GLAD

„Rosine je dobila kumu. Dva mjeseca Rosine jede svaki dan. Danas dolaze kamioni. Hoće li možda….?“

Klečući ispred nje, uzela je Rosinine jednu pa drugu ruku i nervoznim, brzim i snažnim pokretima brisala  ih grubom, navlaženom tkaninom. S licem je bila malo nježnija i na trenutak zastane, s pogledom zapletenim među stršećim trepavicama i uvučenim u crnu dubinu znatiželjnih očiju sedmogodišnjakinje.

„Rosine je ljepša od svih cura u selu. Rosine je najljepša.„ – duboko uzdahne i zadrhti. Još uvijek je na leđima osjećala plaženje slinavog pogleda starješine, pogleda koji je s nje skliznuo na Rosine.

„Ne! – misao je zavrištala i udarila u stijenke njene lubanje – Neće biti isto! Rosine ima kumu. Rosine neće biti gladna kao ona. Rosine neće imati isti život. Rosine ide u školu. Rosine će se udati za dobrog muža.“

Preko glave navukla joj je šarenu haljinicu čiji je poderani kraj visio dotičući gležanj. Jedinu koju je imala. U školi je Rosine dobila plave, plastične tri broja prevelike šlapice koje su joj stalno ispadale. Nije ih voljela nositi. Naučila je hodati bosa i nije joj to smetalo, ali mama je naredila da ih danas obuče.

Stigli su! – doviknula je susjeda u prolazu, ne zaustavljajući svoj brzi korak. Majka zgrabi Rosininu ruku i požuri za susjedom.

Na livadi ispred škole u Kivumu već je sjedila šarena gomila ljudi. Rijetki među njima pokušavali su se velikim kišobranima zaštititi od vrelog nebeskog daha. Dio volontera iz sela i bijelih ljudi koji su doputovali iz Hrvatske, iskrcavao je vreće graha i riže i odnosio ih u predvorje škole, dok su ostali skidali madrace s drugog kamiona i stavljali ih u krug, stvarajući ogradu za koze koje su još uvijek bile zatvorene u trećem kamionu. Ispred ulaznih vrata škole bilo je poslagano nekoliko stolova u nizu, na kojima je bilo sapuna, šlapa i žlica. Za prvim stolom sjedio je mlađi muškarac koji je pažljivo proučavao i slagao papire s imenima djece.

Rosinin pogled dolutao je do dvije bijele, starije žene sa sunčanom kosom. Tu se, u čudu, zaustavio, prateći njihove dirigirajuće pokrete.

– Mama, je li to moja kuma? Iz Croatia? – šakom je zgrabila djelić majčine haljine i snažno je povukla.

– To su kume svih nas, Rosine. – reče majka tiho, glasom koji je odavao veliko poštovanje bijelim ženama. Već nekoliko godina one dolaze u Ruandu, noseći darove kumova,  ljudi koji su izabrali brinuti se o jednom, a neki i o više afričke djece.

– Tvoja kuma nije tu Rosine… Ali… – odmahne glavom i zastane poluotvorenih usana spriječivši  da se misao „ali možda ti je nešto poslala“… pretoči u čujne riječi. To se nikako nije smjelo dogoditi. Jer …Možda nije… Znala je dobro da će neki seljani otići doma zgaženih nada. Mnogi kumovi doniraju svom kumčetu dnevni obrok u školi ali ne šalju dodatne darove. Zaista je zahvalna što je Bog izabrao njenu Rosine. Prije dva mjeseca Rosine je dobila broj: 575. Petstotina sedamdeset i peto dijete koje će jesti svaki dan. Jadni Badru nije imao toliko sreće. Svojim ogromnim, kvrgavim kandžama GLAD ga je ščepala i otela iz njenog naručja i bez imalo kajanja i milosrđa nad malenim bićem, darovala SMRTI.

Meket posljednje koze ubačene unutar ograde od madraca označio je početak čitanja imena djece koja su dobila darove. Znala je da bi bilo previše za očekivati da im je kuma nešto poslala. Borila se da nada u njoj ne prevlada i gušila ju je čim bi se promolila kroz neku pukotinu njenog srca. Ruke su joj drhtale u ritmu njena nemirnog iščekivanja.

– Foluke Abioye – prolomio se snažni, muški glas. Koščati starac podigne ruku ukazujući na svoju prisutnost i krene se probijati prema ulazu u školu gdje su ga spremno čekali volonteri.

– Jedna vreća graha, jedna vreća riže, tri sapuna, dvije žlice – diktirao je glas…

– Kehinde Adebisi – nastavljao je glas – Jedan madrac, jedna vreća riže, jedna vreća graha, dva sapuna i dvije žlice.

Kehindinog oca mještani su tapšali s odobravanjem. Kehindini su uz hranu dobili i madrac. Kehindini su sada bogati.

– Mama, hoće li reći i moje ime? – Rosine je gledala majku koja je od nje, umjesto odgovora, okrenula glavu. Rosine je znala da joj majka neće odgovoriti. Nije više ništa pitala.

„Što joj mogu reći?… Ništa….. Ništa ne mogu…“

Nassor Biobaku – Jedna vreća graha, jedna vreća riže, jedan sapun, jedna koza.

Nassor je dobio kozu… Dobio je kozu… – došaptavali su mještani jedni drugima. Koza je bila najbolji dar. Takvih darova je najmanje. U ogradi od madraca bilo je 19 koza u koje su bili uprti pogledi tristotinjak ljudi. Oni koji dobiju kozu, njihova je radost gromoglasna.

– Abiona Emem – Jedna vreća graha, jedna riže, jedna haljina, četiri sapuna, četiri žlice…

Majka pogleda rasparanu Rosininu haljinu. Abiona je dobila haljinu. Kad bi bar Rosine…

Jabari…Babafumike…Olabisi…Nkruma…Zuwena…Madu…Salehe…Nsia – glas je nizao imena, a skupina ljudi na livadi bivala je sve manja.

Ograda od madraca je nestala, a zadnju bijelu kozu s  malim, crnim krugom na stražnjem lijevom bedru, vezanu tankom špagom oko vrata, držao je volonter. Rosine nikad nije vidjela tako lijepu kozu. Htjela joj se približiti i dotaknuti je, ali majka ju je čvrsto držala uz sebe, ne dajući joj da se pomakne.

„Nisam smjela dovesti Rosine. Samo sam ja dovela dijete…Nisam mudra, nisam…“

U praznom trbuhu osjećala je težinu kamena. Vrijeme grozničavog čekanja isteklo je. Nada je nestala u svom posljednjem izdahu, a na njeno prijestolje sjelo je mučno razočarenje. Naglo se ustala, otresajući vlakna suhe trave zalijepljene za haljinu. Digne Rosine sa zemlje povlačeći je za ruku i kroz stisnute zube odlučno protisne:

– Idemo Rosine!

Rosine nije željela ići, ne još… Još je bilo nekoliko vreća… I koza… Ipak, nije se bunila. Nikad se nije bunila kad bi majka nešto odlučila. Ustvari Rosine se nikad nije bunila. Krotko krene za majkom. Nakon par koraka okrene glavu i još jednom tužno pogleda kozu…

– Omenma Rosine! – glas je razbio trenutak u kojem se tuga usidrila u tišini duše.

Majka je stala kao ukopana, zaleđena u koraku, bez daha, bez pokreta.

– Omenma Rosine! – ponovio je glas.

– Mama! – uzvikne Rosine tresući je. Majka se polako okrene i digne drhteću ruku.

– Jedna vreća graha, jedna vreća riže, jedna haljina, 4 sapuna, 4 žlice i… – muškarac za stolom zastane okrećući list:

– Jedna koza…

 

Značenje riječi GLAD:

„………..organski osjet složena karaktera praćen obično osjećajem neugode… Poslije se javljaju povremeni grčevi želuca, mučnina, glavaobolja, opća slabost i psihička uzbuđenost…“ (HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA)

Glad ima puno lica. Najbezazlenije je ono majušno i nevino lice fizičke gladi koje te podsjeti da si preskočio hranu, dok stravom ispuni lice neutažive fizičke gladi, koščate kreature čije kandže ostavljaju bolne rezbarije i čiji ožiljci su urezani pokoljenjima, a zapise u krvi očitavaju i oni koji se s njom nisu susreli.

Glad za moći kći je gospodara Ega. Njeno odvratno lice sitnih stisnutih očiju i vječno slinavih ustiju, nosi masku očaravajuće zavodnice. Elegantnom odjećom u kojoj se kreće poput mačke koja lovi laki plijen, maznim, hrapavim glasom, postavit će zamku svakom biću koje je na prijestolje svog života stavilo uspjeh, novac, a nadasve moć nad ljudima, dok je u pepeo bacilo preostale komadiće svoje duše. Oni čija je pohlepa neutaživa tako će postati hranom svoje gladi.

No jedna glad se ne skriva pod maskom. Ona ne gmiže po prljavim uglovima ljudske pohlepe, zlobe, zavisti, niti se skriva po mračnim ulicama najcrnjih strahova. Ona hoda uspravno u svoj svojoj visini, a visoka je, u svoj svojoj oslobođenoj ljepoti, a lijepa je, u svom svom sjaju, a sjajna je. Iako je bolna, dostojanstvena je u svojoj boli, izdržljiva i uporna. Glad je to duše koja išće istinu i pravdu i u toj čeznutljivoj ljubavi napokon nalazi svoj smisao…

 

GLAD – definicija:

Tijelo koje trpi neutaživu, kroničnu glad – umire, biće kojim vlada pohlepna, nezasitna glad za moći nad drugima – prestaje biti ljudsko, dok glad duše čini čovjeka čovjekom, definira ga i daje mu smisao.

 

Piše Deniza Marasović