiti tradicionalne indijske vrijednosti, pa se ortodoksna hinduistička zajednica u Indiji još uvijek protivi vladinim i privatnim pokušajima pružanja seksualnog odgoja. A u Šri Lanki vođe katoličke, budističke, hinduističke i muslimanske vjere udružili su se kako bi se suprotstavili vladinim planovima za uvođenje sličnog zakona.

U sljedećem odjeljku raspravlja se o pristupu WHO-a seksualnom odgoju. Sažeto je u izjavi:

“Dijete se od početka shvaća kao seksualno biće.”

Osnova za to objašnjena je u odjeljku pod naslovom “Psihoseksualni razvoj djece” i argumentira se potreba za ranim početkom spolnog odgoja. Psihologija, posebno razvojna psihologija, tvrde oni, nastoji pokazati da se djeca rađaju kao seksualna bića. Taj se pristup zatim prenosi u obrazovanje, školu i učionicu putem smjernica koje se nude učiteljima.

Smjernice dane za uzrast od 6 do 9 godina preporučuju sadržaj kurikuluma koji uključuje:

• Spolni odnos, rodna orijentacija i seksualno ponašanje mladih
• Uživanje i zadovoljstvo pri dodirivanju vlastitog tijela (masturbacija/samostimulacija, orgazam)

Za dob od 9 do 12 godina sadržaj kurikuluma uključuje:

• Kako uživati u seksualnosti na prikladan način
• Prvo seksualno iskustvo
• Užitak, masturbacija, orgazam

Dok u Međunarodnim tehničkim smjernicama ciljevi učenja za djecu od 5 do 8 godina  navode da će učenici moći:

• identificirati kritične dijelove unutarnjih i vanjskih, genitalija i opisati njihovu osnovnu funkciju

a za djecu od 9 do 12 godina učenici će moći opisati:

1. što su seksualno eksplicitni mediji (pornografija) i sexting;
2. muški i ženski odgovori na seksualnu stimulaciju (znanje); objasniti da mnogi dječaci i djevojčice počinju masturbirati tijekom puberteta ili ponekad i ranije (znanje);

Smjernice se također odnose na podučavanje gradiva na interaktivan način. Ne znam kako se to može učiniti bez eksplicitnih slika i vođene rasprave.

Jasno uspostavlja kulturu i postavlja normu za ono što je prihvatljivo podučavati malu djecu.

A smjernice idu dalje; također pruža detaljne smjernice za podučavanje RSE-a.

Materijal je postavljen u odjeljcima o vještinama, znanju i stavovima te je predstavljen u obrazovnom formatu.

• Sadržaj kurikuluma RSE
• Ciljevi učenja pod ovim naslovom utvrđeni su za svaku dob što bi djeca trebala učiti
• Dob u kojoj bi se taj sadržaj trebao podučavati
• Metodologija tj. kako bi se trebala poučavati – npr. raspravom, samoučenjem, promišljanjem, vizualnim pomagalima i, što je zabrinjavajuće, interaktivnošću i
• Izlaže teoriju pedagoške nastave

Ovo je alarmantan upad u sferu obrazovanja i otvoreno nastoji utjecati na djetetov sustav vjerovanja.

Ovo nije prikladan materijal za predpubertetsko dijete, niti je prikladan za učionicu. Od djece koja nerado otkrivaju da ne razumiju matematiku ili znanost nekako se očekuje da otkriju da ne znaju jesu li dječak ili djevojčica te da razgovaraju o vlastitom tijelu i tijelima svojih kolega iz razreda. Kao što je ranije spomenuto, djeca obično traže odobrenje učitelja i mogu biti pod velikim utjecajem onoga što učitelj govori i radi. To se posebno odnosi na malu djecu. Učitelji i ono što se događa u učionici mogu igrati ključnu ulogu u oblikovanju onoga u što malo dijete vjeruje.

Stoga je vrlo važno da ono što se prenosi u učionici i školi bude prikladno.

Kako kaže COHERE, finsko nacionalno medicinsko tijelo, mala djeca, čiji mozak još uvijek sazrijeva, nemaju sposobnost ispravne procjene posljedica donošenja odluka s kojima će morati živjeti do kraja života i preporučuje da se promjena spola odgodi do odrasle dobi.

Osim toga, smjernice kažu da se to treba učiniti na interaktivan način, vjerojatno pomoću vizualnih pomagala. Tako se vrlo maloj djeci mogu pokazati genitalije suprotnog spola i pornografija, kao i podučavati vrlo kontroverznim i spornim idejama o rodu.

Neke od knjiga koje se koriste potpuno su neprikladne za malu djecu, sadrže eksplicitne slike koje bi u neko drugo vrijeme bile označene kao pornografija i/ili zlostavljanje djece. Zabrinjavajuće je da školske i javne knjižnice skladište takve knjige, čime djeci omogućuju lak pristup.

Čak i ako bi se to trebalo podučavati, WHO savjetuje da dobro obučeni, podržani i motivirani učitelji igraju ključnu ulogu u pružanju visokokvalitetnog CSE/RSE. U samoj srži seksualnog odgoja je kompetencija odgajatelja.

No, dalje se kaže da nedostatak obuke ne bi trebao spriječiti program.

Kao što je gore navedeno, učitelj može igrati ključnu ulogu u onome što dijete vjeruje. Osposobljavanje učitelja stoga igra ključnu ulogu u onome što učitelj prenosi u učionici. Nastavnicima se sada nude materijali za obuku koji promiču koncepte transrodnosti i LGBT-a. Doista, utjecajni Irski sindikat učitelja ima obuku i razvoj materijala kao dio svog ljetnog programa koji sadrži vrlo alarmantan video.

I, zabrinjavajuće, utjecajna Irska nacionalna organizacija učitelja (INTO) pripremila je resurs za obuku nastavnika pod nazivom Stvaranje LGBT+ inkluzivne škole. Ovo je bio dio INTO-ovog programa ljetnog tečaja profesionalnog razvoja 2023., u kojem je učiteljima savjetovano da “promijene jezik i lekcije kako bi bili inkluzivni trans/rodno nepotvrđujući”.

Tečaj također govori učiteljima u osnovnim školama da bi trebali “biti spremni ‘preispitati stavove’, uvesti transrodnost kod mlađe djece i potaknuti djecu da izazovu vlastita uvjerenja o pitanjima oko roda”. Također nudi savjete o “društvenoj tranziciji”, a djeca se potiču da raspravljaju o tome trebaju li dječaci i djevojčice nositi odjeću samo iz dijela trgovina za dječake i djevojčice. Dalje razvija temu da transrodna djeca pronalaze sreću kada žive kao “svoje pravo ja”.

Područje seksualnosti, spola i promjene spola vrlo je sporno. U Engleskoj su smjernice Nacionalne zdravstvene službe prerađene kako bi podsjetile liječnike da djeca možda jednostavno prolaze kroz “prolaznu fazu” kada kažu da žele promijeniti spol. Smjernice preporučuju pristup kliničkom upravljanju kako bi se istražile sve razvojno prikladne opcije za djecu i mlade koji doživljavaju rodnu nepodudarnost.

Nadalje,  izvješće dr. Hilary Cass koje je naručio NHS upozorilo je da bi dopuštanje djeci da naprave “socijalnu tranziciju” moglo “imati značajne učinke na dijete ili mladu osobu u smislu njihovog psihološkog funkcioniranja” i da su “potrebne bolje informacije o ishodima”. Izvješće  također naglašava nesigurnost oko dokaza koji se odnose na upotrebu blokatora puberteta. U ovoj fazi nije u mogućnosti pružiti konačan savjet o upotrebi blokatora puberteta i feminizirajućih/maskulinizirajućih hormona, zbog nedostataka u bazi dokaza.”

U SAD-u se profesor McHugh, profesor psihijatrije na Johns Hopkinsu, slaže se:

“Postoje značajne praznine u istraživanju i bazi dokaza.”

On tvrdi da afirmacija djece u lažnom spolu može prouzročiti stvarnu štetu, a ako se ne potvrdi trans identitet: 98% rodno zbunjenih dječaka i 88% rodno zbunjenih djevojčica na kraju prihvati svoj biološki spol nakon što prirodno prođu kroz pubertet.

Studije pokazuju da najmanje 80% djece s vremenom izgubi rodnu disforiju.

Izvješće američke stručnjakinje za javno zdravstvo dr. Lise Littman otkriva da se rodni stres pojavljuje početkom ili nakon početka puberteta, često nakon online uranjanja i izjava o transrodnom identitetu među školskim prijateljima (obično se naziva rodna disforija s brzim početkom). Svrha studije bila je istražiti populaciju pojedinaca koji su doživjeli rodnu disforiju, tranziciju, a zatim detranziciju, a mnogi ispitanici došli su do stajališta da je njihova rodna disforija uzrokovana nečim specifičnim kao što je trauma, zlostavljanje ili mentalno zdravlje. Većina je smatrala da nisu dobili odgovarajuću procjenu od liječnika ili stručnjaka za mentalno zdravlje prije početka tranzicije. “Potrebno je više istraživanja”, zaključila je dr. Littman.

Velik dio promocije ove agende promiče ideju da djeca koja prolaze tranziciju vode ispunjeniji život, ali dokazi govore drugačije.

Novo istraživanje profesora McPhersona pokazuje da “blokatori puberteta mogu povećati rizik od problema mentalnog zdravlja kod transrodne mladeži”.

Recenzirano istraživanje Eriksena i suradnika otkrilo je da:

• samo 6 % od 103 studije o programima RSE je pronašlo pozitivne dokaze o učinkovitosti,
• Općenito, postoji više dokaza o šteti nego o pozitivnim ishodima takvih programa.
• 87% RSE-a nije uspjelo u svojim primarnim ciljevima,
• umjesto toga došlo je do smanjenja upotrebe kondoma

I povećanje

• u seksualnoj aktivnosti
• u broju partnera,
• oralni seks, prisilni seks,
• spolno prenosive bolesti i trudnoće.

Švedska studija, koja je uspoređivala osobe s promijenjenim spolom s nasumičnom populacijom, otkrila je da su transseksualne osobe imale lošije ishode u smislu samoubojstava i kriminala.

Jasno je da svaki savjet ili prijedlog može imati doživotni utjecaj na malo dijete. Postoji velika opasnost da se petljate s djetetovim umom, a posljednja osoba koja to čini u ovoj delikatnoj situaciji je neobučena osoba koja se bavi stvarima o kojima malo zna.

Dokument WHO-a nadalje navodi da učinkovit program uključuje stručnjake za ljudsku seksualnost, promjenu ponašanja i srodnu pedagošku teoriju. U tom kontekstu, ozbiljno sam zabrinut zbog nekih savjeta koji se nude školama.

Čini se da su mnoge skupine samoproglašeni stručnjaci koji se bave promicanjem vlastitog programa/sustava vjerovanja i vrlo sam zabrinut zbog izraza promjena ponašanja koji po definiciji znači promjene u ponašanju – razmislite o tome u kontekstu traženja od djeteta da razmisli je li dječak ili djevojčica ili pozivanja da nosi odjeću drugog spola. Pedagoška teorija poučavanja nije uloga SZO-a.

Mnoge grupe su neakreditirane i nedostaje im stručnost u podučavanju, a zabrinjavajuće je da sadržaj sesija nije unaprijed odobren ni od strane ravnatelja ni od strane Odbora guvernera niti je predstavljen uz dopuštenje ili znanje roditelja. Velik dio sadržaja svodi se na jasnu propagandu od strane organizacije – oni su formirani za samopromociju pa ne čudi da je to ono što rade u školama.

Obrazovno okruženje u kojem škole djeluju snažno je opterećeno promotivnim materijalom i materijalom usmjerenim na ravnatelje i guvernere predstavlja snažan pritisak da se prilagode.

Stoga, iako državni tajnik za Sjevernu Irsku kaže da je “na nahođenju škole da implementira sadržaj kurikuluma u skladu sa svojim vrijednostima i etosom”, web stranica Ministarstva obrazovanja Sjeverne Irske, očigledan izvor za ravnatelje, pruža materijal koji nadilazi pružanje informacija i zvuči više kao promocija. Odnosi se na škole koje su “pozitivno gostoljubive prema svima, bez obzira na njihov identitet. Dalje se kaže da bi škole trebale “povećati vidljivost transrodnih mladih ljudi podržavajući učenike u uspostavljanju Saveza za rodnu i seksualnu orijentaciju ili uvođenjem transrodnih uzora”.

Vršimo veliki pritisak na našu djecu, a to dolazi nakon mentalnih problema uzrokovanih debaklom politike Covida, gdje vidimo rekordan broj djece koja čekaju na sastanke s NHS-om zbog problema s mentalnim zdravljem, imamo najveću posjećenost u povijesti i probleme u ponašanju na najvišoj razini svih vremena. Sada ih brkamo s rodnim pitanjima.

Obrazovanje zahtijeva atmosferu pogodnu za učenje i ne može se odvijati u atmosferi straha i tjeskobe, ili u kojoj je dijete ispunjeno brigom zbog jedne od najvećih stvari u svom biću – svog spola.

Isti program se promiče u mnogim zapadnim zemljama i izaziva otpor i ogroman porast školovanja kod kuće.

Na globalnoj razini, čini se da ne postoji jasna artikulacija o tome čemu služi obrazovanje, kome ili čemu služi, niti što škole trebaju podučavati.

Trebamo li podučavati vrijednosti, vještine ili znanje? Ako da, koje su to vrijednosti?

Je li obrazovanje:

• potraga za učenjem
• intelektualna samorefleksija
• ulaz u visoko obrazovanje
• pripremiti ljude za svijet rada
• kako bismo riješili društvene probleme, bilo da se radi o klimi, vandalizmu, zdravlju ili bilo čemu što se čini najnovijom svjetskom krizom?

Čini mi se da bez obzira na najnovije izdanje postaje stvar škola.

Kome služi obrazovanje, tko su dionici?

Roditelji, biznis, političari, crkve, guverneri, političari, djeca?

Razoružavajući nedostatak jasnoće omogućuje skupinama za pritisak da nametnu svoj program školama.

Zaključak

Ispravno je da škole prenose široke moralne i duhovne vrijednosti; Te će vrijednosti uključivati poštovanje, toleranciju i brigu za druge. Čini mi se, međutim, da se čini da je pitanje RSE pokretačka kultura u nekim školama do marginalizacije drugih, vitalnijih komponenti uloga škola. Djeca su prisiljena prihvatiti ovu kulturu koja okružuje djelovanje škole. Mnoge smjernice vlasti govore o promicanju kulture. To je daleko od pružanja informacija.

Zemlje kroz svoje obrazovne sustave guraju naprijed, i izgleda da je to prilično usklađeno. Obrazovno okruženje u kojem škole postoje zbunjujuće je s vlastima koje promiču ideologiju, dok se mnogi ključni dionici u školama protive, npr. unatoč protivljenju crkava i 74% javnosti koja je glasala protiv njihovog uvođenja u službenom savjetovanju. Sjeverna Irska nastavlja sa svojim uvođenjem.

Smjernice su predstavljene kao činjenica – i jasno nameću misaoni vlak svakom učitelju ili administratoru koji se poziva na smjernice i ključno ignorira neke vrlo važne, iako olako obrađene uvjetne klauzule. Dokumenti se pozivaju na važnost poštivanja kulturnih i društvenih normi, važnost roditelja, važnost obučenih učitelja, prava učitelja, ulogu crkava, nadvažnost etosa škole, prava i ulogu roditelja, te da jedinstveni pristup ne funkcionira. Ipak, ono što je predstavljeno je luđačka košulja koja vrlo detaljno opisuje ono što treba podučavati.

Čini se da WHO pokušava zamijeniti duhovno vodstvo vjere, postavljajući se kao prosvjetitelj i zamjenjujući roditelje kao pružatelj smjernica o moralnim pitanjima. Odlučuje što je primjereno dobi, a kada dobno.

Potaknuta globalnim interesom, čini mi se da je daleko izvan nadležnosti WHO-a, koji, čini se, koristi obrazovanje kao strategiju za ostvarivanje svog globalističkog programa. Obrazovanje, zbog svoje višestruke prirode i svrhe, ne smije postati podskup zdravlja niti sredstvo pokretanja politika u političke svrhe.

Zasigurno je obrazovanje u svom najboljem izdanju moćan alat za osnaživanje i svjetionik za “liberalno obrazovanje” koje postoji samo po sebi, kao nešto vrijedno samo po sebi za moralno i intelektualno poboljšanje pojedinca, a ne kao alat u rukama globalne obrazovne organizacije koja namjerava pokrenuti vlastitu ideologiju.

Sokrat i Platon vidjeli su svrhu obrazovanja u omogućavanju pojedincima da razlikuju dobro od zla i između istine i zablude te da traže mudrost i dobrotu – ako bi to učinili, manje je vjerojatno da će biti u iskušenju privlačnosti moći bogatstva.

Nažalost, u Velikoj Britaniji, malo je toga u manifestu nadolazeće laburističke vlade što sugerira da je obrazovanje išta više od utilitarizma, što se sudi po tome koliko ruši “barijere mogućnosti”, poboljšava “životne šanse sve naše djece”, podržava ekonomiju, čini mlade ljude “spremnima za rad” i, u slučaju sveučilišta,  donosi ekonomske koristi lokalnim zajednicama.

I dalje je ključno da roditelji znaju svoja prava i, naravno, da ih provode, da znaju tko služi u školskom Odboru guvernera/upravnim odborima i koga predstavljaju.

Roditelji bi se trebali upoznati s dva gore navedena dokumenta WHO-a.

I imajte na umu da smjernice koje koriste škole navode da “Seksualni odgoj uspostavlja blisku suradnju s roditeljima i zajednicom kako bi se izgradilo poticajno okruženje. Roditelji su uključeni u seksualni odgoj u školi, što znači da će biti informirani prije nego što se seksualni odgoj održi i imaju priliku izraziti svoje želje i rezerve.”

Sada je vrijeme da provedete svoja prava i okončate ovu indoktrinaciju naše djece. Ako ne sada, kada?

O autoru:

Hugh McCarthy otišao je u mirovinu kao ravnatelj nakon 23 godine na toj poziciji. Također je predavao na poslijediplomskom studiju na Sveučilištu Ulster. Hugh je bio direktor u dva glavna obrazovna vijeća Sjeverne Irske, a trenutačno obnaša dužnost ministra u jednom. Ima 50 godina iskustva u obrazovanju. Živi u blizini Belfasta, oženjen je s Lorraine i ima 3 sina. Hugh ima magisterij s odličnim uspjehom u financijskom menadžmentu u obrazovanju, diplomu s pohvalom iz kemije i diplomu iz javne uprave.

Izvor:

https://brownstone.org/articles/look-whos-in-the-classroom/