Anima Verborum – Normalno

Starica zatvori lisu na toru i još jednom, za svaki slučaj, prebroji ovce. Oslanjajući se na svoj kvrgavi, stari štap, sitnim, umornim koracima uputi se uskim putem prema svojoj kući u centru sela.

– Bojo! -starica pogleda preko ramena prema susjedi koja je podbočenih ruku u struku ljutito gledala prema njoj:

– Ka’š se ti više rišiti tog blaga?? Skoro ti je 90, a ti još iđeš k ovcam.

– E Anice, – Boja odigne malo štap od zemlje, pa udari u suhozid koji ih je dijelio:

– A što to tebe briga!? Nu mi gospođe! Biće ti smetaju turistin. Smrde gospođi moje ovce, m – uperi štap prema njoj –  Vako da ti rečen, da zapantiš i da me više to ne pitaš: Dok je Boje, bit će i ovaca! Esil razumila?

– A sira bi kusala gospođa, m… – Boja vrati štap na stazu i nastavi praćena Aničinim pogledom ispod obrva koje su se opasno približile jedna drugoj.

Zastane ispred dvorišnih vrata, propuštajući šarenu četvorku mladih Nijemaca s koferima. Smijući se i srdačno joj stiskajući ruku, ispuštali su neke čudne zvukove koje Boja nije prepoznavala. A onda, s olakšanjem začuje nešto poznato.

– Zergut i tebi sinko! – reče prihvaćajući vrećicu koju joj je mladić gurao u ruke.

– Ajte vi lipo svojoj kući…Tako… –  reče tiho, za sebe i zamakne u kuću.

Petar je dojurio u ritmu svojih lepršavih godina koje, dok se tek pripremaš osjetiti okuse jela koje ti život priprema s Mona Lisinim osmjehom, daju osjećaj neutemeljene moći. Natjeran upornom, sad već glasnom, pobunom svojih praznih crijeva, prekinuo je jazz koncert u izvedbi širom otvorenih usta i povećih nosnica prababe Boje. Kad ju je ugledao zavaljenu u ljuljačku na terasi, eksplozije njegovog smijeha uznemirile su prozorska stakla.

– Baba, štos to … – držao je stomak koji nikako da prestane skakati – ha,ha,ha… obukla?

– A štos smiješ ka nenormalan! Došla ja od ovaca pa se prisvukla u majicu koju su mi gosti dali…

– Umrit ću, umrit… – Petar se presavijao pod naletima smijeha, dok ga je baba pokušavala dohvatiti štapinom.

– A nije te pamet ubla… Sav si na onu svoju materesinu…M, nu ga! Budaletna!

– Baba,- reče joj kad se smijeh stišao ostavljajući samo pečat osmijeha na njegovim usnama, – obukla si LGBT majicu.

– Što san obukla? – zbunjena, pojača glas.

– L G B T majicu – Petar naglasi i napravi pauzu između svakog glasa.

– Leđi bi ti i tebi, na!… Kad se rugaš sa svojon babon… – Boja prijeteći digne štap prema njemu.

– Ma znaš li ti baba što ti je LGBT? To su ti – malo stiša glas i približi joj se uhu usnama – pederi…

Pederi?- očne jabučice krenuše iz duplje – Jel ono kad muški muškog…? U ime oca… – prekriži se…

– Oš reć da su nan pederi ležali u krevetin?… Za majku…

– A e! – Petar slegne ramenima.

– Vidila san ja odma, esan, esan. – kažiprstom dotakne čelo – Ima tu još pameti… Njih 4, vako, lipi, mladi, a ono brez cura… Nisan mislila to doživit. Da ću ja vidit pedere u svojoj kući, ne, ne… – zamaše baba glavom, a onda zastane podižući lijevu, a spuštajući desnu obrvu:

– A tih pedera… njih nema u našoj Hrvackoj?

– Ma ima ih baba, svuda…

– I u Hrvackoj? Ma ne virujen… – odmahne rukom…

– Je, je baba… Ima i lezbijki, ono znaš, ženska sa ženskom, i transvestita i transgendera, i ovakih i onakih…

– Ma ti svoju babu malo zajebaješ, a rano? – nasmije se Boja i lupne ga po ramenu – da u našoj Hrvackoj ima… Štos ono reka?

– Misliš, transvestita i transgendera?

– E tih! I onih lezbica… Ajme meni…

– Ima!

– Ajme ti ga našoj jadnoj zemlji. – zastane kratko razmišljajući – To su ti oni sve pokupli sa tevelizije, esu, esu – kimne sama sebi odobravajući – Zlo ti je ta tevelizija sinko moj. Nemoj ti to sinko gledat, gledaj cure, si čuja, a ne te gluposti. – zabrinutost se smjesti na njenom čelu – A jel, ti gledaš cure, a?

– Baba, nisan ti ja peder, ne brini. – nasmije se shvaćajući njenu slutnju.

–  Bože, fala ti! – prekriži se Boja gledajući u nebo…

– Dobro, reci mi, znan ja štos pederi i lezbice, a štos oni drugi?

– E,oni muški koji vole muške, al se prave da su ženske pa se oblače u žensku robu.

– Muški se oblače u žensku robu? – baba zadrži oči na granici duplje – I u vuštane? U ime… – prekriži se.

– Ma nije baš u vuštane, više u minice…. Pa stave štikle… – Petar je uživao u babinom čuđenju, dodajući  riječi poput tankih grančica u vatricu dijaloga svaki put kad bi osjetio da se počela gasiti.

Boja u naglom trzaju podigne grudni koš ispravljajući leđa kojima je taj pokret već godinama bio zaboravljen.

– Sinko…minice? – a onda s glasnim izdahom dopusti leđima da se ponovo saviju nespretno sabijajući  kralješke jednog na drugog – Petre, ne rugaj se sa svojon babon! Vid ga, isti si ćaća!

– Ma baba, ne zajebajen te, stvarno. – pa stišavajući glas kako bi održao napetost na dostojnoj visini, baci još jednu grančicu.

– Nose i tange!

– Štos reka? Esul to one gaćice koje imaju samo onu crtu, vako – napravi vertikalni rez otvorenim dlanom.

– A e,te.

– Našoj Mašuki je muž poklonia, pa je rekla da joj i je guzčetina prvo poila, a unda da su je žujale ko da joj je uša kukuruz. Nije i više nikad stavila, a, a… – odmahne glavom.

Petar dohvati vršak nosa dok se smijeh kratkim, šumnim izdasima borio izići na slobodu. Pred očima je vidio štrik na kojem su pažljivo poredane gaćice njegove kilima obdarene tetke radile pristojan hlad. Pomislio je kako je uopće tetku Martinu palo na pamet da joj kupi tange. U krškom potoku navirućih misli, razigrane kapljice slika prštale su njegovim umom, vidno ga zabavljajući. Njegovu misaonu zabavu naglo i s drhtajem zgražanja prekine slika oskudno obučene tetke u tangama, koju je izbrisao istom brzinom kojom se pojavila.

– A Gospe moja sveta… – Boja vikne dižući pogled prema nebu, dva puta se križajući.  A onda joj lijeva obrva poleti prema vlasištu, a desna legne na kapak. U njenoj glavi se očito rodila zabrinjavajuća misao.

– Sad kad ti to meni pričaš,…. znaš ti onu ružnu, staru curu Katu, kćer od pokojnog Bajkana? Sve nešto mislin… Uvik san govorila da je ko muško…

– E baba… – Petrove su riječi pronalazile uske prolaze u pauzama smijeha – Prvo ne možeš virovati da ih ima u Hrvatskoj, a sad ti je svaka ružna ženska muški transvestit.

– A dobro, dobro… Samo san rekla… Nego koji su oni, štos ono reka…tra…tra…

-Transgenderi?  To su ti oni baba, što su se rodili u krivom tilu, pa je u muškon tilu žena, a u ženskom tilu muškarac.

– A? – babin dah se naglo zaustavi a oči zaglave u treptaju. Gašenje i paljenje crvene lampice koja se pojavila u nastaloj tami njenog uma, nije bilo dovoljno da joj  jasno osvijetli riječi koje je upravo čula.

– E, rodiš se s muškim tilom, a osjećaš se ka žena… I obrnuto. – Pokušao joj je pojasniti Petar, ali nije uspio. Njene oči su još uvijek bile nepokretne, a usne razvučene u liniju koja nije znala hoće li joj se vršci razvući gore ili dolje. Prvi znak života pokazale su obrve u vrlo sporoj kretnji,  dodajući još bora njenom izbrazdanom čelu.

– Čekaj, čekaj… – reče – A kako se muški može osićati ko žena?  Ma nemore on znati kako se žena osića. A žene se svakako osićaju. Ja san se toliko osićala u životu da nisan  znala što osićan, a taj trangran, on će znati što ja osićan??? Moj Peko i ja, mi smo živili 63 godine skupa, pa nikad nije zna što ja osićan, uvik je govoria da oni koji razumi žene, da se taj nije rodia, a nisan ni ja znala što je u njegovoj muškoj glavurdi… Osin kad bi  pogleda unu raspuštenicu Milku, s unin njezinin cicaman, hn… – nosnice joj izbace izdah ljutnje…

– A štoš moja baba, uni kažu da se tako osićaju… Ne moš to prominit…

– A jadnog li naroda!  – sažali se Boja, – A pomaže li in ko? Jel idu uni kod psikijatra?

– Ma ne idu baba! Ne treba in. Nisu oni bolesni. To je danas normalno. – U tonu Petrova glasa osjetilo se lagano posustajanje. Pitao se ima li smisla daljnja rasprava, shvaćajući kako je prababa Boja prestara da bi shvatila neke uobičajene stvari.

– Nedilje mi, ti nisi dotavan u svojoj glavi! Jel dite stobon sve u redu? – zabrine se. – Ja znan da san ja stara, esan, – jednom zakima glavom – i neznan ja puno stvari što i ima u svitu. A ni u tu teveliziju negledan baš, osin Tarika i životinja. Did ti je volia gledat, pa se svađa s onim pulitičarima koji uvik nešto pričaju i pričaju, al čovik lipo vidi da ni uni  sami sebe ne razume. Kob’to sluša? Jedan kaže vako, drugi da nije tako nego nako, i tako 2 sata. Ja bi uvik zaspala, a did, njemu bi se tlak diga, jadnon. Eh! – tužno uzdahne pod težinom sjećanja.

– Vi mladi, svašta vi znate jer stalno držite taj telefun u rukaman. Al, lipo će tebi baba reći sa ovo malo mozga što mi je još ostalo. Ne more bit normalno da je  – glas joj se popne na gornju stepenicu – muški ženska, a ženska muški. Mogu razumit da muški voli muškog, da ženska voli žensku. Mogu razumit da se ženske oblače u muško, a i prije su to radile. Mogu razumit – opet se prekriži – da se muški oblači u žensku robu. Al nemoš mi reč da je ženska muško, a muški da je ženska. A ja san i babinjala pa znan: il dite ima pič… – zastane, ipak je to unuk njenog Bože, – onu žensku stvar il onu mušku stvar među nogan, nema neku treću: ni mušku ni žensku.  I onda kažeš ćaći: Dobija si sina il dobija si ćer. Eto, lipo san ti objasnila. Tolko soli iman još u glavini. Kaže ti baba, okani se tog telefuna jer te ništa pametno nije naučia, samo si od njeg poludia. M! – reče stišavajući glas, potvrđujući sama sebi opravdanost  uloženog napora u objašnjavanje malome kako stvari u životu stoje.

–  Da je normalno bit muška žena il ženski muškarac???! M! – ispusti prezirno sebi u bradu, pa zaključi glasno i odlučno svoju edukaciju:

– Aj igrat nogomet i tražit cure, paš znat što je normalno…

Zarobljen ekranom mobitela Petar nije ni čuo babin monolog, pristojno, ali nezainteresirano čekajući da baba „stavi točku na i“ svoje litanije. Kad se u dragocjenoj pauzi uputio prema ulaznim vratima osjećajući kako njegova glad ne priznaje daljnju odgodu, prababa ga još jednom zaustavi.

– Čekaj rano, stani! – Boja digne obje ruke u zrak, a onda se uhvati za glavu s panikom koja je virnula iza zavjesa od mrene:

– Čekaj, jel oni svi nose vake majice s dugon?

– Pa je! Nose. – Petar nije više imao strpljenja bacati grančice riječi održavajući vatricu rasprave.

– Ajme meni! – Boja digne kvrgave, drhtave ruke na visinu koju su s mukom mogle doseći:

– Skidaj, skidaj! – vikne prestravljeno – Mislit će una guba od Anice da san lezbica….

 

DEFINICIJA:

Riječ „normalno“ je najnenormalnija riječ. Toliko je klizava, neuhvatljiva, prevrtljiva i nedosljedna. Tko je taj, ili što je to što određuje njeno značenje, njene granice, njenu veličinu i dubinu? Jesu li to oni vrištavci iz kutija kojima poklanjamo svoju pozornost i svoje zauvijek izgubljeno vrijeme? Zar je tako lako zaboraviti njeno stvarno značenje, njenu duboku istinu, skrivenu u anagramu glasova kojima se izriče?  Kako bi neka pojava bila uistinu NORMALNA treba posjedovati čvrst temelj u riječi MORALNA. Razina moralnosti je kriterij određivanja normalnosti. Stoga, smije li nešto biti proglašeno normalnim od strane nemoralne osobe? I smiju li moralne osobe mirno prihvaćati novo i nametnuto značenje toj riječi od strane nemoralnih osoba?

U društvu koji obiluje nemoralom i riječ „normalno“ postaje jeftina prostitutka dostupna za sitniš, ovisno o interesu onog tko je odlučio da je proda i onog tko je odlučio da je kupi.  Promatram je zadnjih godina kako se širi poput mirisa teškog, zasićenog parfema praćena podsmijehom s usana onih koji je bespoštedno prskaju oko sebe kako bi njome prikrili smrad svojih djela. Je li uistinu ljudskom biću dovoljno reći: „To ti je danas tako. Vremena su se promijenila. To je sad normalno!“, pa da bespogovorno prihvati svaku podvalu zamotanu u celofan „dobronamjernih“ laži?

Da, ali samo onom koji ju je spreman prodati.

A ja je ne dam. Moja riječ „normalno“ nije za prodaju i  neće biti.  Ostavljam je sebi, onako jednostavnu, čistu, nepatvorenu i jasnu kakvom je vidi moja duša.

 

Definicija riječi NORMALNO:

Službena definicija koristi ove opise značenja:

  1. koji je uobičajen ili redovit;
  2. koji je kako treba da bude, kako to zakoni i običaji traže;
  3. koji je duševno i tjelesno zdrav;

 

Dopunit ću:

Značenje riječi „normalno“ sporazumno određuju i prihvaćaju grupe ljudi različitih percepcija i poimanja stvarnosti, a ovisno o toj različitosti ona može imati različito, ponekad i potpuno suprotno razumijevanje za ljude čije se percepcije drastično razlikuju. Ipak njeno pravo značenje nije nedostižno, sasvim suprotno, jasno je i vidljivo svakom tko ga želi vidjeti :

PRAVO značenje riječi „normalno“ mogu dati samo PRAVI ljudi.

 

Piše Deniza Marasović