Piše: Ivan Pokupec

Nije li zanimljivo kako se Sotona (po)javio Evi u Edenu?

Prisjetimo se, sve su životinje u tom vrtu bile potpuno podložne Adamu i njoj te za nju zmija nije predstavljala ono što danas za nas predstavlja. Biblija kaže da su Adam i Eva imali apsolutni autoritet nad svim bićima u Edenu te nijedno nije bilo za njih opasno. Pa ni zmija. Stoga ne čudi to što joj žena u biblijskom izvještaju pristupa bez ikakve zadrške. No ovdje treba primijetiti još jednu, kudikamo važniju stvar:

zmija ne nastupa razjapljenih čvalja, s otrovnim očnjacima vani, prijeteći. Ona nije pridobila Evu kroz strah, nego kroz izvrnutu istinu.

Kada smo bili djeca, često su nas plašili vragom. Krampusom. Čudovištem s rogovima, kopitima i repom. No gotovo svi izvještaji svetaca i svetica koji su se s njim redovito susretali svjedoče kako on dolazi kao markantan muškarac. Lijepa žena. Primamljiva ponuda. Kao netko tko ne izgovara laž, već samo malo izvrće i/ili prešućuje. Samo malo nas skreće s puta, kako bi nas odveo stranputicom. Minimalnim naporom, tek toliko koliko mu je dovoljno da sami krenemo stazom propasti.

Zmija daje primamljivu ponudu. “Pojedi i bit ćeš kao Bog”. I upravo to se dogodilo, nije lagala. Samo je prešutila jedan dio istine: da kao krhka ljudska bića nećemo moći nositi teret spoznaje i razlikovanja dobra i zla, jer nismo Bog. Da, jednom kada upoznamo zlo, nećemo mu se moći oduprijeti. Da ćemo postati žrtve vlastite slobode, zloupotrebljavajući taj dar koji nam je Bog dao kako bi sve ono dobro u nama iz nje proizašlo. Kako bismo birali ljubav, dobrotu, krotkost, strpljivost.

Često se to drvo lažno interpretira kao “drvo znanja”, kako bi se Boga optužilo za želju da ostanemo glupi. Kao nekoga tko mrzi znanje. Što je tipično sotonsko laaagano izvrtanje istine. Bog nam nije zabranio znanje. Pa ni spoznanje. Već konkretno: spoznanje / razlikovanje dobra i zla.

Jer jednom kada smo naučili što je zlo, zlo je ušlo u našu prirodu i učinilo ju vječito palom, dok god ne zamijenimo u sebi Adamovu prirodu Kristovom.

Pitanje zla

Čemu ovaj i ovakav uvod? Iz dva razloga:

ako želiš pobijediti neprijatelja moraš ga upoznati, moraš znati protiv koga/čega se boriš, koja je njegova strategija, taktika, kako on funkcionira;
ako želimo odgovoriti na jedno od temeljnih i najtežih pitanja – otkud i zašto zlo? – moramo znati gdje mu je korijen i kako na njega reagirati.

Pitanje zla je temeljno teološko, filozofsko, sociološko i egzistencijalno pitanje. I na njega su ponuđeni razni odgovori: od onih koji vode u ciničnu mizantropiju i prijezir prema svemu što živi, do onih koji romantiziraju patnju do mjere u kojoj postaju mazohisti.

Na jednoj strani tog ekstrema stoje genocidne ateističke ideologije koje su u nekoliko desetljeća pobile 100.000.000 ljudi. A na drugoj strani stoje flagelanti, oni koji umanjuju Kristovu žrtvu dodajući Njegovoj i svoju, kao da On nije napravio sav posao – jednom i za svagda.

Istina je da na samo jedan dio tog pitanja možemo odgovoriti, onaj u kojem je zlo posljedica zloupotrebe slobodne volje. Bilo da je radi o dječjoj krađi čokolade u lokalnom dućanu ili rata koji su pokrenula dva manijakalna predsjednika, manje-više je jasno da je takvo zlo posljedica perverzije dara slobode.

No kada je u pitanju neobjašnjiva manifestacija zla, poput bolesti malog djeteta ili patnje nedužnoga, arogantno je pretpostavljati zašto Bog to dopušta i koji je kontekst. Kakva i čija mjera opačine je time rezultirala ili dopušta li u svojoj savršenoj Providnosti takvo zlo ne bi li spriječio još veće. U takvim scenarijima nam preostaju samo dvije opcije: staviti sebe u poziciju suca koji će (pr)ocijeniti samoga Boga ili se poniziti i vjerom prepustiti Njegovoj mudrosti. Priznati si da ne znamo kako i zašto, ali da vjerujemo kako On zna i pretpostaviti da će nevolja roditi nečim dobrim.

Pitanje perspektive

Osnivač logoterapije, veliki Viktor Frankl, rekao je jednom prilikom: “Nemamo apsolutno nikakvu kontrolu nad tim što nam se događa u životu. Ono nad čime imamo kontrolu jest kako ćemo reagirati na životne događaje.”

Jocko Willink pak donosi praktičan sukus takvog kuta gledanja na nevolje i teškoće, odgovarajući na svaku sa: “Good.” “Dobro.” Svaka je prilika za rast, napredak, poboljšanje. Ako imamo hrabrosti preuzeti odgovornost.

To svakako nije popularno danas, u vremenu političke korektnosti, mentaliteta žrtve i filozofije potlačenih. Dok se nekada vrlinom smatrao stoički pogled na svijet i kontroliranje svojih emocija, danas se naglašava važnost emocija – a pogotovo onih ekstremnih. Vrline se poistovjećuju sa statusom žrtve pa se danas mnogi utrkuju do nekakve (manje ili više objektivne) dijagnoze, traumatične priče iz djetinjstva, razloga zašto su potlačeni. Ne mogu ni dvije note na talent-showu spojiti, a da nam prije toga ne ispričaju sve svoje “teškoće” zbog kojih je njihov put do pozornice tobože neka vrsta trijumfa. Danas su svi “divergentni”, “visokofunkcionalni autisti”, “ADHD-ovci”, “depresivni”, “anksiozni” ili bilo što drugo, a s ciljem da svoje nedostatke ne samo opravdaju, već i predstave kao vrlinu.

I dok se nekada veličalo one koji svoje (realne) križeve nose tiho i dostojanstveno, danas su heroji oni koji svoje (nerealne) nose glasno i uz što više jadikovanja.

Naravno da pomaknuta perspektiva donosi i promašene rezultate.

Shvaćena kao izazov i prilika, svaka nevolja i teškoća ostavlja prostor za jačanje i pobjedu. Shvaćena kao kozmička nepravda i iživljavanje Boga nad bespomoćnim ljudskim duhom, ona baca u očaj, depresiju i konačno: mržnju prema Njemu i svakom Njegovom stvorenju.

“Dobro.”

Ako ćemo potpuno realno, činjenica je da – osim možda vašeg najužeg kruga – nikoga nije briga za vaše nevolje. Štoviše, manje ih je briga negoli ikada prije u ljudskoj povijest, jer živimo u svijetu nezapamćenog individualizma. Nikada nismo manje ovisili jedni o drugima i kao vrsta manje trebali jedni druge. Nekada je heroj bio onaj koji se žrtvuje za zajednicu. Danas je onaj koji se žrtvuje za zajednicu budala, jer osim u ekstremnim okolnostima poput rata ili prirodne katastrofe, zajednica više nije potrebna. Žene više ne trebaju muškarce da bi preživjele. Muževi ne trebaju supruge da bi se razmnožavali. Djeca ne trebaju roditelje da ih odgoje. Možemo (pre)živjeti sami za sebe i biti sami sebi svrha.

Više nego ikada se glumi briga za druge. No konkretno je nikada nije bilo manje.

Vaša tužna priča je tek jedna kap u moru tužnih priča. A pogotovo ako iza nje ne stoji iskrena želja da ju promijenite u sretnu, već samopromocija i/ili uživanje u ulozi žrtve. Tek tada ste ljudima nezanimljivi i ako postoje pružene ruke koje su vam voljne pomoći, one će se vrlo brzo prorijediti i nestati.

Nikada više institucija, udruga i telefonskih linija za pomoć. Pogotovo ženama i djeci. I nikada manje konkretne pomoći.

Ako se pak radi o muškarcima, traženje pomoći se percipira kao slabost i poprima lagani vonj prijezira. Muškarac koji se žali je u društvenoj podsvijesti uvijek slabić, čak i ako su njegovi apeli vrlo objektivni i utemeljeni. I ne radi se o seksizmu ili diskriminaciji, već o biologiji: on je stvoren da bude zaštitnik i snabdjevatelj. Ukoliko to nije, on je podbacio u samim temeljima svog identiteta. Stoga je iznimno teško muškarcima tražiti pomoć od bilo koga, a ako se povjere nekome i budu ismijani, često će se ili potpuno zatvoriti ili okrenuti nekom toksičnom načinu nošenja sa svojim teškoćama.

Stoga Frankl, grčki stoicizam i Willink zapravo daju najpraktičnije rješenje i odgovor na svaku nedaću: “Teško ti je? Dobro.”

Ne postoje porazi, samo lekcije

Dogodilo ti se nešto loše? Dobro. Za drugi put ćeš se bolje pripremiti.

Netko ti je slomio srce? Dobro. Sljedeći put nećeš biti tako naivan.

Umro ti je netko bližnji? Dobro. Više ćeš iskazivati ljubav bližnjima koji su živi.

Nisi dobio posao? Dobro. Imaš vremena steći znanja i vještine za neki bolji.

Ozlijedio si se na treningu? Dobro. Sada možeš više čitati knjige.

Netko te porazio? Dobro. Dobio si priliku naučiti gdje si manjkav.

Dok god dišeš, krvariš i osjećaš bol – dobro je. Živ si, znači da imaš šanse pobijediti.

Prouči neprijatelja, njegove strategije i taktike. Razotkrivaj laži i poluistine. Uči iz nevolja i teškoća. Iskorijeni svoje slabosti. Zgazi glave zmijama. Postani dionikom slave svog Gospodina, Pobjednika.