by Dobro je poznato da kada sunce prvi puta sprži travu i natjera nas da hodamo u japankama odnosno kad postane prevruće za živjeti, a kamoli donositi bilo kakve bitne odluke, počinje sveto vrijeme kiselih krastavaca. Naravno, ne mislim na berbu i kiseljenje krastavaca, iako će i to s jeseni početi obavljati novopridošle marljive nepalske ručice koje nam je iz podnožja Himalaje u nekakvom trulom kamionu dofurao razmetni sin nekog HDZ-ovog moćnika. Sezona kiselih krastavaca je samo izraz koji se koristi u novinarstvu i općenito u javnom diskursu za opisivanje perioda ljeta kada nema puno važnih vijesti ili događaja pa novine i ini mediji senzacionalistički napuhavaju trivijalne teme kako bi zadržali interes čitatelja/pratitelja. No, mic po mic, korak po korak, sezona kiselih krastavaca se proširila na cijelu godinu i ovo naše doba sada možemo i službeno nazvati doba kiselih krastavaca.
I kad ima vijesti i kad ih nema sve se prezentira senzacionalistički. Nekad je naslov bio pojašnjenje teksta, a sada je clickbaitanje razvijeno do savršenstva: npr. poznati glumac je bio na rubu ponora, a onda je napravio ovo. Ti klikneš. Pa ispadne da je neki nepoznati glumac bacio novčić u fontanu.
Dnovinarstvo se spustilo još jedan korak niže. Ne mislim pritom na prevođenje stranih vijesti bez uređivanja, iako im i to zamjeram. Svaki dan nas nespremne presretne nekakva PRIJELOMNA VIJEST. Čitaj: neko se sranje dogodilo. Bojim se više otvoriti portale. Prijelomna vijest može biti napad Izraela na Iran ili pad aviona sa stotinama poginulih, a može biti i razvod Maje Šuput. Moji živci više ne mogu podnijeti tu neizvjesnost. Sada i mainstream mediji (MSM) koriste ove trikove koje su nekad bili rezervirani samo za opskurne žute tabloide. Odavno sam, kao, prestao redovito pratiti vijesti, ali me znatiželja svako malo natjera da škicnem o čemu se to tako bitnom radi. Đubrad koja je smislila clickbaitanje zna šta nas malene pali. Srećom ove godine je počeo treći svjetski rat pa su neke prijelomne vijesti doista bitne.
Novovijeki senzacionalizam i egoistični larpurlartizam po društvenim mrežama su samo simptomi potpunog rasapa svih vrijednosti zapadnog društva i (rekao bih hotimičnog) rastakanja kršćanske kulture. PR magovi bacuju svoje čini s medija. Sve agresivnije guraju razne agende, serviraju laži i senzacionalizam. Po nalogu, za novac i/ili iz uvjerenja. Divide et impera. Uvjeravaju nas naivne magarce (a nije nam teško zamazati oči) da je borba između dobra i zla negdje izvan nas. Pristali smo prihvatiti tu igru pa lijepimo etikete jedni po drugima, trpamo jedni druge u sve manje ladice, zbijamo se u sve manje rovove: Ljevičar-desničar, globalist-suverenist, progresivac-konzervativac, vakser-antivakser, slavoukrajinac-putinofil, pro i kontra Izraela, pro life-pro choice, protiv Thompsona-protiv Mileta, za gotovinu-za efikasniju naplatu alkoholnih pića na koncertu, pametan-glup… dobar, loš, zao… ju nejm it…
Pušimo sve što nam se podvaljuje. I uvijek smo mi dobri, a oni drugi loši. I tako sve dok samo JA i mojih par jarana ne ostanemo dobri, pravedni i pravi, a svi oko nas loši, glupi i zli. Ja sam ipak brodeći kroz život uočio da nitko nije savršeno dobar niti je itko savršeno loš. Prava bojišnica je u nama samima, a crta razdjelnica između dobra i zla ide posred nas. Mi smo ti koji moramo razlučiti što je iz vanjskog svijeta dobro, a što zlo. I što je to u nama što je Bogu milo, a što mu je mrsko.
Čovjek je društveno biće i svi su, neki više neki manje, podložni utjecaju svoje okoline. Ekipa oko nas konstantno nas, kao krdo u stampedu, usmjerava u neku pizdariju. Nekakav kvaran sufler nas mami, pumpa i raspiruje naše najdublje strahove, strasti, požude, bijesove… šapće nam prostote na uho, laska nam kako smo lijepi, veliki i pametni, titra našem egu i poziva na život samozadovoljnosti i udovoljavanja senzualnim apetitima…
Lako je nasjesti. Čovjek je sam po sebi lako kvarljiva breskva. Nekakav lisac te kao Pinokija uvijek lako navuče na nekakvu glupost.
Potrebna je samo prava prilika, jer prilika čini lopova. Npr. korupcija. Ajd ti ne uzmi nešto kad ti čovjek očajnički oće dat. Manje je bitno jesi li doktor, inspektor ili referent u općini. Pa se poslije opravdaš da svi tako uzimaju. Ili da si ipak nešto napravio za tog čovjeka, ili da se nisi školovao godinama da bi radio samo za državnu plaćicu. Bla-bla. Bli-bli. Još mi se gore čini kad uzmeš pa se ni ne pitaš jel to u redu, nego samo mogu li te uhvatit.
Korak po korak, mic po mic, malo popustiš ovdje, malo zažmiriš ondje, gurneš neke stvari pod tepih i izracionaliziraš ponešto. Kao Dorian Gray sakriješ svoj portret u pokrajnju sobu kako ne bi vidio u što se pretvara tvoja duša. Džaba nam se ispričavati i opravdavati da je takvo društvo, da su takvi običaji ili zakoni. Da su krivi drugi, treći, peti… svi samo ne ti. Reality check. Nije samo do okoline, ne može se prebaciti krivnja samo na druge. Ipak si na kraju ti taj koji odlučuje.
Kršćanski nauk (a mi smo kao kršćani) proklamira da ljubimo Gospodina Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom te da ljubimo bližnjega svoga kao samoga sebe, da se klonimo grijeha i ne činimo bližnjemu što ne bismo željeli da on nama učini. Da živimo za zajednicu i da se dajemo za druge bez zadrške. Kao što se Krist predao za nas.
I onda odeš kući, na posao ili u lokalnu birtiju pa to naivno izrekneš na glas, a otac, majka, brat, kum, kolega s posla, slučajni namjernik te u čudu pogledaju, provjeraju jel ti čelo vruće, treseš li se u groznici. Nose ti zašećerenu vodu, hlade te, špricaju vodom po licu, pitaju te jesi li dobro, nekad te i malo plesnu ili protresu da dođeš sebi. “Ko ti tim sranjima puni pametnu glavicu? Dobar i glup su dva brata. Treba misliti na sebe i svoje. Ne budi jelen. Ne zavaravaj se nekakvim altruističkim utopijama”, kažu oni. Ali ako misliš samo na sebe i svoje kakva je to onda razlika od nekog viđenijeg HDZ-ovca? Ili nekakvog načelnika općine koji je do laktova u janjetini na teret poreznih obveznika? Ili nekakvog tajkunčića koji je za kunu dobio neku firmu i njene vrijedne nekretnine? Kakva je razlika između tebe i njih? Samo to što je on u poziciji moći, a ti nisi. U stvari ste isti.
Stajem ovdje s kritikom, jer mi nije naum moralizirati. I sam sam prilično krvav ispod kože. Lako se praviti pametan s vrha neke Fuji planine. Ti šta meditiraju na nekakvoj japanskoj ili indijskoj planini mogu ostati nekorumpirani i uzdići se na više razine svijesti u kojima ne moraš jesti ni piti par godina te možeš letjeti s planine na planinu. Mi ostali plešemo među ljudima, stajemo jedni drugima na noge, trljamo se bedrima od bedra, gurkamo se povećim pozadinama o poveće pozadine. Društvo je satkano od odnosa i od pamtivijeka se igra ozbiljna igra čija pravila nisu baš potpuno transparentna i svaka ih generacija iznova uči.
Ono što je jasno jest da postoje dvije strane, dvije silnice, dva magnetna pola. Jedna strana, glasna i besramna (po tome je možeš prepoznati) koji ti daje lažnu sliku o sebi samom i svijetu u kojem živiš, koja nas želi hipnotizirati i uspavati. Uzeti i obuzeti. Podjarmiti. I druga, koja te želi uzdići, popraviti, zaliječiti, ohrabriti. Koja te budi, pokrećući te s mjesečarskog puta manjeg otpora koji vodi u pakao.
I nema nam druge nego igrati igru najbolje što možemo. Ili je ne igrat nikako. Ne moš ostat i pošten i jeben. Ili odi slikat pejzaže na Fuđi planinu ili zažmiri, začepi nos i ugazi u govna. Prihvati da si slab i da ćeš neminovno (i prilično često) pokleknuti nekom grijehu. I nemoj da te to obeshrabri. Svaki dan pokušaj biti bolji.
Kako biti bolji? Kako ne podleći svim tim negativnim utjecajima? Nema jedinstvene formule. Ali svodi se na to da u vihoru oluje, toj besramnoj, zaglušujućoj buci laži koja trešti iz zvučnika ovog svijeta, pronađeš taj svoj nježni, tihi glas savjesti i prepoznaš lahor Duha Svetoga.
Ne budi kiseli krastavac.
Oprosti si, otresi sa sebe teret grijeha. Negdje u dubini svoje tišine pronađi svoju zakržljalu, dugo godina ignoriranu i zanemarivanu savjest i poslušaj je.
Svaka nova sekunda života donosi novu mogućnost izbora. Odabir novog puta. Ne gorči se i ne kiseli. Ne predaj se strahu i požudama, bijesu i tugi. Ne odustaj od dobrote. Nemoj nikada odustati od dobrog sebe kakav možeš biti.
Tvrde neki da se to ne može, ja vam tvrdim da se to može, reče onomad naša predsjednica. Istinabog, ona je to rekla blago fufljajući, vjerojatno omamljena kombinacijom tableta za smirenje i žestice, te je ustvrdila da ćemo imati plaće kao u Švicarskoj. Ali to ne umanjuje dubinu njene političke misli.
Može se!
