Božićna slutnja

Ko je to, mati, večeras, o prozor kucnuo tako
tiho i svileno meko,
ko da je — dobar i mio — u našu sobicu malu
u goste došao neko?
I zašto turobno tako pjevaju mekana zvona,
kakvu to ariju tuže?
Putnik je neki ljubazni u ovu božićnu večer
donio smrznute ruže.
Osjećam sve više kako mi drhtavo grči se srce
kao uplašeno ptiče,
i sve polako, polako — kao da se boji doći —
prastara poema niče.
O, to je ona božićna presveta, predobra večer,
kad sobe mirišu medom,
kada su ulice meke, kada je sve kao bajka;
o Bogu s kosom sijedom.
Uvire, uvire u me saneno blaženstvo neko,
ko mi to donese sreću?
Pucketa intimno vatra, plamsaju plameni plavi,
sjene se po zidu šeću.
Slutim: zanosne to su iz davnog djetinjstva sjene,
pune radosne sjete.
Zašto sam večeras, mati, nujan i veseo tako
kao maleno dijete?
Poći ću u noć kasnu — kroz ćilim mekanih ulica —
dok pada plašljivi snijeg,
da navrh jablana golog, što noći beskrajno šuti,
bijeli izvjesim stijeg.
No ko to kuca, kuca svu večer o smrznut prozor
tiho i svileno meko,
zar je zaista večeras u našu sobicu malu
u goste došao neko?

Ivo Kozarčanin