Dokolica i obijest

Dokolica i obijest – Bolesti mladih (muškaraca)

Prije par dana sam na Facebooku objavio status o tome kako, kada si muškarac, nikoga nije pretjerano briga kako se osjećaš. I kako tebe samoga ne bi trebalo biti pretjerano briga. Emocije su subjektivna, nestalna pojavnost kojoj smo previše dali na važnosti. Smatram da je ljudsko biće koje ne kontrolira svoje emocije – a pogotovo muškarac koji ih ne kontrolira – neozbiljna osoba. Bez obzira na dob.

 

Dijagnoza

Svi smo mi donekle žrtve tog modernog poimanja postojanja, u kojem se konstantno moraš baviti svojim unutarnjim st(/r)anjima. To je rezultiralo nezapamćenom raširenošću depresije i anksioznosti, pogotovo kod mladih. Oni danas masovno boluju od nedostatka smisla, vizije, ciljeva. Dokoni i obijesni, klinci danas sve češće pribjegavaju (samo)uništenju, cinizmu i nihilizmu. Baveći se svojim emocionalnim stanjima, odrastaju potpuno odsječeni od svojih tijela. Žive u svojim glavama, konstantno gradeći (nerealne) scenarije. I sasvim je očekivano da život bez kvalitetnog doticaja s realnošću često rezultira strahovima i razočaranostima.

Takav život je zapravo ogroman luksuz. Luksuz koji si naši preci nisu mogli priuštiti. Naši djedovi i bake, naučeni na težak rad i skroman život, nisu bili anksiozni ni depresivni. Vjerujem da dobrim dijelom upravo i zato jer su bili primorani na život u realnom svijetu, na doticaj s prirodom, na svakodnevno korištenje svojih tijela. Nisu imali vremena sjediti i graditi strahove u svojim glavama. Imali su realne razloge za strah: od gladi, zime, siromaštva. Također, nisu imali energije sjediti i graditi grandiozne priče u svojim glavama koje bi, nakon što se nisu ispunile, ostavile osjećaj bezvrijednosti i neuspjeha. Oni su svoje priče živjeli, htjeli to ili ne.

 

Krkan ili šonjo – treće nema

Moju tvrdnju su na nož dočekale uglavnom žene, tvrdeći da sam “toksično muško”, da je moje razmišljanje nezdravo i da one baš vole kada je muškarac otvoren i osjećajan. Ok…

Prije svega, znati kontrolirati svoje emocije ne znači biti bez njih. Kada bismo svi mi malo bolje kontrolirali svoje emocije, ne bismo živjeli u svijetu impulzivnosti i histeriziranja. Dapače, isključivo zahvaljujući ženama i muškarcima koji su znali kontrolirati svoje emocije danas živimo u vremenu nezapamćene ugode. Da su prijašnje generacije bile kroz život vođene svojim emocijama, danas ne bismo imali kanalizacijske sustave. Mobilne tornjeve. Strojeve. Hitne službe. Slobodu.

Konstantno bavljenje samima sobom nije zdravo za ljudska bića. Fokusiranost na sebe bez jasne vizije i želje za osobnim napretkom je od nas učinilo labilno, samoživo, egomanijakalno društvo selfiejafiltera i likeova u kojem su mladi ljudi općenito (a pogotovo mladi muškarci) totalno izgubljeni.

Često s gustim bradama, velikim mišićima i brdom tetovaža – a potpuno nezreli, mentalno slabi i neotporni na frustracije, teškoće i nevolje koje su sastavni dio života. Još češće, tjelesa jednako mekanih kakav im je i duh, ženskastih bokova i visokih glasova. U dubokim dvadesetim godinama života “se traže”, ne znaju što bi radili, čime bi se bavili, kako bi se ostvarili. O preuzimanju odgovornosti za podizanje obitelji ni ne pomišljaju! Što nije ni čudno jer se ne znaju brinuti ni za sebe. I to je možda jedini doticaj koji imaju s generacijom svojih očeva koji se također ne znaju brinuti za sebe, ali iz dijametralno suprotnih razloga: oni nemaju osnovne životne vještine jer ih smatraju “ženskim poslovima”.

 

A Njonjo?

Na kraju krajeva, budimo iskreni: žene NE VOLE hipersenzitivne muškarce. Čisto biološki gledano, žena traži muškarca kraj kojeg se osjeća sigurno, na kojeg se može osloniti. A onaj koga valovi njegovih emocija bacaju s jedne na drugu obalu to sasvim sigurno nije. Od pamtivijeka do dana današnjeg, ženama su uvijek bili privlačni emocionalno stabilni muškarci, stoici, s visokim pragom tolerancije na svaku vrstu boli. Što je biološki i prokreacijski sasvim logično.

No moderni feminizam (i latentne lezbijke) nas želi uvjeriti da postoje isključivo ekstremi: macho tipovi koji skrivaju svoju nezrelost i nedostatke iza emocionalne hladnoće, ili tipovi koji trebaju biti njihove prijateljice u (relativno) muškim tijelima. Istina je da su oba iznimno nezdrava za oba spola i društvo u cjelini. Nekadašnji legitiman zahtjev za jednakošću prilika za sve bez obzira na spol, postao je kretenski leftardski zahtjev za jednakošću ishoda. Što je rezultiralo ženama koji su lošije verzije muškaraca i muškarcima koji su lošije verzije žena.

Kriza očinstva

Možda taj moderni zahtjev da se fokusiramo na sebe, svoja emocionalna stanja i svoju sreću najtragičnije posljedice ostavlja na ulogu oca. U ratu spolova svedeni na hodajuće bankomate, mnogi su jedva dočekali odreći se svake druge odgovornosti osim financijske. Prebacili su sve druge odgovornosti na ženu, koja potom shvaća da ju feminizam nije odteretio, već upravo suprotno: uz ulogu žene u obitelji, sada obavlja i ulogu muškarca. Ogorčeni na suvremenu generaciju kojoj je često najvažnija stavka koliko on zarađuje, današnji se mladi muškarci ili slamaju pod pritiskom i napuštaju svoje obitelji ili postaju na suprotni spol ozlojađeni likovi. U oba slučaja, najviše će štetovati – djeca. Ona odrastaju bez adekvatnog primjera zdrave muškosti, oca koji je stabilan i samodostatan, ali ne samoživ i sebičan. Koji disciplinirano radi na sebi, ali je posvećen obitelji. Koji svoje vrijeme ulaže u njih, a ne u sebe, prepuštajući njihov odgoj ekranima i državi.

Vitalni organi i vitalno važne osobe

Istina je da mi muškarci jesmo jednostavna bića. I da muškarac ima tek tri vitalna organa koje treba konstantno održavati:

mozak, um koji koristi da se samodisciplinira, planira, strategizira, ostvaruje ciljeve i napreduje;

srce, kojim održava zdravu perspektivu o sebi i svijetu, voli, brine, tješi, podržava i napreduje;

muda, koja mu služe da održi svoje samopoštovanje, dostojanstvo, svoju i tuđu slobodu – i napreduje.

Mladim muškarcima su nasušno potrebni ideali, ciljevi, avantura života!

U svemu navedenome, ključnu i nezamjenjivu ulogu u životu svakog muškarca ima – žena. Prvo majka, zatim (ako ima sreće) supruga i (ako je blagoslovljen) kćer.

 

Kao što u pjesmi kaže Chris Stapleton:

“To be all I can, to feel like a man – it takes a woman.”

 

Piše: Ivan Pokupec

Izvor: Dokolica i obijest – by Ivan Pokupec (substack.com)