Hoće li biti izbora na izborima?

Hoće li biti izbora na izborima? 

2024. – superizborna / supernaporna godina

 

Dana 14. ožujka raspušten je deseti saziv sabora, kojem smo svjedočili od 22. srpnja 2020. godine. Predsjednik je najavio izbore, koji će se održati u srijedu, 17.travnja.

Nakon njih nam slijede po meni najvažniji (objasnit ću) – europarlamentarni izbori, a na kraju oni rezultatom najnezanimljiviji, ali s najvećim zabavljačkim potencijalom – predsjednički.

Krenimo od kraja prema početku…

 

Nakon Zorana, Zoran

Na najuhljebničkijoj političkoj poziciji u Hrvatskoj sjedi(o) je jedan od statistički najneuspješnijih premijera u povijesti Hrvatske. Tip koji je predsjedničke izbore dobio na ljevičarskim pričama, a zatim postao jedan od najglasnijih desničara u Hrvatskoj. I koji, zahvaljujući upravo tome – pričanju onoga što većina naroda želi čuti na jedan estradni, showmanski način – neće imati ozbiljnu konkurenciju na izborima.

Budimo realni, na njima se neće pojaviti nitko tko može ozbiljno ugroziti štemersku retoriku kojom nas je zadnjih godina Zoran zabavljao, “svađajući” se sa starim drugom AP i njegovim nesposobnim ministrima. U tome zapravo najveću ulogu ne igra on, već činjenica da narod ima memoriju zlatne ribice pa je u rekordnom roku zaboravio Zoranovu predsjedničku kampanju i prve mjesece mandata. Tada se on promovirao plakatima na kojima je pisalo: “Normalno, rat je iza nas”, od kojih je jedan bio smješten ispred vukovarske kuće i danas pune rupa od metaka. Nakon toga je demonstrativno odlazio s ratnih obilježavanja na koja su došli HOS-ovci.

 

A onda je došla korona, a Zoran je rekao dvije pametne: ne možemo ljude prisiljavati na cijepljenje i HDZ-ovski “stručni” stožer je neustavno i neizabrano tijelo vlasti. To je uzrokovalo salvu oduševljenja u narodu, koji do tada nije imao nikoga tko bi s pozicije vlasti rekao ono što smo svi mi govorili s pozicije kmetstva. I Zoran je nakon višedesetljetne karijere u politici shvatio da je oportunije reći ono što narod želi čuti negoli ono što misliš… te nepovratno spalio mostove između sebe i ljevičara, postavši dežurni nacionalist koji se “zalaže za prava malog čovjeka”.

Uz njegovu karizmu, iskustvo i zabavljačke talente, predsjednički će izbori biti daleko najbolji reality show u programu za 2024. godinu, ali i što se rezultata tiče najdosadniji. Naime, jedini među trenutnim političkim akterima koji ima dovoljno karizme i egomanije da mu konkurira na predsjedničkim izborima je Mislav Kolakušić, ali Milanović je kudikamo opušteniji i duhovitiji lik od njega. A to je (iako ne bi smjelo biti) bitna stavka na izborima u kojima sudjeluju pojedinci, u izbornom sustavu koji je zapravo puko natjecanje u popularnosti.

Ako je išta vrijedilo u Milanovićevom predsjedničkom mandatu, to je njegov zabavljački talent. Urnebesni komentari, verbalno šamaranje dnovinara i Plenkovićevih potrčkala te činjenica da su si ljevičari čupali (ljubičaste i zelene) kose, zaklinjući se da mu više nikada neće dati glas.

Politički gledano, nije iskoristio ništa od svojih ovlasti. Nakon što se javno istresao, uredno je potpisao svaki i jedan zakon koji mu je Plenković stavio pod nos. Nije učinio ništa konkretno da pokrene Ustavni sud po pitanju Božinovićevog terora tijekom C19. Nije se ničime suprostavio globalistima koji šire svoje djelovanje po Hrvatskoj. Mi smo mu plaćali hranu, gorivo, režije, putovanja… A on nas je zauzvrat zabavljao. I vjerujem da je većini, uz nedostatak kvalitetne alternative, to dovoljno dobar razlog da mu daju glas ove godine.

Priče o namjeri da se kandidira za premijera ne mogu shvatiti ozbiljno…

 

Najvažniji izbori

su europarlamentarni. I to ne govorim samo kao euroskeptik, već netko tko se dobrih 85% protivi našem članstvu u Euroslaviji. U nju smo ušli apsolutno nespremni, u njoj nemamo nikakvu značajnu ulogu, ona nam ne daje ništa što nismo ili nećemo debelo platiti. Financijski i/ili vrijednosno. Od nje smo dobili Plenkovića na premijersko mjesto, začelje na svim relevantnim tablicama, gubitak suvereniteta i globalističke kandže u obliku homo, rodne i (ilegalne) migrantske pandemije.

Pa ipak stojim pri svojoj tvrdnji. Naime, ti su izbori najvažniji iz financijskih razloga. Da pojasnim…

Ako netko ima iskrenu želju mijenjati nešto u Hrvatskoj, mora doći na vlast. Po mogućnosti samostalno ili kao “partner”. Da bi došao u tu poziciju, mora imati puno toga: vodstvo, ogranke, medije, volontere… U osnovi – novac. Mora imati novac. A do njega može doći na samo dva načina: p(r)odajući se nekom (manje ili više sistemu bliskom) moćniku, čime se automatski indirektno stavlja na uzicu sistema i u službu interesa tog istog moćnika. Ili mandatom u Europarlamentu.

On u pet godina donosi mnoge veze i poznanstva, medije, političku pozornicu s koje možete doprijeti do ljudi i – otprilike 12,5 milijuna kuna, s čim je u usporedbi mjesto hrvatskog saborskog zastupnika obična smijurija. Da uloži samo četvrtinu tog novca u izgradnju političke organizacije u Hrvatskoj i jednu pametnu, gerilsku marketinšku kampanju, europarlamentarac može dospjeti u ozbiljnu poziciju da ugrozi bilo koju vlast u Hrvatskoj.

 

To je ujedno i najveća zamjerka koju imam prema našim navodno antisistemskim europarlamentarcima Sinčiću i već spomenutom Kolakušiću: puno su pričali, ali nisu uložili ni cent u borbu aktivista koji su za vrijeme C19 bili na nišanu, niti u izgradnju vlastite ozbiljne političke priče koja bi za cilj imala ugroziti HDZ na parlamentarnim izborima. Njihova nova stranka, Pravo i pravda, to definitivno nije.

Ostaje za vidjeti hoće li dečki iskoristiti situaciju u Hrvatskoj i nastupiti na parlamentarnim izborima tek toliko da bi ostali relevantni za pokušaj održavanja svog europskog životnog standarda ili su krenuli s dobrim namjerama – ali premalo, preslabo i prekasno.

Tko ozbiljno želi mijenjati stvari u Hrvatskoj, mora doći u srce Euroslavije, pokupiti lovu i što veći dio uložiti u mijenjanje stvari u Hrvatskoj. Jedino tako će imati slobodu donositi vlastite, a ne tuđe odluke. Svi koji u tome ne uspiju su osuđeni na kompromise i političku trgovinu s Voljenim anemičnim vođom.

 

Dolazi cirkus u naš mali grad

Parlamentarni izbori. Što reći o njima, a da već nije stotinu puta rečeno?

Možda riječ-dvije o izmjenama u izbornom zakonu koje će uzrokovati apsolutni kaos na korist HDZ-u? Ili o odluci parapolitičkog Ustavnog suda da prekroji izborne jedinice taman kako paše ekipi koja ih je imenovala za suce?

Ili da se držimo već stare, ali još uvijek nedovoljno poznate priče o izbornim muljažama kroz DIP, APIS, lažna prebivališta, pokojne birače i izborne turiste?

Ključna stvar je uvijek izlaznost. Plenkovićevoj partiji i svim njenim crvenim, zelenim, narančastim… ograncima odgovara što manja izlaznost. Oni imaju partijske vojske koliko imaju, to je brojka koja ne fluktuira značajno. Stoga im je u interesu da na izbore izađe što manje nas te im tako omogućimo lakše manipulirati rezultatima. Ona suluda teorija koju često čujemo s “alternativne scene” – da izbore treba bojkotirati – ide na ruku upravo njima. U sustavu kojem je dovoljno da troje ljudi izađe na izbore, a pobjeđuje opcija koja je dobila dva glasa, to nema apsolutno nikakvog smisla.

Upravo suprotno: nama treba masovno izlaženje na izbore, u postotku koji bi potukao sve strategije izbornog i medijskog muljanja. No tko danas može skupiti masu ljudi i potući HDZSDP do te mjere da je njihov poraz neupitan? Ukratko: nitko.

 

Štoviše, bojim se da ulazimo u vrijeme bandićevskog fenomena na nacionalnoj razini.

Bandićevski fenomen se ogleda u činjenici da smo se godinama trsili maknuti Milana i njegove kumove s pozicije vlasti u Zagrebu, a da su ga naslijedili takvi globalistički mutavci i nesposobnjakovići da danas u nevjerici i sa simpatijom gledamo na Bandićevo vrijeme kada je Zagreb bio uredno pokošen, zrak u njemu nije bio toksičan, ljeti njime nisu tumarali veprovi, a grad se nije svakih par mjeseci pretvorio u aqua-park. Isto bi nam se (koliko god je iz današnje perspektive to možda teško povjerovati) moglo dogoditi i na razini države: da jednog dana, kada ove kokošarske, priučene lopove zamijene profesionalni, plačemo za Anemikom, Bačom, Njonjom, Vilijem…

 

Hoće li ovo biti još jedni izbori na kojima ćemo glasati PROTIV njih, a ne ZA neku normalnu, pro-hrvatsku opciju?

Idealno bi bilo kada bi se svi okupili u jednu široku, neleftardsku platformu: i suverenisti, i mostaši, i Karolina, i Kolakušić… Ali se bojim da je tu previše prenapuhanih ega da bi se došlo do dogovora.

Osobno bih volio na sceni vidjeti neku jasno definiranu antiglobalističku inicijativu, sastavljenu od ljudi koji su u zadnje četiri godine pokazali da imaju kičmu i obraz, koji su bili spremni nositi teret sistemskog terora dostojanstveno i beskompromisno. Kojoj Hrvatska nije na jedinom mjestu, ali svakako jest na prvom i ne srame se to javno, jasno i glasno reći. Koja se neće, barem u prvom mandatu, baviti ni 1945., ni 1991., već 2030.

I jasno dati do znanja da će se suprostaviti globalističko-depopulatorskim gadarijama.

Upravo jedna takva je u nastajanju zahvaljujući dr. Nadi Jurinčić i dr. Josipi Juričev Sudac, dvije predivne žene koje su u C19 cirkusu bile primjer ne samo struke koju stvarno treba slušati, već i osobnog dostojanstva, beskompromisnog zalaganja za dobro i hrabrosti pred naletom prostačkog, primitivnog ponašanja “struke”.

Nadam se da će one, zajedno s prof. Stipom Kutlešom i još nekim ljudima, uspjeti oformiti opciju koja će mi omogućiti da po prvi put u životu s radošću nekoga zaokružim na izbornom listiću!

Pa da započnemo proces deglobalizacije.

 

Piše: Ivan Pokupec

Izvor: Hoće li biti izbora na izborima? – by Ivan Pokupec (substack.com)