by Piše: J. Marinac
Prošao je i 1000-ti dan rata u Ukrajini. Rata, koji se nije trebao dogoditi. Rata koji je počeo sad već davne 2013. u tzv. „Narančastoj revoluciji“ kada su oporbene frakcije pokušale srušiti legalno izabranu vlast na čelu s Viktorom Janukovičem.
Naravno, sve se dodatno zakompliciralo onog trenutka kad je Zapad, po svom već iskušanom scenariju, dao ruku i svojevrsno zeleno svjetlo prosvjednicima na prosvjedima protiv vlasti nazvanima “Euromajdan”, na ulicama Kijeva. Prosvjedi protiv Janukoviča su urodili plodom i uz svesrdnu pomoć Zapada i Amerike krajem veljače 2014. godine Janukovič je srušen. Uspostavljena je proeuropska tj. marionetska (britansko-američka) vlada na čelu s Jacenjukom i Turčinovim.
U ožujku ruske snage zauzimaju Krim, a u travnju 2014. godine Luganjska oblast i Donjecka oblast proglašavaju neovisnost i proglašavaju se „Donjecka narodna republika“ (DNR) i „Luganjska narodna republika“ (LNR). Ukratko, tada počinje rat.
Međutim, na stranu DNR, LNR otvoreno staje Rusija, a na stranu Ukrajine otvoreno staje Zapad (Amerika). Sve se pretvara u statički rat uz minimalno pomicanje linije bojišta na obje strane.
U drugoj polovici 2014. nakon skoro sloma ukrajinske vojske dolazi do prvog od dva mirovna sporazuma. „Minski sporazum 1“ koji je naširoko išao na ruku Ukrajini, a koji su potpisale sve strane uz posredstvo Zapada. Nakon kratkog primirja i obostranih okršaja u veljači 2015. godine dolazi do potpisivanja „Minskog sporazuma 2“ koji također potpisuju sve strane. Naoko se situacija na fronti stabilizira i sve, u neku ruku „staje“. Obje strane učvršćuju položaje. Ukrajina se s jedne strane uz pomoć zapadnih saveznika ozbiljno naoružava, jača i sprema svoj ulazak u NATO u „velikoj tajnosti“. Tome se Rusija energično protivi jer time bi snage NATO pakta došle praktički na granicu Rusije što je za istu neprihvatljivo.
Snage DNR i LNR se „ukopavaju“. Vrše se mnogi bilateralni sporazumi i razgovori između Rusije i Ukrajine u svezi mirnog završetka rata i ratnih napetosti. U međuvremenu Ukrajinci ubijaju u atentatima nekoliko proruskih aktivista. Između ostalog 2018. godine ubijaju najmoćnijeg čovjeka DNR i predsjednika vlade DNR Aleksandra Zaharčenka, kao i zapovjednika bataljona “Sparta”, Arsena Pavlova, zvanog “Motorola” (2016.godine).
2017. godine ubijen je Mihail Tolstih, zvan “Givi”, zapovjednik „Somali bataljona“. Svi su ubijeni u atentatima. Tijekom svih tih godina do 24.02.2022. na liniji razgraničenja je bilo relativno mirno, iako se kasnije saznalo da je Ukrajinska vojska negdje sredinom travnja 2024. planirala izvesti sveobuhvatni vojni napad da slomi DNR i LNR i da vrati Krim.
Mjesecima prije veljače 2022. godine američki dronovi MQ-9 Reaper su intenzivno snimali liniju razgraničenja. Ruska strana je naravno znala za tu akciju Ukrajinske vojske i u zoru 24.02.2022. godine duž cijele linije fronte, a čak i iz Bjelorusije Rusi napadaju. 150.000 vojnika uz oklopno mehanizirane snage i svesrdnu pomoć zrakoplovstva i artiljerije probijaju ukrajinske linije i u samo nekoliko tjedana stižu praktički u predgrađe Kijeva. Službeno nazvana specijalna vojna operacija (SVO), denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine od strane predsjednika Rusije, Vladimira Putina, počela je odlično za Ruse ali katastrofalna procjena Ruskih obavještajnih agencija je umalo dovela do ogromnog debakla. Kriva procjena Ukrajinske vojske od strane Rusa i krivo taktičko operativno nastupanje je skupo koštalo Rusku vojsku. Tisuće mrtvih i ranjenih i tisuće uništenih komada razne tehnike je rezultat slabe procjene ruskih obavještajnih jedinica usprkos brzom napredovanju.
Naime Rusi su krenuli sa malim brojem vojnika na liniju razgraničenja od skoro 1.200 km. Nije bilo artiljerijske pripreme jer se gledalo isključivo da se izbjegnu civilne žrtve. Nije bilo ovladavanja zračnog prostora Ukrajine od strane Ruskih zračno kosmičkih snaga. Nije bilo nikakvih elektronskih ometanja od strane Ruskih sistema Krasuha i Repelent. Rusi su se kretali u golemim kolonama. Prodirali cestama u urbana ukrajinska područja i tako su ostavljali sve te kolone nebranjene s leđa i s bokova što su Ukrajinci iskoristili, a pri čemu su koristili turske udarno izviđačke dronove tipa Bayraktar TB2. Koristeći američke satelite Ukrajinci su imali u real time-u sliku kretanja ruskih formacija, no unatoč svemu Ukrajinci su bili na rubu poraza.
Tada dolazi do Istabulskog sporazuma iz travnja 2022. godine gdje su i jedna i druga strana potpisale brojna jamstva, a sve u cilju trajnog mira.
Konkretno, prema članku 1. nacrta ugovora, Ukrajina se obvezala održati “trajnu neutralnost”. Tako bi Kijev odbio bilo kakvo članstvo u vojnom savezu. Uključujući i NATO. Ukrajina se također složila da nikada neće “primiti, proizvoditi ili nabaviti” nuklearno oružje, da neće dopustiti stranim trupama da uđu u zemlju i da neće dati svoju vojnu infrastrukturu, uključujući aerodrome i morske luke, drugoj državi na korištenje.
Osim toga, Kijev se suzdržao od održavanja vojnih vježbi sa stranim sudjelovanjem i od sudjelovanja u bilo kakvim vojnim sukobima. Prema članku 3. dokumenta, ništa izravno nije spriječilo Kijev da postane član EU.
Zauzvrat, Rusija je obećala da više neće napadati Ukrajinu. Kako bi Kijev bio siguran u to, Moskva se složila da pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina i sama Rusija) može dati Ukrajini opsežna sigurnosna jamstva. U članku 5. nacrta ugovora, Kijev i Moskva dogovorili su mehanizam koji podsjeća na pružanje pomoći NATO-a.
U slučaju “oružanog napada na Ukrajinu”, države jamci obvezuju se podržati Kijev u njegovu pravu na samoobranu, sadržanom u Povelji UN-a. Ova bi se pomoć mogla provesti “zajedničkim djelovanjem” svih ili pojedinačnih ovlasti jamaca. Prema članku 15., ovaj bi ugovor morala ratificirati svaka država potpisnica kako bi se osigurala obvezujuća snaga prema međunarodnom pravu.
Nakon sporazuma Rusi se povlače, a u Kijev u međuvremenu dolazi tadašnji britanski premijer Boris Johnson čije su se instrukcije odmah pretvorile u novu realnost, uništivši sve što je dogovoreno u Istanbulu. Ukrajina je odmah obustavila realizaciju pregovora, a ratna propaganda je rusko povlačenje snaga iz Kijeva iskoristila za narativ da je “Ukrajina porazila i odbacila Ruse od Kijeva”, što je u europskoj javnosti stvorilo dojam da Ukrajina može pobijediti u ratu.
Pri potpisivanju tog mirovnog ugovora predstavnik Ukrajine je bio David Haramija, on je i potvrdio sve ove navode te je gostovao u emisiji „1+1“ ukrajinske državne televizije koja je bila prikazana 4.travnja 2023. godine.
„Kad smo se vratili iz Istanbula, Boris Johnson je došao u Kijev i rekao da nećemo s njima ništa potpisivati i da se samo nastavimo boriti“ – rekao je tada Haramija.
Isto su potvrdili i bivši izraelski premijer Naftali Bennet i Mevsut Cavosoglu tadašnji šef turske diplomacije.
„Oni su to blokirali, a ja sam mislio da griješe“ – rekao je Bennet, spominjući SAD i njegove europske saveznike.
„Postoje zemlje unutar NATO-a koje žele da se rat u Ukrajini nastavi. Nastavak rata vide kao slabljenje Rusije. Ne mare puno za situaciju u Ukrajini“ – rekao je tada Cavusoglu za medijsku kuću „CNN Turk“.
Nakon toga Rusi se povlače s većine zauzetog područja što Ukrajinci koriste kao propagandu, a sve u svrhu dobivanja još veće blagonaklonosti zapada i EU.
Ukrajinci uz pomoć Amerike dobivaju praktički svo naoružanje bivšeg SSSR-a sa područja EU, a koje je ujedno i naoružanje EU zemalja. Također, aktivirana je velika kampanja pomoći Ukrajini u čemu prednjači SAD s Bidenovom administracijom na čelu. Naravno tu se pridružuje kompletna EU kojoj se pridružila i Velika Britanija. Silni novac i silno naoružanje koje se slijeva u ukrajinski kotao dovelo je do toga da su zemlje EU područja gotovo razoružane. Tu situaciju koristi SAD i aktivno prodaje naoružanje svojih kompanija svim EU članicama.
Trenutna situacija je takva da je Ukrajina u totalnoj defanzivi nakon stabilizacije fronta u prvoj polovici 2023. i isforsiranog proboja na rusko tlo u području Kurska gdje su sudjelovale elitne ukrajinske postrojbe naoružane zapadnim oružjem. Naime, taj proboj koji se dogodio u ljeto 2024. godine je Ukrajina pokušala iskoristiti za izvlačenje ruskih jedinica s područja istočne Ukrajine kako bi se to područje rasteretilo. Međutim Rusi nisu doveli te jedinice nego su u borbu ubačene jedinice regularne Ruske vojske s dalekog istoka zemlje, predvođene Specijalnom jedinicom Ahmat iz Čečenije koja je prva i podnijela udar i apsorbirala isti od strane Ukrajinske vojske.
Ukrajinci su pokušali zauzeti što više teritorija kako bi postigli što bolju poziciju u mogućim mirovnim pregovorima. U tome nisu uspjeli. Sada su Rusi u ofenzivi, a Ukrajinci u situaciji aktivne obrane. Rusi koriste već iskušanu taktiku „kotla“ i taktiku „tisuću rezova“. Radi se o tome da se malim taktičkim ali dobro opremljenim i uvježbanim jedinicama veličine voda (30-40 ljudi), prodire u dubinu neprijateljskog teritorija ali u mnogo smjerova. Tom prodoru prethodi golema artiljerijsko raketna priprema sa korekcijom vatre iz dronova. Nakon što prodor uspije, na to područje dolazi teški oklop (tenkovi bmp…) i standardne pješačke jedinice snage od 3 bataljona do brigade koje služe kao svojevrsni „mostobran“.
Nakon toga taj klin ili mostobran traži sljedeću uklinjenu jedinicu (razmak između dviju jedinica je maksimalno do 10 km) i njih dvije se nastoje spojiti, a između u „kotlu“ ostaju ukrajinske postrojbe koje nemaju puno izgleda nego ili se povlače ili predaju.
Ukrajinske jedinice imaju problema s popunjavanjem jedinica i s mobilizacijom jer se rotacije ne vrše. Vojska je preumorna i istrošena. Uz sve to vojska Ruske federacije koristi razne vrste projektila kao i tzv. „klizne bombe“ strašne razorne moći za napad duboko u ukrajinsku pozadinu te tako ugrožavaju ukrajinsku opskrbu i logistiku.
Sve u svemu Rusi polako ali sigurno napreduju i probijaju snažno utvrđenu liniju obrane ukrajinske strane na istoku koja se gradila od 2014. godine (u jednom svom intervjuu njemačka kancelarka Merkel izjavila je da su Minski sporazumi bili “figa u džepu da se Ukrajini kupi vrijeme za obuku i naoružanje”).
Trenutno se vode velike borbe za Časov Jar i Kurakhove za koje se smatra da su zadnja linija obrane prema Pokrovsku koji je glavno čvorište i glavni logistički centar ukrajinske vojske za istok.
Ruska vojska je na 10 km od Pokrovska i polako meljući sve pred sobom, uz ipak velike gubitke, kreće se put naprijed. Vjeruje se da će se s promjenom vlasti u Americi, koja bi trebala biti u siječnju 2025. godine, staviti i točka na sukob u Ukrajini. Pa tako i jedna i druga strana nastoje ostvariti što više zadanih ciljeva. Ruska strana nastoji iz što više operativnih pravaca zauzeti što više teritorija Luganjske, Donjecke, Harkovske, Zaporoške i Hersonske oblasti, a ukrajinska strana nastoji to spriječiti i nanijeti šta više gubitaka Rusima kako bi Zapadu dokazala da je sposobna za ofenzivne vojne operacije. Stoga je Zapad dopustio korištenje svog naoružanja Ukrajini za napad na ruski teritorij.
Za takav tip napada bi se koristili dalekometni projektili ATACMS, SCALP, storm shadow. Rusi su to okarakterizirali kao direktan napad NATO pakta jer se zna da bi se tim raketama koristili Ukrajinci SAMO uz satelitsku pomoć američkih specijalista. To neće donijeti Ukrajini neku prednost jer tih projektila Ukrajina nema više od stotinjak u svom posjedu.
Rusi uz pomoć svojih saveznika (Irana, Kine, Sjeverne Koreje i manje više svih zemalja BRICS-a) ne oskudijevaju u ratnom materijalu i vojnoj tehnici, tako da obje strane čekaju taj siječanj 2025. kao i ostatak svijeta u dubokoj nadi da će sukob i istrebljenje kršćanskog naroda stati.
Kao da ne vide da je sve orkestrirano iz zapadnih centara moći uz svesrdno trljanje ruku prije svega američke vojne industrije kao i okultne oligarhije i globalista koji su i započeli ovaj sukob godine Gospodnje 2013.