kopitom u glavu

Kopitom u glavu: Dignimo glas

Dragi dnevniče, nekidan sam sagriješio bludno. Rekao sam da neću, a ipak jesam. Jesam, priznajem. Pogledao sam Voice na JRT1. Ne samo pogledao, u jednom trenutku sam čak oduševljeno pljeskao zajedno sa ukućanima, iako sam znao da taj pljesak neće čuti onaj kome je namijenjen. Skoro sam, Bože me sačuvaj grešne misli, poslao poruku od 0,33 eur kojom glasam za malog Martina. Ipak nisam toliko daleko otišao, mali je prošao u finale i bez mog glasa. Dovoljno je što svaki mjesec moram platiti 10,62 eur pretplate za TV. Gledao, ne gledao to što nam serviraju.

Revolucionareći uzduž i poprijeko zadnjih godina senzibilizirao sam se, barem mi se čini tako, na mozgovne veš-mašine, na  perilice misli. A ovo to jest. Vrhunski produciran šou za pacificiranje širokih masa. Slatkasto veličanje mladih grla, koja će u idućim godinama milovati ušne membrane gledatelja MSM programa. I sve je to protkano skrivenim, fino nijansiranim prediktivnim programiranjem.

A mi stoka sitnog zuba ne bismo bili stoka sitnog zuba da ne volimo stvari koje voli stoka sitnog zuba. Padnemo na svaku dobru foru. Volimo lijepo. Volimo dobro. Želimo se osjećati fino. Milo nam je vidjeti talentiranu hrvatsku mladež. Radujemo se s njima i ne zavidimo im. Uveseljavaju nas i uzdižu, dušu nam hrane ti plodovi Božje milosti, razni, ovaj put glasovni, talenti. Gledajući ih zaboravljamo svakodnevne probleme, prekidamo svakidašnju jadikovku, podatno se prepuštamo spretnim režiserima da nas odvedu kamo god hoće.

I tak. Netko je jako dobro smislio ovaj način stvaranja novih javnih osoba. Bruse talentiranu mladež, ugađaju im i glade ih. Odvajaju elitu od prosjeka. Njih od nas ostalih. Njih timare i goje za naše veselje, a nas ostale drže na infuziji. Nude nam životarenje u trošnom sobičku motela života s prekrasnim pogledom na plažu talenata. Nude nam gledanje epskih bitaka: sportskih, glazbenih, kakvih god, iz udobnosti kauča.

No, nema savršenog plana. Svako malo omakne im se arhetipska bitka koja upali iskru nade u izmorenim srcima. Tako su im se danas dogodila dva prekrasna mlada hrvatska glasa. Dva arhetipa. Dvije Hrvatske. Martin, stara duša moćnog dubokog glasa, i Sergej, feminizirani lutak anđeoskog glasa i “slavenske duše”. Mangupska, smirena, opuštena retro Hrvatska protiv krasno upakirane plastike – ispirsanog, savršeno stiliziranog i izvježbanog feminema s nacrtanim obrvama, a možda i filerima.

Prekrasno su pjevali obojica, ali su iz drugih razloga naše dvije obitelji toliko željele da Ivo Robić pobjedi Justina Timberlakea da smo napravili “standing ovation” kad se to dogodilo. Znamo da je to sve lijepo izrežirano, ali ispod te režije su se jasno nazirali obrisi prošlosti i budućnosti našeg naroda. Jasno se nazire borba dvije suprotstavljene silnice, posebnosti hrvatskog identiteta s jedne strane i globalističkog melting-pota s druge strane.

U toj metaforičkoj bitci Martin je vizualno i glasovno, pa čak i imenom, predstavljao branitelja stare srednjeeuropske duše hrvatskog naroda, a Sergej spoj fantazmagoričnog istoka i “naprednog”, “modernog” dekadentnog zapada, te je kao takav savršeni eksponent globalističkog društva, koje izjednačava rodove, namjerno miješa stanovništvo, nameće protuprirodne obrasce ponašanja i ubija duše naroda.

Glasovanjem za Martina narod je jasno pokazao svoju volju, želju za našom kulturom i našim srednjeeuropskim tradicionalnim identitetom, čežnju za normalnim. Skakali smo kao orangutani osjećajući se živima. Osjetili smo ushit, postojanje smisla. Osjetili smo dodir nade. Još nismo pokoreni do kraja. Još nam u uhu šumi glas babe koja nas upozorava da pokrijemo bubrege da se ne na’ladimo, ili da obučemo deblje čorape. Još nam u krvi vriju stoljeća naših predaka, sviraju nekakve gusle ili tambure u pozadini. Topoću konjska kopita i miriše tek ispečeni kruh ispod saća. Korjeni našeg identiteta još nisu do kraja posječeni.

Nismo slomljeni. Ne odustajemo. Još se sjećamo tko smo, što smo i od kuda dolazimo. Stojimo na ramenima naših predaka i osjećamo odgovornost za očuvanje hrvatske duše.

Našim žilama teku tisućljeća, generacije i generacije, krvi i znoja, suza i smjeha, snage i strpljivosti, ljubavi i nade. Hrvatsko srce još kuca.

Nemojmo biti zadnji u tom nizu. Nemojmo šutke u tamu.

Dignimo glas!

magarci

#kopitomUglavu