Hrvatska – bedem koji popušta

Hrvatska – bedem koji popušta – Putri propugnaculum Christianismi

Mi Hrvati se dičimo titulom kojom nas je 1519. godine uresio papa Lav X pišući banu Petru Berislaviću: antemurale Christianitatis, što najčešće prevodimo kao “predziđe (bedem) kršćanstva”. Htjeli ili ne, u toj se ulozi nalazimo. Na granici između – uvjetno rečeno – kršćanskog i muslimanskog svijeta, Zapadne i Istočne civilizacije.

No danas svjedočimo višedesetljetnoj relativizaciji važnosti tog bedema i njegovom rušenju, s vanjske i unutarnje strane.

 

Kako je sve počelo…

Hrvatska je krenula na put u samostalnost 1989. godine, kada je osnovan HDZ. No okolnosti njegova osnivanja (kao i profil osnivača) su krajnje zanimljive. Naime, osnovali su ga ljudi s vrha raspadajućeg Saveza komunista Hrvatske i, između bivšeg političkog zatvorenika Marka Veselice i najmlađeg Titinog generala, na tajnom glasovanju u podrumu kluba NK Jarun izabrali potonjeg. Važno je napomenuti kako Veselica i njegovi podržavatelji nisu bili pozvani na skupštinu…

Nakon toga dolazi višestranačje. Ali ne osnivanjem stranaka od nule, već uglavnom raspoređivanjem kadrova Komunističke partije. O tome je napravljen i znanstveni članak naslova “What is to be done? Succession from the League of Communists of Croatia”, objavljen u časopisu Communist and Post-Communist Studies 41 (2008). Autori su Paula M. Pickering, Department of Government, College of William and Mary te Mark Baskin, Center for International Development, State University of New York. Između kraja 1989. i lipnja 1990. godine broj članova SKH je pao s 298.000 na svega 46.000 ljudi, a najveći broj odlazi u – HDZ.

Ukupno, do kraja 1990. HDZ preuzima 97.000 komunista, dok ih u SDP prelazi njih 50.000 . Ostali odlaze u mirovinu ili prestaju biti politički aktivni.

Drugim riječima, statistički je sasvim legitimna teorija da se krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nije dogodila nikakva suštinska promjena, osim što su oni koji su do tada vladali pod crvenom bojom i u socijalističkom sustavu, sada nastavili vladati pod plavom i uveli neku hibridnu verziju kronijevskog kapitalizma kako bi izvukli maksimalnu osobnu korist iz odvajanja od Jugoslavije.

 

Gdje su desničari?

Za to vrijeme, oni koji od početka tvrde da HDZ-ovci nisu hrvatski domoljubi već kamuflirani anacionalni komunisti su pravaši, nasljednici politika Oca domovine Ante Starčevića i ostalih vrhunskih hrvatskih intelektualaca i umjetnika, poput Eugena Kvaternika, Josipa Franka, Eugena Kumičića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Antuna Gustava Matoša, Ive Pilara, Milana Šufflaya i mnogih drugih.

Atentati na pravaše od strane anacionalnih vlasti su više pravilo negoli iznimka. Godine 1931. ubijen je Milan Šufflay, Dvije godine kasnije ubijen je Ivo Pilar, a 1932. pokušan je atentat na Milu Budaka.

Stoga su ubojstva dopredsjednika Ante Paradžika 1991. godine i Blaža Kraljevića godinu kasnije gotovo očekivana, u kontekstu činjenice da su bez prestanka razotkrivali novopečene velike HDZ-ove hrvatske “domoljube” kao isti onaj UDBA-ški, jugoslavenski kadar koji ih progoni već 60 godina. Nakon niza ubojstava, mnogi pravaši bježe u inozemstvo, a Hrvatsku stranku prava preuzima Anto Đapić, ubačenik sada vladajućeg HDZ-a. To je ujedno i kraj značajnih aktivnosti pro-hrvatskog HSP-a.

 

Hrvat = katolik

Po završetku Domovinskog rata 1995. godine započinje konstantno slabljenje katoličkog hrvatskog identiteta. Ostaje tek sintagma “Hrvat katolik”, koja snažno povezuje nacionalni i vjerski aspekt, najčešće u negativnom kontekstu lopovluka, licemjerja i primitivizma.

Dobrim dijelom upravo i zbog HDZ-a, koji se uspio marketinški prodati pod domoljubnu, konzervativnu, vjerničku hrvatsku stranku, iako je od svog osnutka do danas snažno određen komunističkim kadrovima i socijalističkim politikama. Kako je postajalo sve očitije da su članovi HDZ-a redovito uključeni u kaznena djela: od pljački i prijevara, do silovanja i ubojstava, poveznica između stranke kao (tobože) pro-hrvatske i kriminala postaje sporodjelujući otrov protiv hrvatstva kao takvog.

Također, odnarođenost Katoličke crkve u Hrvatskoj nije pozitivno pridonijela percipiranju hrvatstva i katoličanstva kao nečega pozitivnog. Za vrijeme Jugoslavije proganjana i percipirana kao duhovno (a često i tjelesno) utočište Hrvata, Crkva u novonastaloj Republici Hrvatskoj postaje dobro financirana i sa HDZ-om često interesima isprepletena organizacija.

To je rezultiralo time da se danas o Hrvatu katoliku uglavnom priča ciničnim, podrugljivim tonom punim prijezira.

 

Novi milenij

Nakon ratne pobjede nad nadmoćnom Jugoslavenskom narodnom armijom i četničkim teritorijalcima, Hrvatska se našla u nacionalnoj euforiji očekujući slobodu, blagostanje i prosperitet. No kako je vrijeme odmicalo, ti snovi su se djelovanjem bivših članova SKH (sada HDZ i SDP) pomalo počeli pretvarati u sveopće razočarenje. Oni koji su bili pro-jugoslavenski nastrojeni i tijekom rata se sakrili po mišjim rupama, ohrabreni tom činjenicom su počeli masovno izlaziti i pobjedonosno upirati prstom govoreći: “A-ha, vidite da je Jugoslavija bila bolja! A vi, hrvatski nacionalisti, ste ju uništili!”, namjerno previđajući činjenicu da je za to najodgovornija stranka statistički i ideološki – njihova, anacionalna.

Kako vrijeme odmiče, a oni koji su se borili za hrvatsku samostalnost postaju sve stariji, bolesniji i razočaraniji činjenicom da lošije žive danas nego u mladim danima, sve češće se i iz njihovih usta može čuti žalovanje za “dobrim, starim vremenima”.

S druge strane, ista prezimena koja su bila u sedamdesetima i osamdesetima krema jugoslavenskog društva, danas su u sljedećoj generaciji krema hrvatskog: Todorić, Josipović, Plenković, Nobilo, Pusić… Politikom, pravosuđem, medijima i gospodarstvom nadmoćno – gotovo apsolutno – vladaju jugonostalgičari i komunisti.

S treće, pojavljuju se mlade (crveno-)zelene, neomarksističke političke snage koje zagovaraju oksimoronski tzv. “demokratski socijalizam”, međusobno premrežene međunarodnim financiranjem i mjestima u stotinama “woke”, LGBT, feminističkim i inim udrugama i zakladama.

Istovremeno, konzervativizam je u Hrvatskoj sve marginaliziranija pojava, koja se automatski poistovjećuje s primitivizmom i zaostalošću. Svaka pojava tradicionalizma se automatski žigoše kao “ekstremno desničarenje”, izjednačava s fašizmom i odbacuje bez razmatranja.

 

Summa summarum

Nekada čvrsti “bedem kršćanstva” i štit Zapada danas je, nakon 80 godina neprekinutog anacionalnog djelovanja – u kojem je tek zadnjih godina komunistička ideologija zamijenjena globalističkom – opasno poljuljan. I ako (kada?) padne, Zapadna Europa će se naći nebranjena pred novim naletom muslimanske kulture.

Ono što Osmansko carstvo nije uspjelo napraviti mačem i kopljem prije 500 godina, zaustavljeno na hrvatskom tlu, napraviti će bliskoistočni imigranti prirodnim prirastom. Za manje od stoljeća, Europa će biti islamski kontinent.

Stoga je iznimno važno da Zapad prepozna vlastite interese u jačanju i podržavanju Hrvatske i njene konzervativne, tradicionalističke struje. Ista se, ako misli uspjeti u obrani vlastitog identiteta, treba prestati povlačiti pred pogrdnim epitetima, upiranjima prstom i histeričnim vrištanjima “tolerantnih i progresivnih” neokomunista te prepoznati da su njihove metode emocionalnih ucjena te agresivnosti koja računa na našu miroljubivost i povlačenje zapravo oružja u ideološkoj borbi za političku i društvenu premoć.

I u konačnici, rušenje ne samo Hrvatske, nego cijele Zapadne civilizacije.

 

Piše: Ivan Pokupec

Izvor: https://ivanpokupec.substack.com/p/hrvatska-bedem-koji-popusta