by – Molim te, samo pogledaj to dijete!
– Vesna me iznenadila svojim pozivom. Prepoznala sam joj glas. Nisu ga izbrisale gumice proteklih godina. Nakon što je Niko napokon uspio korektno izgovarati glas R, nakon proljetnog buketa, bogate bombonjere i obećanja da ćemo se, naravno, uskoro ponovo vidjeti, naši životi potekli su različitim koritima koja nisu pružala baš puno naznaka da bi im se tokovi mogli ponovo sresti.
Što se događalo u tom vremenskom rasponu našeg neviđanja, uspjele smo škrto, bez kićenja i dodatnih pojašnjenja izložiti jedna drugoj, pretvarajući se da naše životne priče mogu stati u par rečenica brzojava:
– Je, oženio se nedavno. Točka. Nemaju još djece. Točka. A moj još ništa. Točka. Al ima ok posao. Točka. S tatom. Točka. Jesmo, svi smo zdravi. Točka….
U nekom drugom, slučajnom susretu, možda bi taj razgovor bio i dulji, u nekom drugom, da, možda, ali ne i sad. Njeno stisnuto grlo koje je proizvodilo neuobičajeno visoke tonove i disanje koje je kidalo riječi, govorili su mi da ima vrlo važan razlog iznenadnom pozivu.
– Radi se o unuci moje sestre. Ona me zamolila da te zovem. Malena ima 4 godine, ali – duboko udahne pa naglo i šumno izdahne – Nije dobro, ne razvija se. Bilo je velikih problema u trudnoći, čak su Eli doktori rekli da je opravdano razmisliti o pobačaju. Jadna, danima je samo plakala, nije mogla sebi doći od šoka, i na kraju je samo svima njima rekla: – Ja ću to dijete roditi, bez obzira!
– A joj, žao mi je. Naravno da ću ih primiti čim mi se oslobodi mjesto. Al, reci mi, s obzirom na težinu problema pretpostavljam da je praćena od strane stručnjaka? Komunicira li s okolinom? Ima li nešto riječi u rječniku, ili ništa? –
– A idu kod nekih, al nema od tog ništa. Ja bi najrađe da ti… Ne govori ona ništa. Ah, pusti, to ti je teška bol u cijeloj obitelji. Ma vidjet ćeš sama sve kad ti je dovedu – glas joj je bio na pragu odustajanja. Nisam je više ispitivala.
U prostoriju su zakoračili bojažljivo, tiho, pretiho, s osmijehom koji je bio samo maska. Pomislila sam kako je to maska tuge i bojazni, možda, od riječi koje bi im mogle ugasiti posljednje titraje plamička nade.
Dok sam je gledala u majčinu naručju leđima okrenutu, sputanu u malom skafanderu, pomislila sam kako je taj skafander veličine za jednogodišnju bebu, a ne za djevojčicu od 4 godine, i podsjetila se Vesninih riječi kako se dijete slabo razvija. Kao figuricu od najkrhijeg, tankog stakla, majka je nježno položi na kauč pa još nježnije počne oslobađati njeno tijelo od spužvastog, napuhanog oklopa. Prvu je spustila kapuljaču i skinula debelu kapicu…
Do tog trenutka mislila sam kako sam spremna suočiti se sa svakom ljudskom pričom, sa svakim oblikom i svakim stanjem ljudskog bića. Bila sam sigurna kako je moje iskustvo bogato i kako mi daje moć da svrhovito savjetujem roditelje. Popela sam se na tron svoje stručnosti i spretno vladala riječima koje su samo tekle spajajući svoje tokove i pritoke u rijeku koja nezaustavljivo teče svom visokom, nadasve humanom cilju: JA sam bila tu da im pomognem i to sasvim sigurno mogu učiniti. Moje znanje i iskustvo dali su mi dovoljno temelja da se to uvjerenje ugodno smjesti u prostranom gnijezdu ega…
Život se gradi od kockica trenutaka. Kockica na kockicu, različito obojani, veliki i teški, mali i razigrani, sjetni, zaljubljeni, malodušni, prazni, prazni, prazni… svakodnevni, ritualno dosadno jednostavni. Kockica na kockicu s našom voljom ili bez nje, slažu se gradeći strukturu naših života. Većine nismo ni svjesni, tek neki nas duboko dotaknu i ostave pečat sjećanja.
A rijetko, vrlo rijetko, protivno svim pravilima uvriježenog kontinuiteta, dogodi se poseban trenutak, trenutak koji je zastao u svojoj nijemosti, dok buka njegove tišine razbija kraljevsko postolje ega.
Ego je utihnuo, spuznuo sa svog trona i skrio se iza savijenih leđa nijeme nemoći.
Na mekanom ležaju skinutog skafandera ležalo je malo ljudsko biće, premalo za svoju dob, prekrhko za svoju sudbinu. Nekim čudom, duša se uspjela namjestiti u tom iskrivljenom, zgužvanom, bolnom tijelu. Svaki dah proizvodio je tanani, pišteći šum, a rebra na kojima su neke koščice naličile na udubljene tipke starog klavira, vidljivo su se širila, panično grabeći svaki udisaj. Vrat je s mukom držao preveliku, kvrgavu glavu, noge nisu mogle nositi tijelo. Moj unezvijereni pogled prisilio se umiriti i zadržati na lišcu koje je nadrealni umjetnik načinio od dvije, lijeve i desne, različite pazle. Nadajući se nekom slabašnom svjetlu uma, uronio je u njene oči, ali nije ga našao. Stoga se nježno pomaknuo na dva tanka snopića kose svezanih svilenim, rozim mašnicama. Dva osamljena snopića na kvrgavim otočićima njene glave.
Jedino uistinu lijepo na njoj bila je bijela, čipkasta haljinica. Jedna od onih u koje mame oblače svoje male princeze. Na njoj sam usidrila svoj pogled pokušavajući skriti šok, nemir, nelagodu, tugu. Znala sam da moram isploviti iz te luke lažne sigurnosti i dići svoje oči, suočavajući se s nadom u očima dvaju očajnih bića koja su, držeći se za ruke, čvrsto priljubljena jedno uz drugo sjedila na kauču.
Nisam mogla. Predugo sam se zadržala nijema nad tim tjelešcem čije su jedine kretnje bile uzdizanje i spuštanje grudi. Dovoljno je duga bila moja šutnja da se u tu napetu tišinu ukotvi bojazan roditelja da im ja nemam što reći. I nisam… U tom biću nije bilo živog uma, živog pogleda, gotovo ni živog pokreta. Jedino što je živjelo u svoj svojoj punoći bilo je sitno, snažno srce koje je tvrdoglavo udaralo u ritmu života, usprkos svim zamjedbama stručnih prognostičara kako to njegovo kucanje jednostavno nije moguće. Ne odustajući čuvati nevidljivu granicu između dimenzija života i smrti, snagu za svaki otkucaj davao mu je DAH.
– Svako presvlačenje i kupanje, svaki pokret, svaki udisaj… nju boli. – tih, drhtav glas majke hrabro se suprotstavio tišini i pomogao mi da napokon dignem oči okupane suzama. Otac joj jače stisne ruku i blago klimne, potičući je da ona nastavi pričati, jer on to, bilo je očito, nije mogao.
– Doktori su rekli da neće doživjeti prvu godinu, a ona, evo tu je, s nama, hvala dragom Bogu! – stidljivi smiješak nasloni se na njene usne.
– Teta Vesna ima puno povjerenja u vas. Puno ste pomogli Niki, pa smo mislili… Mislim, možete li joj vi malo pomoći?… Mislim, možda nam možete nešto preporučiti, kako da radimo s njom. Mislim, radim ja s njom. Stalno joj nešto pričam. Nekad imam osjećaj da me razumije, znate. Nekako, kao da me pogleda i kao da se nasmiješi, onako, znate, samo malo nakrivi usne, ovako – napravi grimasu razvlačeći usne na jednu stranu – I pjevam joj… Često. Nagovaram i muža da i on s njom tako, ali… – pogleda ga – Mogu joj reći? – i ne čekajući njegov pristanak, nastavi:
– On je samo drži i gleda i gleda i šuti… Jednostavno, ne može, ne ide mu to. – pogleda ga s razumijevanjem a on šutke pogne glavu i zagleda se u rub tepiha. Majka se ponovo okrene prema meni nastavljajući:
– Možda sam trebala još nešto, ali ne znam, ne znam što više da učinim. Možda smo nešto propustili. Možda smo zakasnili… – duboko udahne – Mislim, bili smo mi s njom i kod drugih stručnjaka, al nam niko nije rekao kako da s njom radimo. Rekli su nam da je njen mozak oštećen, da su šanse da bilo što nauči… mislim, da ih nema, i da bi bilo najbolje da je stavimo u dom. Kažu, tamo će imati svu medicinsku pomoć, kvalitetnu njegu… Ali… – njene oči su vapile za mojim razumijevanjem – ja to ne mogu – glas se popenje na nesigurnu visinu, a onda se drhteći stušti nošen bujicom suza:
– Ona meni nije teška. Dobra je ona. Zaplače samo kad je nešto zaboli, al brzo stane. Pa nije mi ništa teško s njom… Ništa… Ništa. Ni presvlačenje, ni kupanje… Ništa… Kažu nam rođaci i prijatelji da ne možemo tako živjeti, da nemamo svoj život… Ali kako nemam – zastane u jecaju – Ona je, ona je… moj život!
– Oprostite – otac svoju prvu riječ protisne kroz tanki procijep usana, spuštene glave naglo ustane i krene prema izlazu, bezuspješno pokušavajući sakriti vodene izdajice koje su se rugale njegovoj slici snažnog muškarca.
Na trenutak proviri u moju svijest želja da i ja kažem „Oprostite!“ i iziđem iz prostorije, spustim se prema ulazu, iziđem vani na zrak i hodam, i hodam, i dišem, diišššeeem.
Želja je odmah platila svoju drskost povratkom u podrum svijesti.
Ništa me nije moglo spasiti. Tišina je postala luksuz koji si više nisam mogla, a ni htjela priuštiti. Riječi su morale pronaći put na površinu.
U gomili plutajućih verbalnih formi koje su stvarale kaos u hodnicima mog mozga, um je pokušavao naći one prave, iskrene, ogoljene i nepatvorene, a opet suptilne, nježne i utješne.
– Ne mogu… ja… – pogled se svojom voljom vratio djevojčici – a vjerujem ni itko od mojih kolega, učiniti za vaše dijete više od onog što ste vi učinili. – a onda se ponovo odvažio uroniti u oči majke:
– Ni jedan stručnjak joj ne može dati ono što joj vi dajete svaki trenutak njenog života. Ona je centar vašeg svijeta, ona je vaš smisao, ona je vaš najveći dar, najveći blagoslov jer vas je i tako nemoćna naučila da postanete najbolja verzija sebe i da osjetite ono što su samo rijetki darovani osjetiti. Dovela vas je na pijedestal najveće ljudske, prečesto nedostižne vrijednosti, na pijedestal najčišće, najmoćnije, neuvjetovane ljubavi.
– Ni jedan stručnjak nije u stanju nahraniti svaku stanicu njenog bića tolikom ljubavlju koliku joj vi dajete. Ljubavlju koja ne očekuje zahvalnost, nagradu, promociju, pa čak ni taj mali smiješak… Iako mu se beskrajno raduje. Ne, ja to nisam u stanju. Niti itko drugi. Nitko od nas nema tu snagu, tu moć, ni tu veličinu.
Grleći svoju djevojčicu majka se zahvalno nasmiješi.
– Ona je vaš smisao, ali i vi ste njen. Svaki dio njenog bića je naučio prihvatiti tu ogromnu količinu čistog eliksira. Iako je boli svaki udah, svaki izdah, ona diše i nastavlja živjeti, vođena željom da se napaja vašom ljubavi.
I dalje se smiješeći, majka je još snažnije zagrli, ostavljajući pečat svog lica na njenom obraščiću.
– I znate što? Možda će vam netko reći da je ovaj izraz njenih usana samo slučajna grimasa, ali kažem vam, nemojte takvima vjerovati. Ona se stvarno smiješi!
Definicija riječi LJUBAV
Ovaj put neću definirati riječ. Neću ni pokušati. Ne mogu definirati LJubav.
Kad bi se riječi najvećih pjesnika spojile u neopisivo lijepu odu, kad bi najljepše nijanse boja zasjale na platnima najvećih slikara, kad bi note najvećih kompozitora zaplesale stvarajući skladbu božanstvene ljepote, sve bi to dočaralo tek jedan mali djelić nje.
Pa kako bih se ja to usudila uopće pokušati?!!!
Oprostite, nisam tako odvažna i drsko samouvjerena.
Nadajući se da sam je dostojna, ja ću samo polako na prstima ući u hodnike svoje tišine, svoje dubine i tamo ću, negdje u nekom kutku gdje me možda može čuti, sklopiti svoje ruke i zamoliti je da nikada, nikada, nikada ne napusti moje srce.
Piše Deniza Marasović