“Pomažem konjima koji imaju problem s ljudima, a ne obratno”.
Robert Redford, “Šaptač konjima”, 1998.
Kad netko kaže konjina, dobar dio nas muških se sjeti svojih očeva, jer su nas oni često tako nazivali kad smo bili u pubertetu. A zatim se sjetimo naših sinova pubertetlija, jer su stvarno svojeglave, prepametne, drske i neukrotive, često lijene i uvijek pospane konjine pa ih također ponekad od milja znamo tako nazvati. Ali kad se čovjek malo temeljitije zamisli i pokuša realnije sagledati stvari mora se zapitati: jesmo li većina nas malih kopitara puno drugačiji, osim što smo malo stariji, umorniji i ukroćeniji? No, ako smo svi mi te svojeglave konjine, tko bi to našoj djeci i nama šaptao ili uopće imao šta šaptati?
Znamo da majke ne bi, jer one u pravilu svoja pravila, naredbe i primjedbe, barem na ovim prostorima, prenose urlicima i garniraju prijetnjama.
Neki od vas bi možda pomislili da je šaptač iz naslova neki od političara, influensera ili raznih drugih javnih osoba koje se nameću i prolijevaju po nama s televizije, interneta i drugih medija. Ima smisla, ali nije. Oni bi prije mogli biti ti kojima je potrebna ozbiljna pomoć, jer stvarno moraš biti konjina da ti se život svede na to da na sve moguće načine skupljaš glasove, lajkove, folovere, da se svađaš sa svim i svakim kako bi sam sebe uvjerio u iluziju da si nadišao svoju malenost; kako bi se istaknuo; kako bi sebe ugradio u sve oko sebe. Kao zli vepar ili bijesni jazavac gramzljivo grabio svijet oko sebe, zauzeo prostor i crpio energiju, vrijeme i novac od drugih; kako bi uzdigao sebe i u njihovim i u svojim očima; kako bi se nahranio tuđeg obožavanja ili poniženja, pozicionirao kao bitan društveni faktor i pri tome, po mogućnosti, zaradio neke pare. I pritom, šta ćeš, nema druge, moraš skrivati mane i slabosti, petljati se u sve i sva, lagati i lagati kako bi sebe predstavio javnosti u optimalnom obliku, fotošopirati svoj život za potrebe prezentacije istog neznancima, servirati ga svima i svakom samo da bi utažio glad za odobravanjem, pohvalama, lajkovima ili glasovima, svađati se sa svakim tko osporava tvoj lik i djelo, docirati sa svog oblaka, hraćkati po neukim i neosvještenim egotriperima, blokirati nježno u Gospodinu svakog koji bi pokazao mrvu sumnje u veličanstvenost tvoje veličine.
No, tajanstveni šaptač nije neka javna ličnost ni influenser niti itko od onih koji zavode, zavaravaju i truju i sebe i našu djecu i nas, uporno se lažno prikazujući i veličajući površnost i neznanje, narcizam i egocentrizam.
Tajanstvenog šaptača ne treba tražiti niti među nekakvim skrivenim bankarima i lordovima ili gremijima s teškim njemačkim naglaskom. Iako neki od njih moraju konstantno bodriti svoje osobne konjine – političke i poduzetničke pulene, šaptati im mračne tajne obučeni u pregače u polumraku mramornog hrama nekakve lože kako bi ih osnažili i okuražili za daljnje napredovanje u zlu i gluposti… ovaj, khm… karijeri. Kako bi se pobrinuli da im istina, ljubav i poštenje, poštivanje i uvažavanje drugih i ini ljudski defekti ne bi probili krhku krinku svemoći i svevažnosti i razmazali maskaru trulog novog poretka nanesenu u debelom sloju po trulom starom obrazu. Šaptači Trudou, Makronu, Von der Leyenici, našem Harry Poteru i ostalim slugama zagovornika tog vrlog novog poretka, jesu tajanstveni, moćni, mračni i opasni, ali nitko od njih nije naš šaptač.
Pa tko je onda taj šaptač običnim normalnim malenim nama? Nazvao sam nas konjinama ne namjeravajući nas time uvrijediti, već zato što ponekad, netko češće, netko rjeđe, to doista i jesmo. Svojeglavi, tvrdoglavi, nerazumni i nedokazivi. Stalno se iznova penjemo, griješimo i padamo. Pri tome se netko malo popikne, a netko gadno aterira glavom o tvrdi asfalt ili propadne u duboki bezdan. Sizifovski tražimo smisao kružeći u krugu pokušaja i pogrešaka.
Kako naći smisao u tuzi, umoru i bijedi svakodnevnice? Kako naći snage za dizanje u stalnom popikavanju? Kako nadvladati tu tjeskobu, ravnodušnost, ispraznost i besmisao? Svi koji imaju odgovore na ova pitanja ne moraju dalje čitati, čudo je da su i do ovdje izdržali.
Odgovor na ova pitanja je jednostavan i odavno poznat. Radi onih koji dobiju psorijazu ili barem tik kad se spomene Bog, možemo uzrok i smisao postojanja nazvati drugačije – Prapočelo, Sila, Svemir, Priroda… Ali svakom razumnom i objektivnom promatraču je jasno da u našem svijetu postoje određeni red i određena pravila odnosno (ružnije, ali možda slikovitije rečeno) program, algoritam koji nam je ugrađen u najdublje pore postojanja. Kako bi drugačije mali žir znao kako postati veliki hrast. Samo neuka djeca i slabomisleći indoktrinirani zaluđenici mogu vjerovati da se taj program slučajno sam od sebe napisao. Da je došlo do vrtloženja u primordijalnoj juhi i da je odjednom nekakvo kamenje oživjelo, iako nikad, nikad, ali baš nikad nije ništa živo iz neživog nastalo.
Bog je, dakle, naš tajanstveni šaptač. Treća božanska osoba Duh Sveti, branitelj i tješitelj, nam od začeća nježno šapće na uho da smo jedinstveni i posebni, da smo voljeni i vrijedni ljubavi…
Da pretjeranim spominjanjem Boga ne uznemirim duhove u navodno većinski katoličkoj Hrvatskoj možemo slobodno taj šapat nazvati i savješću. Ah, da, savjest… Skoro svi ljudi je imaju. Nije savjest samo skup naučenih ili usvojenih društveno prihvatljivih stavova ili načela o tome što je dobro, pravedno i dopušteno, a što nije. To je glas u tebi koji te upozorava. Šapat u dugim besanim noćima. Taj moralni i još više duhovni kod urezan u nas ne da nam spavati kada smo u krivu, izvan balansa, prevareni, povrijeđeni ili nesretni… A da se ne lažemo, svi mi točno znamo kad smo u krivu. Ignoriranje i zanemarivanje te posljedično kržljanje tog unutarnjeg glasa ne znači da on ne postoji. Samo ga često ne čujemo ili ne želimo slušati zatvoreni u svoje iluzije, strahove i nametnute narative.
Čini mi se da je sada više nego ikada taj nježni šapat nadglasan bukom zla i nemorala kojeg gdjegdje perfidno i prijetvorno, a gdjegdje glasno i prostački propagira moderna kultura, mediji i našoj djeci nametnuti lažni autoriteti. Zatrpavanje naših osjetila smećem, odvraćanjem pažnje površnim i prolaznim užicima ili uvlačenjem u virtualne svjetove, slavljenje nemorala, razvrata i dekadencije, rušenje obitelji, kao osnovne jedinice društva, i drugih tradicionalnih vrijednosti, relativiziranje svega vrijednog dovelo je do masovne rezignacije, apatije i ravnodušnosti. Pojedinac, čitave zajednice pa i države naizgled su nemoćne protiv tog nezaustavljivog vala zla.
I šta može tih šapat savjesti protiv te zaglušujuće, bezočne i besramne buke zla? Poruka nade je da može šta hoće. Zlo nas pokušava uvjeriti da je svemoćno, a u stvari ima samo ograničeni, površinski doseg u materijalnom svijetu (“…može imat tvoje tijelo, ali dušu ne… 🎵🎶🎵”), a dublje ulazi samo u one koji to dopuste. One koji odbijaju čuti upute koje im na uho šapuće njihov unutarnji glas savjesti.
To znači da je izbor u našim rukama. Zato ne odustajte od dobrog sebe kakav biste mogli biti. Probudite se, bdijte, osluškujte… Tražite u vihoru oluje taj svoj nježni, tihi glas savjesti. Buka je velika, ali bitno je da ne odustanete.
I kad dođe taj trenutak, kad je bitno, kad moraš napraviti izbor, odvaži se postupiti po savjesti i hrabro prihvati sve posljedice koje ti ta odluka donese u nepreglednom kolopletu prožimanja posljedica očitovanja slobodne volje. I nije bitno hoće li netko to uočiti i prepoznati, hoćeš li biti heroj ili će se svijet obrušiti na tebe. Ti ćeš znati da si postupio ispravno. Ti ćeš znati tko si i od čega si sazdan.
Ako kada znaš tko si i što si može te pokušati poljuljati, ali ne može te (i neće) slomiti nitko i ništa.
