Naravno da ste se zabavljali radeći ih. I naravno da vas beskrajno zabavlja gledati ih kako rastu i kako se popikavaju na stvari po kući ili nevješto pokušavaju izbrbljati otololoki pege, što bi trebalo značiti otorinolaringološki pregled. Djeca su radost svijeta, iako bi ih ponekad najradije zadavili. No, kad vam se pospano nasmiješe ili vas čvrsto zagrle s ljubavlju koju samo djeca i poneke domaće životinje mogu iskazati, tražeći u vama zaštitu i sigurnost, znate da je to Mount Everest. Nekakve vječne mladenačke ljubavi zbog kojih ste žile rezali i bili spremni zubima priklat svakog tko spori ili nedajbog ismijava veličinu tog osjećaja, vam nakon čvrstog stiska vašeg prestrašenog pokislog golubića, izgledaju poput brdašca u novozagrebačkom vrtiću kojim su zatrpali nekakvo atomsko sklonište.
Aaaaa… Anđelčići mali, rekli bi vi. Ali stručnjaci nas upozoravaju da ne podcjenjujemo tu dječurliju. Oni jesu maleni, ali su jednako inteligentni kao i vi, dapače s obzirom da je dokazano da kod većine ljudi u blizini djeteta dođe do mentalne retardacije, čak su i bistriji od vas. Želite primjer. Ne želite. Ko vas šiša, evo ga…
Beba je devet mjeseci bila u idealnim uvjetima, ljuljala se u nekakvom toplom, vlažnom i mekanom mjestu direktno prikopčana na hranu. I onda šok. Egzit iz uterusa. Prvo je iščupaju, pa je plesnu po guzi, pa pranje, presvlačenje… nosi vamo, nosi tamo na hrpi s još deset beba, pa onaj dolje lijevo stalno prducka, treći desno ne prestaje vrištat… Katastrofa. Uz sve to nekakva kvrga u stomaku zvana glad. Par sati ranije trebao si samo poželjeti i hrana bi se translatirala u tvoje tjelešce, a sad moraš čekat da te prikopčaju na tu nekakvu izmučenu lijepu gospođu koja ti stalno nešto tepa. Užas… Iako izgleda kao vječnost, taj kaos traje samo par dana dok te ta nepoznata gospođa, za koju tek kasnije skužiš da ti je mama (čitaj: rob vječni), ne izvuče iz limba zvanog rodilište.
Iako svi pedijatri izričito naglašavaju da se ne trebaju mijenjati navike niti se mora prestati živjeti, s dolaskom djeteta u kuću velikom broju modernih roditelja kvocijent inteligencije pada ispod 50. Svi hodaju na prstima u spužvenim papučama, najčešća riječ je „Psssst“, a starije dijete je većinu vremena zavezano u špajzi. Kakva greška. Morate znati da je dijete u majčinoj utrobi bilo izloženo konstantnoj zaglušujućoj buci. Ne samo da je buduća majka konstanto urlala na ukućane zbog poremećenih hormona i općenito vrlo nestabilnog kemijskog elementa poznatijeg pod nazivom ženski mozak, već morate znati da je dijete smješteno odmah kraj aorte. Ga gong, ka bong… Ga gong, ka bong…To je šezdeset do osamdeset zaglušujućih eksplozija u minuti. Puta šezdeset minuta u satu. Puta dvajesčetri sata, puta trideset dana, puta devet mjeseci. A tek kad je na meniju meksička hrana ili kad neki komad pečene svinjetine zaglavi u crijevima koja se nalaze odma kraj bebine glave. Njima je u utrobi ko u disku. Čovječe, samo ostavite bebu na nekakvom mjestu na kojem se ne čuje zvuk isprepadat će se ko vjeverica u kavezu s lavovima toliko da ćete je morati voditi kod psihijatra kroz cijelo mladenaštvo. Djeca vole buku i gungulu. Točka.
Dakle, dolazak bebe u kuću ipak donosi nova pravila, a većinu ih piše sama beba. Jer to malo čeljade koje je devet mjeseci bilo na savršenom mjestu teži povratku na isto. Naravno, plač je samo način obavještavanja okoline da je došlo do poremećaja savršenstva. Budući da je beba bistra na mamu i lijepa na tatu, vrlo brzo skuži da plačem može dosta toga dobiti. Pa to koristi. Što u konačnici ne mora ostaviti negativne posljedice na razvoj djeteta, ali izmrcvari roditelje. Tako, budite sigurni da ako se u četiri ujutro dijete slatko nasmije kad ga onako bunovni i natečeni uzmete u naručaj, taj si tren misli u sebi: Di si stari, jelene ofucani. Kaj te to pikaso radio?
No, nisu ni roditelji blentavi, morala je tako pametna beba nečije gene dobiti. Tako su izmislili kolijevke, kolica, zvečke, dude varalice i slične napravice da zavaraju dijete. Samo da to malo đubrence konačno zaspe nakon cijele noći vilovanja.
U modernom dobu idealnim sredstvima za uspavljivanje najtvrdoglavije dojenčadi se smatraju automobili i centrifuga veš mašine. Nemojte se smijati, sjetite se da je dijete u majčinoj utrobi bilo izloženo konstantnoj zaglušujućoj buci. I kad stvarno ne može zaspati cijele noći od grčeva ili od čega već, bijelo rublje u mašinu, program na šest i ajmo… tri minute terapije centrifugom i vaš mali anđeo se u mislima vraća u zamamnu toplinu maternice. Tri kruga oko kvarta u golf dvojci imaju isti učinak… provjereno, khm, ovaj, čuo od poznanika.
Druga česta greška je da će se jadno dijete smrznuti. Istina je da je vani -10, ali to ne znači da, nakon što ste temperaturu u stanu podigli na +42, još morate djetetu staviti skafander i pokriti ga s dvije dekice.
Teško je razumijeti i one šta steriliziraju kuću ko apoteku. OK. Treba brinuti o čistoći i higijeni, ali kako će dijete postati otporno, ako ne proguta par miliona raznih bakterija. Dokazano je da su djeca sa sela zdravija od gradske djece. Možda valjanje po sjenicima i rvanje s babinom krmačom imaju nešto s time.
Dakle, svim prepažljivim i strašljivim roditeljima: djetetu neće biti ništa od malo buke, hladnoće ili prljavštine, i samo naivni i slabomisleći roditelji trče čim beba malo zakmeca. Evo, mi smo našu bebu puštali da plače dok se ne bi počela gušiti i sada joj ništa ne fali, dapače ima i par osobnosti viška.
Zezam se, naravno. Ali zašto sve ovo pričam? Nemam neki jasan razlog. Možda sam htio nezaboraviti neke situacije od kojih mi je toplo oko srca. Možda neke od vas, gospodo i gospodarice, pokušavam privolit da si napravite jedno dijete za doma, a ne samo da nunate nećake i susjede, i to po mogućnosti maksimalno jednom mjesečno po pola sata između taj boa i tečaja talijanskog. A možda sam samo imao potrebu reći: Djeca su zakon, djeca nam mijenjaju perspektivu. Ne morate ih se bojati. Prenatalni nije pridjev koji označava period kad vam je život bio nešto što ste još imali. Ako ste normalni dijete vam neće uništiti život, a ako ste idioti onda vam je svejedno, jer vam ionako ništa ne može pomoći. S druge strane neki od nas možda u tom plesu ljubavi slučajno ugaze u onu sitnu nebitnu stvar zvana smisao života.
Zato Hrvati – pravite djecu.
Ako vas i dalje oplakuju sebična čuvstva, uzmite u obzir da je nas Hrvata sve manje i da je za opstanak nacije potrebno povećati rodnost Hrvatica pa, ako već nećete radi sebe, j….e se radi Hrvatske.
P.S. (jedna pedijatrijska)
Osoba sa šestero djece zadovoljnija je nego osoba sa šest milijuna hrvatskih evra. Naime, osoba sa šest milijuna evra hoće još.