Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
a vjetre pusti da poljima jure.
Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
udijeli mu još dva južnija dana,
nek ispod ploda savine se grana,
a vinu podaj posljednju slatkoću.
Tko sada nema kuće, taj je više
sagradit neće. Tko je sada sam,
ostat će sam, da sluša romon kiše,
da bdije, čita, duga pisma piše,
i luta po alejama, gdje dah
jesenjeg vjetra suho lišće njiše.