Nastavak priče „ČOVJEK“
Klečeći na koljenima, do krajnjih granica istegao je vratne mišiće i dopustio potiljku da legne između lopatica, dok su mu oči upijale zapanjujuću ljepotu plavetne boje koja se u svoj svojoj čistoći i punoći razlila nebom. Do tog trenutka djeliće neba mogao je vidjeti tek kroz pukotine betonskih zidova gledajući ravno ispred sebe. Pogled nikad nije smio dići. To je bilo pravilo. Nikad.
Jer to je bila granica između života i nepostojanja. GLAS ga je natjerao da usprkos paničnom strahu od smrti, prekorači tu granicu. Snažnim stiskanjem ispipavao je svoje ruke, noge, glavu. Osjećao je svoje dodire i toplinu ruku. Živ je. Da, bio je živ. Polako, sasvim polako se ustajao, s punom sviješću o svakom načinjenom pokretu, osjećajući kako se kralješci jedan za drugim pravilno slažu u čvrstu, vertikalnu strukturu. Uspravljen, sklopljenih očiju duboko i šumno udahne zrak, osjećajući kako taj nježni udisaj ima snagu da razmiče rebrene kosti i širi pluća.
Izdahne još sporije, izdišući sklupčanu magluštinu svojih strepnji koje su odavno nastanile njegov grudni koš: haaaaaaaaa… U toj kratkoj pauzi izmjene uloga izdisaja i udisaja, on otvori oči i prvi put zaista vidje svijet u kojem je živio, jer prvi put ga je gledao kao čovjek koji je vidio nebo.
Svijet je bio siv: sive zgrade, sive, visoke betonske ograde, sivi betonski pločnici kojima je vladala disharmonija ubrzanog komešanja i ispreplitanja sivo odjevenih, pogrbljenih bića pognutih glava, neprepoznatljivih lica koja su se mogla ocrtati jedino na površini kišnih barica na pločniku.
Njegovo tijelo stajalo je gordo i čvrsto u svojoj punoj visini, uspravne glave. Tako uspravan bio je viši od ostalih i mogao je vidjeti svu bijedu njihove pognutosti. Čovjek koji je vidio boju osunčanog neba, spoznao je svo sivilo lažnog svijeta u kojem je živio.
Sve u što je vjerovao raspalo se pred iskešenim licem varljive zavodnice: Laži. Gdje god je pogledao, cerila mu se, ismijavajući njegovu nemoć. Sve bliješteće parole s velikih ekrana, sva pravila kojih se držao s bogobojaznošću vjernika, sve baš sve rugalo se istini.
Pravila ga nisu štitila. Zarobila su ga. Najteža laž bila je laž o Velikom. Teška zavjesa njegovih iluzija pala je pod teretom jasne istine: Velik nije uopće bio velik. I tko je on uopće? Posumnjao je da Veliki nije neko vrhovno biće već zlo ljudskog obličja. Ogroman val razočarenja iz grudnog koša krenuo je prema glavi i kad se uzdigao do svog vrhunca, strmoglavio se u vrtlog bijesa koji je prijetio razbiti sve okove koji su ga do tad stezali. Ni jedan trenutak više svog života nije htio dati tom svijetu. Niti jedan.
Znao je za rupu u dnu betonske ograde iza 7. paviljona u kojem su stanovale osobe od broja 451 do 512. Ugledao ju je prije mjesec dana, iza starog kontejnera koji je služio kao odlagalište dotrajale odjeće. Čim ju je ugledao, nije znao zašto ali imao je potrebu da ju sakrije. Praćen vječno budnim, zloćudnim okom kamera, to ipak nije mogao učiniti…Ali niti itko drugi! Rupa je još uvijek strpljivo čekala prvo biće koje će se usuditi prijeći granicu svjetova.
Samo je krenuo. Bez razmišljanja, bez zadržavanja, bez očekivanja, bez ikakve ideje o svijetu koji bi ga mogao čekati iza ograde. Sjekao je val osoba koje su svojim naučenim, pokornim ritmom hodale svaki dan, istom stazom i na isti način. Gurao ih je, razmicao, ne mareći za negodovanje na koje je nailazio. Nije ih više vidio. Nisu bili u njegovu fokusu, ni oni ni njihov svijet.
Kad se gotovo približio rupi, zvučnici su zaorili glasom osobe koja je u natjecateljskom komešanju prva zgrabila mikrofon: – Osoba 447 u bijegu!
Podivljali ples rotirajućih crvenih reflektora pratili su vrisci sirena i topot čizama čuvara. Nije mario, nije osjećao strah, gotovo da ništa nije ni čuo ni vidio. Realnost svijeta koji je napuštao, nije više bila njegova. Dok se provlačio kroz rupu, zupci krnjeg betonskog zida zaorali su njegovim leđima i bedrima, ostavljajući krvavi zapis. Čuo je miješanje i bijesnih i dobrohotnih glasova:
– Budalo, stradat ćeš! Vrati se! Glupane! 447, umrijet ćeš, izgorit… 447….447… Koja glupa budala!!! 447…
Netko ga je zgrabio za cipelu lijeve noge netom prije nego je i nju provukao. Izuvena cipela u ruci čuvara zidina, ostala je jedini dokaz da je tu, u tom sivom, turobnom svijetu omeđenom betonskim zidinama, živjela osoba pod brojem 447.
Službena definicija ovako tumači riječ „laž“:
„LAŽ je svjesno izrečena neistina ili obmana s namjerom da se koga zavara ili dovede u zabludu.“
Svijet u kojem živimo isprepleten je labirintima laži u kojima gomile ljudi hipnotiziranih lažnim sjajem niti ne traže izlaz. Niti znaju da ga treba tražiti.
Svako ljudsko biće ima unutarnji poriv da traži svjetlo istine i za njega je najveća tragedija kad dugo izgovaranu laž prihvati kao svoju istinu, jer tada je prestaje tražiti. Prihvaćajući laž kao istinu, čovjek daje nevjerojatnu moć bolesnim, psihopatskim, manipulativnim lažljivcima da upravljaju njegovom percepcijom stvarnosti. Kad se laž psihopata prihvati kao osobna istina, ljudsko biće spremno je iznova i iznova gravirati u svom umu upravo ono što lažljivci i lažnjaci žele kako bi žrtve svoje manipulacije kontrolirali i upokorili.
One laži koje čovjeka „nježno“ suočavaju s njegovom „nemoći“ najveće su i najopasnije:
- Mi smo mali i ne možemo ništa! Nemamo mi tu moć!
- Nikakva borba tu nema smisla jer ne možeš pobijediti!
- To je tako i tako će uvijek i biti! Ti tu ne možeš ništa!
Maestralna igra majstora manipulacije! Pod njihovom orkestralnom palicom ljudi jedni druge uspješno programiraju… Dok ne“ ugledaju nebo“….
Svako ljudsko biće koje je prihvatilo nametnuti osjećaj nemoći, smatrajući kako je moć nešto što mu ne pripada, bez bitke je predalo svoju slobodu i ostalo zarobljeno u labirintu lažnog svijeta.
Iako u istom labirintu, neki su čuli glas svoje duše, sve jači i jasniji, glas koji ih je natjerao da dignu glavu i ugledaju ljepotu čistog svjetla. Odlučni da spoznaju istinu, uspravili su se u svoj svojoj visini, čvrsto usidreni u oceanu moći svoje duše i krenuli prema tom izvornom i nepatvorenom svjetlu.
I nikad više, ni jedan jedini trenutak, neće biti pokorni pred lažima nestajućeg svijeta.
LAŽ, definicija:
Laž je svjesno izrečena neistina ili obmana s namjerom da se koga zavara ili dovede u zabludu, no ona ima težinu samo tada kad je oni kojima je namijenjena prihvate kao jedinu i nepromjenjivu istinu.
