Jednu večer brat je doma donio mladog ćuka. Na stazi uz gradski park pod slabom uličnom rasvjetom prvo je ugledao čudnu smeđu lopticu koja je skakutala u nekom svom neusklađenom ritmu pokušavajući pronaći pravi pokret svojih pernatih izdanaka kako bi se vinula u sigurnost zelene krošnje. Bez većeg napora bespomoćna ptica se našla u zagrljaju dlanova, u kojima je jedino moguće kretanje bilo ludo lupanje sićušnog srca. Brat digne pticu do razine svojih očiju, zadovoljno se smiješeći.
-Ej, pa ti si mali ćuk…Što je mali, ne možeš letiti, a? Slaba krila? Odnit ću te kući jer će te mačka pojisti..
Čim ga je donio kući počeli smo razvijati strategiju spašavanja. I da, imali smo sreće s mamom i tatom koji su odlučili da nam se neće miješati u odluku da ga zadržimo dok mu krila ne ojačaju. Prvo, morali smo smisliti gdje ćemo ga staviti. Nakon kratkog razmatranja i promatranja svih kutaka u stanu, postigli smo konsenzus: vezat ćemo mu nogu tankom špagom za granu razgranatog ružmarina na balkonu. Uz pitar smo stavili staklenu pepeljaru punu vode, zrnje, mrvice kruha i sitno isjeckane komadiće svježeg mesa. To s mesom činilo mi se bespotrebnim, no poslušali smo tatu koji je onako usput kao da se to njega nimalo ne tiče, u prolazu spomenuo kako se sove, pa tako valjda i ćukovi, hrane mesom..
Modro noćno nebo decentno osvijetljeno sitnim zvjezdanim kuglicama žudilo je za savršenstvom pripadajuće usklađene tišine. No, tišine nije bilo. Ni mira za poštene spavače koji su toliko trebali taj san, stanovnike gradskog nebodera koji su s nama dijelili cjelovečernji koncert ćurlikajućeg glazbenika. Ujutro sam se probudila s glavom ispod jastuka, osluškujući tišinu s nevjericom.
-Je li živ?
Slijedeći trenutak sam na balkonu provjeravala njegove vitalne funkcije. Odahnula sam. Da, bio je živ i sudeći po stanju ispod pitara, bio je i sit.
-Nedo jes ti čula ono sinoć?- čula sam susjedu s četvrtog kata kako se obraća drugoj s kojom je dijelila balkonsku ogradu. Utišala sam svoj dah osluškujući.
-Ma ne pitaj, nisan cilu noć spavala. Cilu večer ću, ću, ću…A da mi ga bilo dovatit, to bi mu bilo zadnje ćukanje – reče prijeteći kriveći kuteve usana. Izašla san i na balkon i sve mislin da se tu negdi zavuka…A nema ga nigdi..
-Ajme, i ja san ga isto tražila.. A valjda je otiša.. Nadajmo se..
Nada im je bila uzaludna. Brat i ja procijenili smo da su njegova krila još slaba pa je i dalje vezan za granu ružmarina i slijedeće dvije večeri naš maestro ćurlićući odu slobodi dao sve od sebe da njegova izvedba ostavi utisak na publiku. I ostavila je. Zvono na vratima prijeteći je zazvonilo. Ispred je, podbočena rukama na struku, koji je, uzgred, bio impozantne širine tako da su laktovi oslonjenih ruku nekako čudno stršali u visinu, stajala naša vrla susjeda.
-Di je?- upitala je prigušenim, prijetećim glasom.
-Ko? Mama?- moje su je treptajuće oči nevino gledale…
-Ko, ko..? Nemoj mi se pravit luda. Znan ja dobro da je kod vas. Nema drugo di bit! -uperi debelu prstinu u mene tik ispred mog nosa:
-Dobro me slušaj. Reci materi da ćete samnon imati posla ako ga se ne rišite. Večeras – uspravi se u svoj svojoj visini tako da sam se našla ispod potkrovlja njenog poprsja – ja ću spa va ti…Da se niste usudili ni kihnuti… Jesi me razumila?
-Reći ću mami, hvala, Bog!- brzo zatvorim vrata.
Konzilij od dva stručnjaka uskoro je sjedio ispred pitara promatrajući pticu.
-Što misliš, može li sad letiti?- pitala sam Brata imajući puno povjerenje u njegovu stručnu prosudbu. On joj opipa krila, zakima glavom lijevo-desno i kriveći usne na jednu stranu promrmlja:
-Mislin da bi moga..
-A šta ako ga pustimo, a on padne doli s petog kata i ubije se namrtvo? Ka i onaj jež što smo ga spasili?
Na to nije imao odgovora pa smo još neko vrijeme smišljali što ćemo učiniti promatrajući i promatrajući i promatrajući ćuka i ružmarin i pepeljaru i špagicu….Špagicu? ŠPAGA!- kliknuo je radosno glas mog unutarnjeg vodiča.
-Znan – skočila sam. Iman ideju! Vezat ćemo ga – nisam mogla stajati na mjestu. Skakutala sam šireći ruke – dugon špagon, pa ako ne može letit onda ćemo ga vratit.
Brat je prihvatio iako mu i nije bilo baš svejedno jer nije on bio taj koji se dosjetio te briljantne ideje. Posao smo vrhunski odradili. Noga je bila vezana malo debljom špagom od prethodne i sad smo uzbuđeni i sa strepnjom stajali uz rub balkonske ograde spremni za lansiranje ćuka. Stvarno smo željeli da poleti, da se može sam spašavati od ludih susjeda i poludivljih mačaka.
-Leti!- rekao je brat oslobađajući ga iz zagrljaja svojih zaštitničkih dlanova..
-On leti, leti!- skakala sam ushićeno gledajući ga kako vješto svojim krilima vesla po zraku. –Let..-prije nego sam izgovorila zadnji glas, špaga se zategla i ćuk je slobodnim padom aterirao i ostao visiti metar od travnjaka u podnožju naše zgrade. Brat je brzo vukao špagu gore i kad je uhvatio ćuka, s olakšanjem je zaključio da je živ. Još. Čudom, ali ipak. Pogledali smo se tužno. Naša akcija spašavanja bila je završena. Vidjeli smo da može letiti i morali smo ga pustiti. Nećemo ga više vidjeti. Nećemo više nikad imati ćuka. Brat je šutke odvezao špagu i stavio ćuka na ogradu. Nije odmah poletio. Nije odmah shvatio da može. Teško je to shvatiti onom tko je dugo bio vezan. A onda se samo pustio. Pogledom smo pratili tu malenu pernatu točkicu dok je nismo izgubili u zelenilu borove šumice.
Sad, obilje godina kasnije, kad se sa smiješkom prisjećam svih svojih neobičnih iskustava, pitam se jesam li iz njih nešto naučila. Ma koliko jednostavna ta iskustva bila, ako postavimo sebi pitanje o tome što smo imali mogućnost spoznati tim iskustvom, ono što nam se pokaže kao odgovor može imati veliki značaj za nas. Pokušavajući spasiti ćuka mi smo ga vezali. Mi vezujemo sva bića koji nam nešto znače, a kad ih trebamo pustiti da odlete u neku svoju šumu iskustava i izbora, uvjetovanjima, zahtjevima pa čak i ucjenama produžujemo tu „špagu“i dalje ih držeći vezanima.
Najčešće to radimo svojoj djeci, baš kao što su to nama radili i naši roditelji. Ili partnerima, prijateljima, kolegama… Određujemo granice njihove slobode vjerujući kako na to imamo potpuno pravo jer su NAŠI (moja djeca, moji roditelji, moj partner, moj prijatelj …)
Svi smo prešutno, svjesno ili nesvjesno, prihvatili pojmove „posjedovati nekog“ i „biti posjedovan od nekog“ kao temeljne blokove u građevini naših odnosa. Radimo to u strahu da ih ne izgubimo, da ne odlete u visine koje mi ne možemo doseći. Ako mi to radimo onima koje volimo, možemo li zamisliti na koje sve načine nama pokušavaju uskratiti slobodu one nemoralne, beskrupulozne patološke kreature smatrajući se vlasnicima nas koje trebaju, a istovremeno nas duboko prezirući kao nižu vrstu neinteligentnih, amorfnih, lako modelirajućih tvorevina? Ne, mi to ne možemo zamisliti. Niti ne želimo. Ne želimo se suočiti s nezamislivim licem zla. Strahom od realnosti koja u nekom svom aspektu može biti mračna, vezali smo sami sebe za neku naizgled sigurnu granu našeg života: siguran posao, siguran krov, treninzi srijedom i petkom, ekipa subotom, pokoje obiteljsko putovanje,….ustaljena svakodnevica.
Ljudi govore o sebi kao o slobodnim bićima, no činjenica je da nitko od nas nije slobodan. Iako mnogi nose duboku čežnju za slobodom, nitko od nas ne zna što je sloboda uistinu. Možemo li je uopće spoznati ?
Da. U onom trenutku kad prepoznamo i odvežemo sve one špage kojima su nas vezali. I one najdeblje kojima smo vezali sami sebe i ljude oko sebe. Odlučimo li da naš strah neće biti granica ni naše slobode ni slobode drugih bića, oslobodit ćemo se svoje vezanosti. Odvezat ćemo ih s ljubavlju, postajući vjetar njihovim krilima. Smijući se u lice svim svojim strahovima odvezat ćemo i sebe i kao nikada do tada, stati ćemo na neku visoku ogradu svojih težnji, raširit svoja krila i pustit se…
Definicija riječi ŠPAGA:
Špaga je duguljasti predmet najčešće izrađen od konoplje, pamuka, vune, plastike, a služi za vezivanje predmeta i životinja. Najčvršća špaga, nevidljiva je ljudskom oku. Pletena je od strahova i služi za vezivanje umova…
Piše: Deniza Marasović