Svatko tko je sudjelovao u odgoju djeteta, pa makar i minorno, zna da smo baletani mi roditelji i da se oštrica žileta odnosi upravo na odgoj djeteta. Plešemo po ivici te oštrice od trenutka rođenja našeg čeda. Poznato je da djeca, kao onomad kućanski uređaji u počecima kapitalizma u Hrvata, dolaze isključivo s uputama za uporabu na arapskom, jednom od ugro-finskih ili mandarinskom jeziku. Dakle, većina od nas u startu nema pojma šta da radi s tim malim rastućim klupkom veselja, a okliznuti se lako. No, vjerujte mi praćenje razvoja djeteta je svejedno izvrsna zabava: triler, horor i vrhunska komedija, sve u jednom. Na žalost, u zadnje vrijeme je u zapadnom svijetu sve više elemenata horora koja uključuju psihičke poremećaje, otuđenje, nesposobnost sudjelovanja u stvarnom svijetu, depresije, agresiju, samoranjavanje i mnoge druge divne tekovine ovog urušavajućeg zapadnog društva. No, ajmo mi danas radije o nekim drugim aspektima odgoja djece.
Djeca, dakle, rastu. I fizički i mentalno i duhovno. To je neoboriva činjenica. Upijaju svijet oko sebe vrtoglavom brzinom. Odeš čas nuždu obavit, a oni naučili čitat i pisat. Trepneš, kad eto njih osvajaju medalje u nekom sportu, briljiraju na nekom instrumentu ili znaju tri strana jezika. Nakon toga se bojiš svakog odlaska na WC, a oči fiksiraš selotejpom. Za svaki slučaj, jer ako trepneš velika je šansa da ćeš propustiti nešto zaista posebno. Tko zna šta će tvoja sreća najveća novo naučit. Ili izmislit. Ili razbit.
Moderno doba je donijelo neke promjene u sustavu odgoja, posebice u većim gradovima. Ulogu odgajatelja od prezaposlenih i umornih roditelja su u sve većoj mjeri preuzele razne ustanove, od praktički obaveznih vrtića i škola do raznih udruženja, sportskih klubova, i slično. Dugo vremena je glavni faktor odgoja znala biti ulica, a sada njenu ulogu sve više preuzimaju i društvene mreže. Iako su i ulica i društvene mreže bitan faktor plesa po ivici žileta o njima nećemo ovaj puta.
Ples iz naslova je ipak primarno ples roditelja i djece. Obitelj je temeljna društvena jedinica u kojoj rastu, jačaju i odrastaju mali veliki ljudi. Funkcionalna obitelj je toplo gnijezdo i utočište. Teško je postići taj ideal. No, ne treba pasti u malodušnost ako ne ide. Mislim da su sve obitelji, neke ponekad, a neke stalno, nefunkcionalne na neki svoj poseban način. Širina Božje kreacije nas je sve učinila različitima. I koliko god je svaka zajednica, pa tako i obitelj, zaklon i utočište, ujedno je i mjesto sudara različitih želja i potreba, generacija i karaktera, svjetonazora i stavova, i samim time i mjesto permanentnog tinjanja nesuglasica i sukoba. I tu bi mi roditelji trebali biti dirigenti, osobe koje znaju sve note i svaki zvuk svakog instrumenta. Nije to lako.
Roditelj ne postaješ prema svojoj kvaliteti, niti zato što posjeduješ neka posebna znanja i vještine. Samo je bitno da se tvoje spolne stanice spoje sa spolnim stanicama tvojeg partnera (naravno… ono… kužiš buraz… samo jedan od vas smije imati Y-kromosom). To za posljedicu ima da auto smiješ voziti samo ako položiš teoretski i praktični dio vozačkog ispita, a za dobit dijete je dovoljno da… a šta ću vam sad objašnjavati, svi koji imate djecu znate kako ste ih dobili.
I kad je već tako, što dobiješ? Dobiješ krasne kombinacije gena i odgoja, ali dobiješ i roditelje manjkave na sve moguće načine. Tužne i ružne, slabe i poročne, siromašne i nesretne, neuke i neadekvatne, oštećene i zle. Psihopate i neurotičare, narcise i sebičnjake, drogeraše i alkoholičare, nerealne majke lavice, tate sirovine ili napuhane paune prepune sebe i govana… Kakvi smo, čudo je što već dosad nismo digli ovaj svijet u zrak.
Kad se iz svih tih smrdanih početnih postavki u jednadžbu odgoja djeteta umiješa stvarnost odrastanja i ostali odgojni faktori (već navedene ustanove, ulica, društvene mreže…) to je jedna prava fešta o’ jaji…
Koji je taj iks faktor koji utječe na to da neka djeca na kraju ipak ispadnu sretna i ispunjena, spremna ljubav i radost dalje prenositi na iduće generacije još nismo ustanovili. To je ipak malo kompleksnija jednadžba. Tanak je žilet, a papučice kliske.
Dosta ovisi i o karakteru djeteta. Svako dijete dobije svoj par očiju i svoj um. Od istih roditelja zna biti vrlo različite djece, ali mi iskustvo govori da ipak dosta ovisi i o roditeljima. No, dobre namjere roditelja nisu dovoljne same po sebi, treba postojati i neki plan, znanje, kamen zaglavni. Iako se to možda na prvu tako ne čini, djeca u stvari vole red i definitivno odlično reagiraju na disciplinske metode i treba biti strog oko bitnih pitanja, iako pretjerano discipliniranje ponekad može biti kontraproduktivno. S druge strane, izostanak discipline i pretjerana pažnja usmjerena na dijete je krasan način za izgradnju još jednog lijenčine i sebičnjaka. Zato nema odmora za roditelja, taj ples po ivici žileta nikad ne prestaje. Svaki novi dan je novi izazov.
Ono u što sam se definitivno uvjerio je da ne treba težiti udovoljavanju djetetu i stalnim pokušajima da ga se vanjskim utjecajem učini radosnim. Taj osjećaj radosti je tako misteriozna stvar. Što se čovjek ranije pomiri s time da na ovom svijetu nikad neće biti potpuno ispunjen i sretan to će mu biti lakše suočiti se sa stvarnošću. Neuspjesi, patnja i bolest često mogu, naizgled paradoksalno, omogućiti spoznaju stvarnih vrijednosti, stvarne sreće i iskrene radosti. Radost je osjećaj. Nju ne definiraju vanjske okolnosti, već odnos osobe prema tim vanjskim okolnostima. Neka afrička djeca koja od igračaka imaju ruke, noge i pijesak mi se, kada nisu gladni, čine puno radosnija od razmaženih ugojenih lijenčina zalijepljenih za kompjutor ili mobitel, kojima nemaš više šta kupit za rođendan, jer sve imaju. Sve, osim stvarne radosti života, koju kasnije očajnički traže u ovisnostima i drugim nadomjescima sreće. Nekako mi se čini da upravo onaj koji očajnički traži sreću nikako ne može doći do nje. Pravim putem ka sreći mi se čini trezveno i ponizno prihvaćanje realnosti, istine o nepotpunom i malenom sebi i nedokučivosti punog smisla života, te prigrljavanje svakog trenutka radosti koji se dogodi onako usput. Ali šta ja znam, meni je za sreću dovoljna i slasna travka koja viri iz suhozida.
Zaključno. Kako odgojiti dijete? Nemam pojma. Ne postoji samo jedan točan odgovor, ali znam da sigurno pomaže ako djetetu pokazujete svoju ljubav, slušate ga, promatrate što radi, informirate se o njegovom životu i opasnostima koje mu prijete u pojedinoj dobi. Svojim primjerom mu (koliko je moguće) pokazujete granice pristojnosti, morala i ljudskosti. Ne možete ga (uvijek) uspješno spriječiti da prijeđe te granice, ali mora znati da postoje.
Doista je važno da ste u njegovom životu i razgovarate, razgovarate i razgovarate, a ponekad i zaurlate kad je nužno, a dalje će biti kako Bog da.