Ugledale smo ga u izlogu trgovine dok je trčkarao po slamom pokrivenoj površini tražeći zalutala zrna.
– Ajmo ga kupiti! – rekla je moja cimerica moju neizrečenu misao. Za koju minutu nosile smo malenog, zlatnog hrčka u maloj kutijici s rupicama prema svom podstanarskom stanu u zagrebačkom predgrađu.
– Znaš li nešto o hrčcima? Hranu smo kupile, ali di ćemo ga držati? – počinjala sam sumnjati u mudrost naše odluke.
– Stavit ćemo ga u onu kutiju u kojoj su ti starci poslali hranu. Dovoljno je visoka da iz nje ne može izići.
Tako smo i učinile. Napunile smo kartonsku kutiju sijenom, stavile mu vodu i hranu, kratko se zabavljajući gledajući njegovu neumornu jurnjavu od jednog do drugog kuta kutije.
U poodmakloj večeri, ostavljajući neoprane šalice i nedovršene večernje priče, konačno smo ugasile svjetlo prepuštajući se ugodi sna, zaboravivši, potpuno, zaboravivši da su hrčci -GLODAVCI…
Uporan šum grebanja, grickanja i tapkanja sitnih šapica probudio nas je prije zore. Cimi skoči iz kreveta i upali svjetlo:
– Nije u kutiji. Di je? – sagne se i počne gledati ispod kreveta. Pogledala sam u kartonsku kutiju primjećujući izgriženi prolaz.
– Baš smo blesave! – pomislila sam pridružujući se potrazi. Uspjele smo ga uhvatiti kad je sunce bojažljivo ušlo u sobu. Do tad je izgrizao vršak moje čarape, nagrizao tanku nožicu drvenog stalka za cvijeće, napravio rupu u tapeciranoj fotelji iz koje je izvirila spužva. Zaključile smo, naravno, da će nam i dalje bježati iz kartonske kutije i raditi štetu. Kako bi ga imale pod potpunom kontrolom nabavile smo kavez s metalnim rešetkama. Grickao je on i te rešetke, no nije imao šanse. To je bilo dobro rješenje. Nismo više imale razloga za strah od njegovog bijega…
Danas ne bih držala životinje u kutiji, akvariju, žici, kavezu, zato što dobro znam što znači biti zarobljen u „kutiji“. Okruženi smo kutijama. Iz nekih bi pobjegli, ali u neke se dobrovoljno zavlačimo bježeći od iluzije stvarnosti. Bježimo od svojih ispraznih života u sitne kutije šarenih ekrana. Kutije su svuda oko nas i nisu to kutije ni slabašne ni kartonske.
Sačinjene su od mnogih isprepletenih, čvrstih i teško raskidivih niti naših programiranih uvjerenja, naših nametnutih strahova i ograničenja. Čim se rodi ljudsko biće, dobro osmišljeni vladajući sustavi stavljaju ga u kutiju učeći ga slijepoj poslušnosti autoritetima bez pokrića, dok mu um ili cijelo biće ne postane kutija u kojoj će biti samo ono što su ga učili. Bez pogovorno. U protivnom, da se čovjeka ne uči poslušnosti nego osluškivanju svog bića u svijetu oko sebe, u čovjeku bi se probudila njegova istinska snaga i moć.
Mlado biće uče biti slugom težnji za lažnim, materijalnim vrijednostima. “Dobre“ učenike za nagradu ubace u dovoljno veliku kutiju punu šarenih laža kako ne bi primijetili njene zidove i kako se nikad ne bi zapitali što je iza tih zidova. A ako se ipak u svojoj ludosti usude zapitati, za takve su pripremili razne pakete strahova kako bi ih utišali i zadržali u kutiji. Neki će ipak čuti duboki i jasan zov iz dubine svoje duše i probušiti će rupu u zidu kutije svojih strahova i ograničenja. E, za takve oni imaju spremne metalne i, još opasnije, mentalne kaveze. Učinit će sve da ostanu zarobljeni. To su činili i njihovim roditeljima i roditeljima njihovih roditelja, to čine već pokoljenjima, jer ljudi su im korisni jedino kad su u kutiji. U kutiji su njihov generator.
Oni su živi samo zbog tog ljudskog generatora i vrijednosti, a time i fokusa, koji im se daju. Izvan kutije oni nemaju kontrolu nad Čovjekom i užasavaju se njegove slobode. Slobodan čovjek za njih je najveća tamnica i mučna i teška smrt.
Definicija riječi kutija:
„Kutija je predmet koji postoji u raznim veličinama, najčešće u obliku kvadra, no može imati i druge oblike. Može biti i oku nevidljiva, no ipak dovoljno čvrsta da ispuni svoju funkciju, a to je da se u nju spreme i zatvore predmeti, životinje i ČOVJEK…“
Piše: Deniza Marasović