Desekularizirani sekularizam suvremenog doba

Rijetko se koji suvremeni zapadnjak neće složiti da država i njezin sustav moraju biti neovisni i odvojeni od religije. Ideja sekularnosti svoje korijene vuče iz same Biblije kao svoje civilizacijske kolijevke, kroz poznatu Kristovu diferencijaciju “Bogu Božje, caru carevo”. Sekularizam, dakle, nije krucijalan samo iz perspektive liberalne demokracije, kako se na njega trenutno najčešće gleda, već i iz perspektive kršćanstva; dok će pobornik liberalizma reći da svaki građanin mora imati slobodu biranja u što će vjerovati i prema čemu će usmjeriti svoj život, kršćanin će shvaćati da bi povlačenje vjere na partikularnu političku razinu označilo njezino profaniranje, jer je Kraljevstvo Božje nešto što postoji ponad čovjeka u svakom povijesnom trenutku, neovisno o tadašnjim prolaznim političkim danostima. Suvremeni se zapad, međutim, svojim daljnjim polaganjem vjere u sveprožimajući progresivizam nije zadovoljio svojim povijesno jedinstvenim ostvarenjem sekularizma, već mu i samo postojanje tradicionalne vjere sve više smeta i to na sve agresivnije načine pokazuje. Dio razloga za to pronalazimo i u tome što se odbacivanjem tradicionalnih vrijednosti stvara teren za instaliravanje novokreiranih progresivnih vrijednosti – vrijednosti zbog kojih ćemo, kako stvari stoje, u budućnosti morati resekularizirati svoj sekularizam. 

“Umjesto korištenja termina Božića, pojedinci bi trebali govoriti ‘sezona blagdana’ kako bi se povećala inkluzivnost i proslavila različitost Europe”, tvrdili su EU birokrati krajem prošle godine. Kao što muško-ženska biološka kategorička podjela više nije “in” u umovima modernih boraca za pravdu, tako je i Božić, kao jedan od posljednjih i najjačih poveznica suvremenog čovjeka sa svojim korijenima, umalo postao jedna u nizu žrtava woke manije. Problem naprednog čovjeka je, između ostalog, što nitko ne zna što će njegovo zlatno tele napretka sutra donijeti te kojih ćemo se svojih vrijednosti, mišljenja, navika, prava i sredstava posljedično morati riješiti kako bismo nastavili biti njegovi pravovjernici. Racionalnost kojoj su stremili prosvjetiteljski sekularni filozofi, a na koju se današnji progresivci često pozivaju kada udaraju po tradicionalnoj religiji, pokazala se kao tanak led: taman kad pomislimo da smo dosegli razinu homo rationalisa, naša nesvijest kompenzacijski na površinu lansira potisnuti duhovni poriv u njegovom najgorem obliku.

“Homo rationalis” će tako prozvati tradicionalnu religiju hrpom priča za malu djecu, no sutra će svoju vjeru položiti u znanost, u čije pravovjerno ime će biti spreman prodati svog susjeda te čak i demokratski politički sistem koji je znanost u njenom punom smislu omogućio. I znanost se, kao okosnica racionalnosti, kroz posljednje godine prokazala podobnom za iskrivljenje i prokrustovsko guranje u duhovni vakuum preostao na mjestu odbačene tradicionalne religije. Ona se takvom instrumentalizacijom u partikularne interesne svrhe transformirala u scijentizam, na sličan način kako je i borba za jednakost odsklizala u ekstrem, danas znan kao “pozitivna diskriminacija”. Iako je covid (za) sada iza nas, scijentističko je klanjanje i dalje aktualno, samo što su na pijedestal umjesto njega stavljene klimatske promjene. 

Dok plovimo tako iz krize u krizu, nijednu od kojih ne možemo prepoznati svojim osjetilima, već o njima moramo čuti od glasila službenih narativa, možemo se upitati postoji li i dalje sekularizam u našem društvu. Postoji li uistinu razlika između proganjanja nekoga jer ne vjeruje u ispravnog boga i proganjanja nekoga jer ne vjeruje u znanost, odnosno u službeni narativ skriven pod fasadu znanosti? Sve je manje mogućnosti da se državne vlasti kritiziraju u provođenju svojih monolitnih globalističkih ciljeva, jer je svaki od tih ciljeva predstavljen kao dovoljno hitan da se sve, pa i sam demokratski sistem mora staviti na čekanje. Jedan od temelja demokracije kaže da se privatno vlasništvo suverenom građaninu ne može oduzeti od strane države bez suđenja i presude, a pogotovo se ne može oduzeti zato što je građanin od strane vlasti procijenjen kao politički nepodoban. Više stotina kanadskih građana je, međutim, prošle godine bilo onemogućeno u korištenju svojih bankovnih sredstava jer su na ovaj ili onaj način sudjelovali u prosvjedima protiv vladinih covid mjera. Slične se stvari događaju i u Hrvatskoj, pa su organizatori velikog zagrebačkog covid prosvjeda dandanas na sudu jer se na prosvjedu protiv covid mjera nisu poštivale covid mjere.

Sekularizam implicira odvojenost države ne samo od religija već i od parareligija, odnosno službenih ideologija koje bi trebale biti dostupne kritici; vlast se mora moći odvojiti sama od sebe kako bi bila otvorena za kritiku. To je, na kraju dana, ono što demokraciju čini drugačijim i boljim sistemom od totalitarizama. Prije vremena sekularizma čovjek se mogao spaliti zbog krivovjerja, te bi svaki njegov pokušaj demantiranja te evaluacije bivao percipiran kao novi dokaz krivovjerja. Danas će on na sličan način bivati prosuđivan te završavati na modernoj verziji lomače kroz cenzuru, dehumanizaciju, segregaciju i (najčešće virtualno) verbalno nasilje pravovjerne mase.

Budući da sve te nepropitkive aktualne ideologije, koje dolaze nedugo nakon jednako “racionalnih” ubilačkih ideologija prošlog stoljeća, svoje vizije nameću sve agresivnije i uz sve manje skrivanja svojih parareligijskih obrazaca (https://thehill.com/policy/energy-environment/426353-ocasio-cortez-the-world-will-end-in-12-years-if-we-dont-address/), možemo zaključiti kako je naše sekularno društvo potrebno nanovo sekularizirati, kako bismo još jednom otvorili vrata kritičkom mišljenju, intelektualnom pluralizmu, slobodnom govoru i mišljenju itd. Potrebno je dovoljno odvojiti državu od progresivnih ideologija da se nositelji vlasti prestanu ponašati kao fundamentalni vjernici koji odbacuju svakog tko se nije naklonio njihovom božanstvu. Da bi to pak bilo moguće, nužno je da ljudi počnu uviđati da suvremene teorije nisu nešto što stoji ponad povijesti i što je racionalan sveznajući čovjek pronašao kao apsolutnu istinu, već pristrane teorije duha vremena kakve postoje od kad postoji ljudsko društvo. Nismo došli do kraja povijesti u kojem smo odbacili sve zastarjelo i netočno te zaštitili društveni sistem od vanjskih nametnika, već smo taj sistem još jednom instrumentalizirali u ime ideologije modernog doba nauštrb pojedinca. Nikad nismo bili više sekularizirani i nikad taj sekularizam nije bio manje sekularan.

Desekularizirani sekularizam suvremenog doba

Izvor: Sapere Aude

Facebook

#SapereAude