Božić

Anja je trčkarala oko jelke stavljajući vrištavo sjajne, plastične ukrase na grane koje je mogla doseći. Ove godine jelka je bila tako visoka da je tata morao odsjeći dio vrha kako bi se na njega mogao nataknuti šiljasti ukras. Rozi til njene haljinice rasplesao se oko njenog tijela često zapinjući za grančice dok se ona svom silom propinjala doseći grane u sredini…

– Bako, ajde stavi mi tu ovu kuglicu. – reče starijoj ženi koja je pod obilatom šminkom i teškim nakitom na vratu pokušala skriti svoje godine, koje su ipak onako smežurane drsko izvirivale ispod zagrljaja perlica.

– Evo dušo…- baka se osmjehne unučici.

– Bako, ovo će biti najljepši bor ikad… Mama je jučer kupila i roze kuglice pa mi je sad sve rozo: i soba i krevet i kućica od Barbike… I ova moja haljinica sa šljokicama… Sve, sve rozo… Baš super…- rekla je zadovoljno šireći rubove haljinice i gladeći srebrne zvjezdice i šljokice na prsima…

– Ma prekrasna si zlato moje… Bakina lipotica…

– Vidi ovu rozu kuglicu bako… Ona mi je najlipša – pažljivo promatrajući svaki detalj, u rukama je držala kuglicu s naslikanim sanjkama i sobovima koji lete u visine nekog nedostižnog, hologramskog svijeta. A onda se s tom kuglicom uputi prema suprotnom kutu sobe, gdje je nenametljivo tiha, gotovo nečujna i nevidljiva, između dva ogromna kotača invalidskih kolica, pogrbljena kao da se uvukla u svoj sramežljivi prostor između ramena, sjedila starica.

– Baka Ivanka, vidi ovu cool kuglicu… Baš je fora… A koji je tebi najlipši ukras?

– Pusti babu na miru, dušo… Znaš da ona teško govori… A i ne razumi ti sve što je pitaš.

Anja ipak ostane radoznalo gledajući lice puno godova i oči napola prekrivene ovješenim kapcima očekujući odgovor koji se borio izići s ruba drhtavih usana. U borbi s gravitacijom slabašno se treskajući, staričina ruka naslonila se na vrh djevojčičine glave i nježno je pogladila dok se s usana tiho otela riječ, toliko tiho da je mogla pobjeći uhu nepažljivog slušača:

-Limeni……

– Kakav?- Anja je razrogačila oči ne razumijevajući. No odgovora nije bilo. Starica je zatvorila oči i uplovila u daleko, daleko sjećanje….

Zima 1945. bila je okrutno hladna. Iako su rane tek minulog rata još krvarile, poput male tinjajuće svijeće među ljudima umornim od tereta patnji, bojažljivo i u nevjerici, probijao se plamenčić nade u neku bolju sutrašnjicu. Svojim hladnim dahom prosinac je ušao i u skučeno prizemlje u kojem smo živjele, drsko se zavlačeći i u postelju pa sam često grijala noge u majčinom krilu. Svaku večer zaspala bih zagrljena osluškujući njen milujući glas i ponavljajući riječi:

-Anđele moj mili, svojom snagom me zakrili……..klanjat dragom Bogu.

Kad bi misli potonule u tišinu,  trenutak prije sna činilo mi se da zidovi pjevaju naše molitve.

Ponekad bi mi se san kratko prekinuo kad bi se majka pažljivo izvlačila iz zagrljaja, a onda povukla biljac preko mojih ramena, zašuškavajući sve rupice kako ne bi nit zimskog daha ušla ispod njega. Ustajala se i prije nego bi se plašt noći povukao pred zorom. U boljim danima, na toploj peći čekala bi me šalica mlijeka. Majka je šivala odijela za drugove. Šivala bi ona i haljine za njihove žene, istanjila kožu na rukama perući njihovu robu. Donosili bi joj konzerve graha, ulje, jaja, nekad mlijeko i komadiće sira. Oni dobrohotniji donijeli bi živo pile pa smo vremenom imale i svoj mali kokošinjac. Glad je znala stisnuti crijeva u svoju kvrgavu šaku, ali mogle smo je podnijeti.

Ušao je sagnuvši glavu kako ne bi udario u dovratak, dok je njegovo želatinozno tijelo na trenutak ugasilo danje svjetlo koje se probijalo kroz vrata. Na stol je bučno odložio košaru punu konzervi između kojih je virio vršak masne kobasice.

– Vidi što sam vam donio, a… – isprsio se toliko da mu se glava jedva nazirala. Značajno je pogledao majku oko kažiprsta ovijajući pramen njene bogate crne kose. – A moglo bi toga biti i više, a?

Druga Čikabranka nisam voljela i odmicala sam se od njegove ogromne ručerde koja bi krenula prema mojoj glavi:

– Šta je mala, šta si se stisla? Neće tebi čika Branko ništa… A mami, – zastane gladeći brkove dok je odmjeravao svaki zavodljivi zavoj majčina tijela – e…to je već nešto drugo… – Majka je skrenula pogled na pod čvrsto se ogrnuvši šalom. Uvijek je s nestrpljenjem čekala njegov dolazak nervozno pogledavajući kroz prozor, ali kad bi došao s teškom mukom je pokušavala prikriti gađenje koje je osjećala.

– Druže Branko, ima li novosti o mom Ivanu? – upitala ga je drhtećim glasom dok mu je pomagala da obuče iskrojen sako. Skupljajući hrabrosti da ga pogleda u oči molećivo je digla pogled.

– Hmmm – nasmijao se promuklo – kad me tako gledaš… – zgrabi je oko struka i privuče sebi – Zovi ti mene Branko lepotice… Dat će tebi Branko…

– Ne! – uzviknula je majka kad ga je svom snagom koju nije mogao očekivati u tom krhkom tijelu odgurnula, tako da je načinio korak unazad kako bi održao ravnotežu…

– Branko, ja sam udana žena, a vi oženjen čovjek…

Udana? – prezirno je mrmljao iskrivljenim usnama skidajući sako koji onda baci na stolicu – Godinama ga nisi videla, a koliko znam nemaš već dugo ni reči od njega. Oni koji su se mogli vratiti, već su se vratili.  Tvoj Ivan očito -neće! – reče sa sarkazmom koji je uživao sam u sebi. Hodajući prema vratima lupao je dlanom po kapi prije nego li je stavi na ćelu.

– Mislio sam pomoći siroti. Tako mi i treba…

– Branko! – zazvala ga je – Moj Ivan će se vratiti! – naglasila je svaku  izgovorenu riječ ostavljajući pauze među njima, a glas, iako tih, imao je odlučnost, snagu vjere i nepokolebljive nade.

On zastane pred vratima, okrene se i usporavajući svoj glas s visine joj se unese u lice. Ona  ovaj put nije skrenula pogled i nije koraknula unazad. Uspravno je stajala stišćući šake i usne i suze iza zjenica dok joj je prigušeno kroz zube govorio:

– Drugarice Marice, savjetujem vam da ovo skinete sa zida – prst uperi u mali, drveni križ… – a onda, već izlazeći, preko ramena glasnije nadoda:

– I za vas sam drug Branko!

Kad je više nije mogao čuti, majka se uruši na pod s krikom koji je oslobodio sav njen jad kroz nepresušne bujice suza. Kleknula sam uz nju i stisnula je najsnažnije što sam mogla da se ne bi rastočila.

 

Piše Deniza Marasović