Agnostivakser (3)

Sustavna diskriminacija djece jer se usuđuju biti zdrava

 

NAPOMENA: prije čitanja ovog teksta, pročitati prvi i drugi nastavak.

U posljednjem tekstu na ovu temu ću pokušati dati upute za nezavidnu situaciju u kojoj se svake godine nalazi sve veći i veći broj odgovornih roditelja kada dođe vrijeme za upis u vrtić i predškolu. Ne samo da je situacija kao takva nezavidna, već je svake godine sve nezavidnija.

Umjesto da uviđa svoje greške i evoluira, naš stručno i duhovno zaostali te duboko birokratizirani zdravstveni sustav (koji održava generacija odrasla i školovana tijekom komunističkog jednoumlja, a došla na pozicije u postkomunističkom bezumlju) više truda i sredstava ulaže u represivno djelovanje prema roditeljima koji ne žele cijepiti svoju djecu nego u preventivno djelovanje prema djeci, kako bi ostala zdrava.

Dok se svijet okreće prema biohackingu i industriji dugovječnosti, hrvatske bolnice se raspadaju, leglo su korupcije, uhljebljivanja, skupog, sporog, nestručnog i nesavjesnog liječenja. Samo za vrijeme “hladnog pogona” od 2020. do 2023. hrvatsko se zdravstvo pod ravnanjem C19 heroja Vilija zadužilo u vrijednosti SEDAM (7) Peljeških mostova.

I iako imamo čak 13 kliničkih ustanova, 22 opće bolnice, 28 specijalnih bolnica i stotine domova zdravlja, situacija s listama čekanja, nedostatkom stručnog osoblja, nepravovremenom i netočnom dijagnostikom, neadekvatnom terapijom… je iz godine u godinu sve gora. Iako odgovori odavno postoje i svi su navedeni u knjizi dr. Dražena GorjanskogReforma zdravstva – priručnik za neznalice, političare i ministre.

Ogromna arogancija znanjem osrednjih, a karakterom odurnih diplomanata medicinskih fakulteta koji žive u uvjerenju da su s danom završetka studija uhvatili Boga za bradu je bila posebno evidentna tijekom korona-cirkusa. Tko želi posvjedočiti moralnim “kvalitetama” nekih od naših uvaženih medicinara, može na Facebooku posjetiti stranice InfodemijaDragi DoktorCapakova Zamjenica ili Docent Nesrića.

Ništa humanije nije na polju porodništva i pedijatrije, s liječnicima čija bi empatija i nježnost trebali biti posebno naglašeni pošto rade s djecom. Iako je diljem Zapadnog svijeta cijepljenje stvar izbora, naši doturi s ponosom naglašavaju zaostalu zakonsku obavezu cijepljenja i svoju ulogu u provođenju zakona – dok god ih ne tražiš da potpišu odgovornost za rezultate istoga. Onda se odjednom velika pamet i još veći ego magično ispušu te stav da si neuki idiot koji se nema što petljati u zdravlje svog djeteta u trenu biva zamijenjen zamuckivanjem…

“Dobra, stara vremena”

Kako je bilo nekada? Prije 10 godina, kada smo mi donijeli odluku ne cijepiti svoju kćer, prijava je automatski išla iz rodilišta prema lokalnom epidemiologu, sanitarnom inspektoru i centru za socijalnu skrb.

Pošto nismo potpisali izjavu da odbijamo cijepljenje (vidi prethodni tekst na ovu temu) epidemiolog nam nije mogao ništa osim napisati pismo u kojem nas poziva na promjenu naše odluke. Sanitarni inspektor se o nama raspitao u seoskoj birtiji (LOL) te saznao da smo visokoobrazovani ljudi koji žive uredne živote, u čistoj kući. Nakon toga je odustao od slučaja. A centar za socijalnu skrb nas je pozvao da damo izjavu o svojoj odluci, što smo i učinili: uz audio snimak za slučaj naknadnog mijenjanja sadržaja te zahtjev da istu pročitamo prije negoli ju potpišemo.

Sukus te izjave je bio otprilike: pošto smo odgovorni roditelji, odgađamo cijepljenje dok god ne budemo adekvatno informirani o sastavu svakog cjepiva, mogućim nuspojavama te dok za pojavu istih odgovornost ne preuzme cjepitelj i/ili proizvođač cjepiva. Kada to dobijemo, neka cijepe čime god žele, koliko god žele. Izjavi smo priložili i rezultate sistematskog pregleda u privatnoj pedijatrijskoj poliklinici, koji su potvrdili da je dijete potpuno psihofizički zdravo i normalno se razvija.

Njihov odgovor je bio priglupa špranca, koja je zvučala kao da nisu pročitali našu izjavu. U njoj je pisalo da necijepljenjem svjesno ugrožavamo zdravlje i život svog djeteta. Ta pretpostavka je suluda na više razina, a jedna od tih je što implicira da je bez cjepiva nemoguće (pre)živjeti, a kamoli biti zdrav. Kada sam im uz povratnicu odgovorio da će za iduću takvu optužbu biti tuženi osobno i kao institucija, više od njih nismo čuli ni slovo.

Nema talasanja

Kada su shvatili da nama ne mogu ništa, iz Ministarstva “zdravlja” su krenuli na pedijatricu kojoj smo iz Križevaca vozili dijete na preglede – u Zaprešić. Konkretno, kaznom od 50.000 kuna ako im ne dostavi popis kartona sve necijepljene djece. Što bi ju po Zakonu o zaštiti prava pacijenata i Zakonu o zaštiti osobnih podataka podvrgnulo tužbi s naše strane, jer liječnik ne smije davati informacije o svojim pacijentima trećoj strani bez njihove privole. Pa ni o cijepnom statusu. Kada je shvatila da su iz ministarstva ozbiljni, a da ni mi nismo neozbiljni, bila je toliko fer da nas nazove i zamoli da uzmemo djetetov karton.

Pošto po zakonu dijete ne mora imati pedijatra, našli smo liječnicu opće prakse koja nije inzistirala na tim totalitarističkim glupostima i nastavili svoje živote… Naša sreća je bila u tome da smo kod kuće imali relativno mladu i fit baku pa nismo bili prisiljeni na upis u vrtić. No kada je drugo dijete malo poraslo, a baka se nakon što je dugo bila udovica ponovno udala, odlučili smo da ćemo ih upisati u vrtić godinu-dvije prije polaska u školu. Uglavnom zbog praktičnosti, a ponešto i zbog (često danas precijenjene) socijalizacije.

Tada je bilo dovoljno da nam naša liječnica opće prakse napiše: “Dijete je urednog psihofizičkog razvoja i spremno za polazak vrtića”. Danas su stvari bitno drugačije…

Imali smo sreće i s vrtićem. Iako smo do njega morali voziti pola sata u jednom smjeru i bio je dobrih 50% skuplji od najbližeg gradskog, nije bilo drame oko necijepljenja, a “tete” su bile odlične. Tamo smo išli i u predškolu, dakle riješili smo problem oba upisa. Tako da je ta cijena bila i više nego opravdana, sve do dolaska nove ravnateljice u vrijeme C19 i odluke da bi “mogli malo testirati štapićem u nosić”. Nakon toga smo ekspresno obavili ispis i posvetili se privatnom poslu, kako bismo se supruga i ja mogli izmjenjivati u čuvanju, odgajanju i zaštiti naše djece.

Novonormalno

Onda je došao korona-cirkus, a s njim su dnovinari stadu podvalili i nove “superheroje koji će ih spasiti od pandemije” – stožer. No jedine dvije stvari od kojih su nas uspješno spasili su funkcioniranje gospodarstva i prava pacijenata koji od svake mjesečne plaće doprinose zdravstvenom sustavu.

Pa su nam tako uskraćivali pravo na liječenje, terapiju, uvjetovali plaćene usluge nekakvim potvrdama, preko medija upućivali ultimatume i prijetnje… A uslijed svega toga su došle i izmjene Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti te nove, unificirane potvrde o cijepnom statusu za pedijatre i liječnike opće prakse.

Do tada je odluka vrtića da ne primaju necijepljenu djecu pravno bila na razini kućnog reda i mogla se na sudu relativno lako osporiti. Sada oni za to imaju zakonsko uporište, a ti dokazuj na sudu da se time krši pravo djeteta na obrazovanje i napredak, jamčeno Konvencijom o pravima djeteta

S medicinske strane, više ne prolazi rečenica: “Dijete je urednog psihofizičkog razvoja i spremno za polazak vrtića”. Sada liječnik ispunjava potvrdu (formular, zapravo) na kojoj može pisati da je dijete savršeno zdravo, ali čim piše da nije cijepljeno – kao na primjerku na dnu teksta – vjerojatno ćete kod upisa biti odbijeni, a vrtić će se pozvati upravo na Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti.

Drugim riječima, vrijeme je da postanete kreativni…

Trajna i privremena rješenja

Za početak, važno je objasniti da upis u osnovnu školu nije problem. Po zakonu su dužni upisati vam dijete u školu i kada do toga dođete, spašeni ste. Vidim ovih dana po FB grupama kako mnogi paničare jer su dobili poziv da se jave u školsku medicinu na pregled za upis. Javite se. Odgađate cijepljenje. Došli ste po potvrdu. Hvala, doviđenja.

Vrlo jednostavno.

Problem je upis u programe koji nisu zakonska obaveza, tu će vas gnjaviti. Osobno, vidim samo jedno trajno rješenje, o kojem treba misliti godinama unaprijed: životna situacija u kojoj jedan roditelj može biti kod kuće i brinuti o djeci. U gradu je to moguće isključivo ako jedan od roditelja radi iznimno dobro plaćen posao. Na selu je to puno jednostavnije i moguće je čim taj roditelj koji je kod kuće ujedno proizvodi i hranu za obitelj. Stoga sam veliki promicatelj odlaska iz gradova u sela, gdje je život kudikamo sporiji, zdraviji, manje stresan, jeftiniji i općenito normalniji. Nažalost, još uvijek živimo u nazadnom vremenu podsmijeha prema selu i (uglavnom) ženama koje odluče ostati kod kuće te brinuti za obitelj. I što je još luđe, nazivamo to progresivnim stavovima. Uglavnom vraćajući se iz trgovačkog lanca, gdje smo skupo platili sustavno trovanu uvezenu “hranu” čija je nutritivna vrijednost u većem minusu od naših bankovnih računa, vodeći na uzici tri psa jer je imati više djece “za primitivce”…

Onima koji nemaju dovoljno vizije i hrabrosti kretati se u tom smjeru ostaju privremena rješenja. Navesti ću neka, ali ne jamčim da će vas ijedno od njih dovesti do cilja – upisa necijepljenog djeteta u vrtić/predškolu. Sustav je uhvatio korak s nama koji se zalažemo za pravo na slobodu izbora te uspjeh sada ponajviše ovisi o vašoj sposobnosti da se izborite za svoje dijete.

Evo nekih stvari koje trebate uzeti u obzir:

  • je li vam upis jedina opcija?

Možda imate pri ruci baku ili osobu od povjerenja koja je kod kuće sa svojom djecom te bi bila voljna za nekakav iznos ili protuuslugu čuvati i vašu.

  • je li to jedini vrtić?

Možda ste u mogućnosti upisati dijete u privatni vrtić ili u javni koji je malo dalje, a u njemu rade normalni ljudi koji vam neće diskriminirati dijete jer je zdravo.

  • jesu li već upisivali necijepljenu djecu?

A sada bi na vašem djetetu vježbali strogo provođenje pravila. U tom slučaju, upozorite ravnateljicu na diskriminaciju i svoju spremnost da o tome obavijestite javnost. Ako su mogli upisati jedno, mogu i drugo. I treće.

  • postoji li normalan liječnik u blizini?

Opće prakse ili pedijatar, koji vam je voljan napisati potvrdu za upis uz napomenu da se cijepljenje ne preporuča. Možda je dijete alergično na nešto iz sastava cjepiva, možda boluje od neke druge kontraindikacije… Možda ćete takvog liječnika naći u susjednom gradu. Ili u nekoj privatnoj pedijatrijskoj klinici.

“Fuj, zdrav/a je”

Tragikomična je činjenica da ćete bez problema u vrtić upisati svoje bolesno dijete, dok god je cijepljeno. No ako je zdravo i necijepljeno, vjerojatno će vas dočekati kao da ste za rukicu doveli tempiranu bombu koja će prije ili kasnije eksplodirati. Do toga nas je dovela moralna letargičnost “struke” i želja uhljebljenih birokrata da pokriju svoju guzicu sa svih strana, da ih uhljeb koji je iznad njih ne bi slučajno uzeo na pik jer ima njihovo mjesto na oku za svog sina, svoju nećakinju, kumicu, sestrića…

U takvom je sustavu vaše dijete za njih samo broj. I žrtva diskriminacije, jer se usuđuje biti zdravo i u prosjeku kudikamo imunološki otpornije od cijepljene djece.

A i vi ste za njih samo broj. Koji treba platiti cijenu svog neposluha prema uhljebljenim birokratima. Ako mene pitate: platite ju. Višestruko, ako treba.

Jer je najskuplja cijena koju možete platiti ona ako donesete odluku da je upis u vrtić vrijedan riskiranja djetetova zdravlja – i ono ga izgubi. A sve zato jer ste vi “morali” na posao u kojem vas netko maltretira osam sati dnevno za prosječnu plaću, a koja vam sada nije dovoljna ni za osnovne medicinske potrepštine?

To si nećete nikada oprostiti.

Ljubav koju imate za svoje dijete se ne očituje u činjenici da ste mu kupili sve moguće gadgete i igračke. Već u činjenici da ste se spremni žrtvovati kako biste zaštitili njegov/njezin život i zdravlje.

 

Piše: Ivan Pokupec

Agnostivakser (3) – by Ivan Pokupec (substack.com)