In sterquiliniis invenitur

U mračnim civilizacijskim razdobljima neminovno je povremeno se zapitati kako izbjeći beznađe, kako se ne prepustiti vjetrovima duha vremena, kako ostati stajati iza svojih uvjerenja u pogubljenoj okolini koja ih agresivno napada.

Ako pojedinac svoje vrijeme, primjerice, uloži u analizu dvjestotinjak stranica dokumenata koji prokazuju da jedan od povijesno najinvazivnijih javno-medicinskih zahvata, koji se trenutno izvršava na milijunima ljudi i djece diljem svijeta, nema baš nikakvu znanstvenu podlogu, teško će uspjeti zadržati svoju duhovnu smirenost.

Ako se uputi na hermeneutički put probijanja kroz birokratsko-globalistički novogovor pod kojim su skriveni totalitarni planovi za našu civilizaciju, skovani od strane interesnih centara moći koji nemaju nikakav legitimitet, zasigurno će barem na neko vrijeme osjećati frustraciju. Neki pojedinci se, radi brige za svoju civilizaciju, ali i za vlastitu moralnu čistoću, svejedno odlučuju na takve ekspedicije, stoga neizbježno dolaze do pitanja odakle crpiti snagu za kontinuirano i nerijetko samotno suočavanje s teško shvatljivim silama kojima gledaju u oči.

Carl Jung u svojoj se teoriji psihoanalize često pozivao na jednu srednjovjekovnu mantru, osmišljenu od strane tadašnjih alkemičara. “In sterquiliniis invenitur” ili u prijevodu s latinskog, “U prljavštini bit će pronađeno”. Tijekom psihoanalitičkih seansi Jung je kod svojih pacijenata tražio one događaje iz prošlosti ili one emocije o kojima su pacijenti najmanje htjeli razgovarati. Upravo tamo gdje pacijent najmanje želi ili može gledati nalazi se ključ za otključavanje čvora njegovih psiholoških problema. Prevedeno u jezik arhetipova, da bismo došli do najblistavijeg, moramo se probiti kroz najprljavije. Kao u gurmanskim jelima u kojima je slatko uvijek popraćeno daškom gorkog ili slanog, blistavost zlata koje su alkemičari težili stvoriti najjače je kada stoji nasuprot bezbojnog ili mračnog. Promatranje našeg doba i svih njegovih boljki može odvesti u beznađe, pogotovo kada se sjetimo da uzde naše civilizacije i dalje drže baš oni pojedinci i skupine kojima bi ta uloga zadnjima trebala biti dana. No ono može poslužiti i kao spomenuta prljavština koja potencira blistavost blistavog. Još je starogrčki filozof Heraklit govorio o tome kako su put prema gore i put prema dolje isti putevi. Ukoliko smo sigurni da smo pronašli put u pakao, nužno je zapitati se gdje bi vodio isti taj put u obrnutom smjeru.

Moralni relativizam, primjerice, nije najlakše oboriti prostom teorijom, odnosno apstraktnim zagovaranjem postojanja objektivno ispravnog. No sagledavanje prakse ljudske povijesti i svih zala koja su se tamo počinila, uključujući ona najnaprednija zbog kojih nas je Dostojevski svojevremeno prozvao umjetnicima u zlu, trebalo bi nas navoditi prema tezi da, iako možda ne znamo postoji li objektivno dobro, znamo da postoji objektivno zlo. Ako pak postoji objektivno zlo, vodeći se Heraklitovom mantrom, mora postojati i njegova suprotnost.

Prijelazna civilizacijska vremena kao što je ovo aktualno stoga mogu poslužiti kao vodilja prema ispravnosti. Štoviše, što je neko razdoblje manijakalnije, tim jače ono njemu suprotno svijetli nad nama i poziva nas prema sebi. Današnji akteri zagovaraju novonormalnost – zagovaraju jednu novu, utopijski sklepanu viziju svijeta koja, kako i sama priznaje, kategorički odbacuje naša dosadašnja načela i uvjerenja. U letargiji materijalnog izobilja u kojoj je zapadni čovjek većinski egzistirao desetljećima, koja nije zahtijevala brušenje vlastitog kritičkog uma, bilo je neizbježno da će alati kojima on brani svoje vrijednosti otupiti. Napadači su pritom jačali u pozadini, postupno šireći svoje idejne pipke kroz našu kulturu, i čekali priliku za prebacivanje svojih teorija u praksu.

Počeci kulturnih ratova bili su prožeti jednim problemom za tradicionaliste. Naime, kada su ih progresivci ispitivali zašto bismo i dalje trebali vjerovati u navodno zastarjele koncepte braka, obitelji i vjere, oni su ostajali bez riječi, jer ih naprosto nitko to do sada nije pitao. Ti su koncepti oduvijek bili dio njihovog habitusa, stoga bi njihova artikulacija bila nalik artikulaciji jedne instinktivne reakcije ili osjećaja. Reakcija je takva jer su nam reakcije uvijek bile takve. Osjećaj ljubavi ne budi se iz nekog konkretnog razloga koji se može prevesti u riječi, nego upravo iz manjka razloga – upravo zato što osoba koju volimo jest to što jest. Taj problem među ostalim ukazuje na važnost preispitivanja svijeta oko sebe – u manjku preispitivanja naše ideje kržljaju kao što kržlja mišić neaktivnog sportaša i postaju mrtvo slovo na papiru.

No ne može se sva krivnja pripisati nespremnosti tradicionalista na takav nezapamćeni silovit napad na njihova načela i svjetonazor. Progresivna je laž također bila iznimno dobro promišljena. Pod krinkom konstruktivnog preispitivanja društvenih fenomena krila se razorno destruktivna pozadina. Konstantno su pitali “zašto”, pretvarajući se da su nadasve originalni, bez da su se imalo potrudili pronaći ili htjeli čuti odgovor na svoje pitanje. Njihova pitanja za cilj nisu imala dolazak do odgovora, već sistematsko rušenje vrijednosnih zidina naše civilizacije, a jednom kada su zidine pale, imali su otvoren put za nametanje svojih vrijednosnih novotarija. Upravo su zato svoj inicijalni relativizam kasnije, kada su dovoljno ojačali da mogu pozivati na poslušnost, smijenili krajnjim dogmatizmom s kojim se borimo danas.

Doveli su nas tako do pitanja što sad? Kako se nositi s vremenom koje u svom manijakalnom hvatanju “napretka” kao malj ruši sve što mu se nađe na putu? Kako ne izgubiti nadu u spas svog vrijednosnog sustava? Kako im ne dozvoliti da nam slome dušu? Potencijalni odgovor može se pronaći u spomenutoj alkemijskoj mudrosti. Prljavština kojom su nam napunili društvo može poslužiti kao paradoksalno sredstvo pronalaska onoga što je čisto.

Promatranjem njihovog puta prema dolje valja se zapitati što je njemu nasuprot, kako bismo došli do odgovora kako da se nanovo usmjerimo prema gore. Time ćemo možda uspjeti još jednom zapaliti iskru svoje ljubavi prema metafizičkom, prema nadsvjetovnom, prema uzvišenom – prema onoj referentnoj točki s koje možemo adekvatno prosuđivati ovaj svijet i raspoznati one koji ga teže odvesti prema distopiji. Još i važnije, takvim raspoznavanjem i novim usidrenjem sebe van sebe riješit ćemo se fragmentiranog, besciljnog i ispraznog življenja kakvo nas trenutno prožima i zamijeniti ga idealima kojima smo ranije težili, a koji nam omogućavaju sistematizaciju i usmjeravanje naše egzistencije.

U neku ruku nikada nije bilo lakše biti moralan; samo treba gledati što radi većina, odnosno što duh vremena nameće, te se hrabro i inatljivo tome suprotstaviti. Upravo u prljavštini modernosti može se pronaći ono što nam je najpotrebnije.

 

IzvorSapere Aude

Facebook