Osobe su živjele stisnute jedna uz drugu u maloj, zagušljivoj, znojnoj i tijesnoj dolini. U isto vrijeme su ustajali, u isto lijegali. Tupi udarci satova svih veličina, sa svakog ugla upozoravali su ih da nikako ne smiju kasniti na posao. Radili su bespogovorno poslove koje sami nikad nisu birali. Ustvari, bili su prepušteni izborima Velikog. Puno toga nisu znali ali ono što jesu i čega su se strogo držali je da pitanja ne smiju postavljati. Oni koji su pitali, nisu više bili na traci za posao. A kamo su ih odveli, naravno, nisu znali jer nisu smjeli pitati.
Zadnji koji je postavio pitanja gdje su nestali, tko je Veliki i zašto im on sve određuje, bio je osoba 292. Pitanje je postavio vrlo tiho i mogli su ga čuti samo 291 i 293, koji su odmah požurili prema prvom mikrofonu i napinjući glasnice do granice puknuća kako ne bi ostavili ni mrvicu dileme tko su, objavili svima da 292 postavlja pitanja. Čuvari unutarnjih zidina odmah su odveli ustravljenog 292, dok su druga dvojica čuvara senzorom prošla preko koda na zapešću 291 i 293, koji su se zadovoljno nasmiješili jedan drugom.
Po zakonu Velikog, svi koji upozore na one koji se ne priklanjaju pravilima, dobivaju bod, nekad i dva, posebno kad se spomene ime Velikog, a kad skupe više od 100 bodova mogu imati sobu koja pripada samo njima i jesti bolju, proteinsku hranu. 291 kratko sklopi oči i u časku pred njim zaigra slika tenebria molitora, velikog žutog brašnara koji dodiruje njegovo nepce, uh.. Ali sljedeća slika bila je još bolja. Onim najodanijim koji bi to poželjeli, u sobi za druženje, dopustili bi i kontakt sa ženskim osobama koje su živjele u istoj toj dolini, ali s druge strane čeličnih zidova. Da- uzdahne- Veliki je uistinu bio velik!
U svojim monotonim, svakodnevnim ritualima, među kojima je glavni bio ritual štovanja Velikog, osjećali su se sigurni i revno ih činili. Živjeli su po pravilima vrištećih, ogromnih ekrana koja su okruživala dolinu, dok su se stotine nametljivih i neizbježnih očiju kamera brinule da se tih pravila uredno i drže.
A najvažnija pravila Velikog bila su:
Štuj i slušaj Velikog jer se on jedini brine za tebe.
Nikad ne spominji Velikog, osim u ritualu obožavanja.
Nikad ne postavljaj pitanja i ne traži objašnjenja.
Nikad ne diži glavu i ne gledaj uvis. Poželjno je gledati u pod, no u svojoj dobroti Veliki ti dozvoljava gledanje na stranu, iza i ispred sebe. Gore ne smiješ jer će ti vrlo opasno sunce odmah spržiti oči.
Osobe su tako, u svom šakom stisnutom, skučenom, sitnom i sitničavom svijetu imali vrlo ograničenu percepciju: vidjeli su samo prašnjavu zemlju i osobe prve do njih. A od osoba nagužvanih oko njih nisu vidjeli stvaran svijet, niti je stvaran svijet mogao vidjeti njih. Vjerovali su onom što im je rečeno: čelični zidovi su oko njih kako bi ih zaštitili od neukrotive i divlje prirode u kojoj ne bi imali nikakve šanse preživjeti….. Veliki je stvarno velik….
Ali koliko god Veliki bio nadmoćno biće u svojoj vladavini nad sićušnima, nije on bio moćniji od PRIRODE, njenih zakona i njenih pravila.
Glas koji je osoba 447 čula zvao ga je Božidar. Osoba 447 nije mogla točno odrediti od kuda glas dolazi. U početku bio je tih i dalek i nije na njega obraćao pozornost, no vremenom je postajao sve glasniji i sve jasniji. Činilo mu se kako dolazi sa svih strana, iz svih uglova i kako ga okružuje. Zamijetio je isto tako da ga ostale osobe ne čuju. Naravno, to nije smio provjeriti. Pitanja se ne postavljaju, to je dobro naučio. Zaklopio je oči kako bi se bolje mogao koncentrirati na smjer iz kojeg Glas dolazi.
Ostao je na trenutak bez daha, iznenađen potpuno jasnim osjećajem da Glas vibrira iz njegova srca šireći se prema mozgu i odzvanjajući između stijenki lubanje. I to ga ispuni nekim nepoznatim ali tako ugodnim i toplim osjećajem koji je širio grudi do granice koju su kosti dozvoljavale. Nije znao značenje riječi Božidar, ali dobro se osjećao njome ogrnut. Nije znao ni što treba činiti s njom i s tim svojim novim iskustvom, osim da ga ne smije podijeliti. A onda se pojavio jedan novi osjet u grudima. Nevidljiva šaka stegla bi njegovo srce i sitne, tople, slane kapljice počele bi kliziti putanjom između nosa i obraza. Čežnja se uselila u njegovo tijelo, a on nije imao ni najmanju ideju što hoće od njega. I za čime mu to vapi i izgara cijelo tijelo i ono nešto veliko i glasno i moćno u njegovom srcu.
Oluja koja je svoj gromoglasni bijes izlila na kablove ekrana i kamera koje su se redom zaiskrile i ugasile, donijela mu je odgovor. Čim se njeno deranje utišalo, izišao je iz ulaza betonske zgradurine u koji je utrčao prije nego ga kiša smoči do kože. Ponovno je čuo Glas, ali sad je Glas govorio još nešto. Osoba 447 nije htjela slušati i padajući na koljena čela pritisnutog na zemlju, čvrsto je začepila uši. Osoba 447 smrtno se plašila učiniti to što je Glas sve jače i uporno ponavljao.
„Božidare, digni glavu i pogledaj nebo. Digni glavu Božidare! Digni glavu! Pogledaj gore! Božidare, digni glavu!“
Osobi 447 cijela glava je vibrirala od tog neumoljivog, moćnog glasa, glasa jačeg od glasova svih ekrana iz njegova svijeta zajedno.
Onog trena kad je Božidar digao glavu, umrla je osoba 447 i gledajući u beskraj čiste plave boje, ispod dugine kupole rodio se ČOVJEK.
Citiram jedan od pokušaja definicije čovjeka:
„Čovjek (lat. Homo sapiens – razuman čovjek) je najmnogobrojnija i najrasprostranjenija vrsta iz reda primata koja ima visoko razvijen mozak sposoban za apstraktno razmišljanje, govor, rješavanje problema, introspekciju, empatiju i sl. Čovjek je misaono biće jer može zaključivati, crtati i razmišljati, duhovno biće jer razlikuje dobro od zla, i prirodno biće jer je dio žive prirode.“
Može li pojam čovjek stati u ovaj mali, škrti okvir šture definicije?
Kako bi spoznali od čega je sazdan, čovjeka pokušavaju definirati mnoge znanosti kroz biološki, sociološki, psihološki, filozofski, duhovni, vjerski i kulturni aspekt. Pokušavaju ga rastaviti i ponovno složiti u logičnu cjelinu, poput sličice sastavljene od puzzli, proučavajući one najsitnije, ne bi li tamo negdje u najmanjoj čestici pronašli njegovu bit, njegovo značenje. No može li se uopće naći dostojna definicija riječi čovjek? Kako možemo definirati pojam ičega što nam je poznato tek u nekim djelićima? (Pitam se što bi za mrava na slonovskoj nozi mogao biti slon?)
Sve u i na ljudskom biću je čudesno: svaki pokret, svaka misao, svaka riječ, svaka emocija, jer u svakom i najmanjem pokretu, kratkoj misli, riječi, emociji, postoji savršena harmonija milijardi stanica koje djeluju istovremeno, s nemjerljivom preciznošću. Da bi se u pjevačkom zboru postigla harmonija samo u jednoj pjesmi, vježba se mjesecima, dok je tijelo čovjeka stvara u djeliću sekunde. Čovjek nije zbroj dijelova ili rezultat slučajnosti u igri evolucije. Čovjek je djelo najvećeg umjetnika.
On je struna i glazbalo i glazba, savršeni božanski instrument i savršena božanska kompozicija, oda ljubavi i životu samom. Čovjek je sam pjesma svoje duše.
Priznajem, ne mogu napisati definiciju riječi čovjek. No kad bih se usudila napisati samo jednu rečenicu, nedovoljnu i manjkavu, ali najbližu mom shvaćanju riječi čovjek, napisala bih:
Biće može imati izgled čovjeka, ali ga sam izgled ne definira, jer čovjek postaje čovjekom tek kad čuje glas svoje duše.
Piše Deniza Marasović