Prošao je Veliki tjedan – sveti dani u hrvata katolika kada se ti neki mali prosječni mi češće nego inače spominjemo Krista koji je na sebe preuzeo sve naše grijehe. Kao Božić, samo bez petardi i s puno manje prežderavanja. U životnoj vrevi u kojoj se većina nas nalazi teško je stati na loptu i, prije svega, okrenuti se prema Stvoritelju i provesti vrijeme s Njim, ponizni i zahvalni za dar života. Ali i iskoristiti te „neradne“ dane za dokolicu, usidrenje u blizinu najdražih i uranjanje u sebe. Moderno doba je vrijeme kada nije lako naći vrijeme za mir. Tako se poneki (puno češće poneke) od nas potrgaju od spremanja i kuhanja, a neki se već prije ručka polome od rakije. Treći ignoriraju bogomdanu mogućnost za odmor i nastavljaju prekomjerno raditi u grozničavoj trci prema nekoj boleštini ili infarktu. Koji je od srca, kakav god da je. Nismo savršeni, dapače. Svaki kopitar ima svoje veselje, da ne kažem defekt, ali nećemo se sada međusobno suditi promatrajući ovako iz tuđih kopita.
Tek oni neki peti pokušavaju doista ući u smisao ovih blagdana i života uopće. Sigurno postoje i takvi koji se u gluho doba noći, izmoreni životnom utrkom, u borbi s iskricama koje skakuću oko očiju i zvjezdicama koje pjevaju Sinatrine klasike, ipak upuste u introspektivni uvid u svoj lik i djelo, pokušavajući samog sebe smjestiti u kontekst i ocijeniti dosadašnje životne dosege, reevaluirati dubinu, čvrstinu i kvalitetu svojih misli, riječi, djela i propusta. Evo ja pokušao.
Kako sam od krvi i mesa, slab i podložan mnogim napastima odma sam si upisao jedinicu u dnevnik, pokrio se ušima i od srama otpuzao ispod prvog kamena. Nakon toga mi je ostalo jedino da ponizno i skrušeno molim Boga za oprost ili barem za blaži kriterij, kako bih digao ocjenu na -3, a nakon toga, opet ponizno i skrušeno, zahvalim na poklonu, jer Bog je milostiv prema nama iskrenim slabićima.
Preispitivanje svojih dosadašnjih postupaka mi se čini kao dobro oruđe za unaprjeđenje duhovne razine i osobno usavršavanje. To je, kao i molitva, dobar način da se konektirate sa Stvoriteljem, začujete lahor Duha Svetoga koji vam nježno šapuće da ste voljeni i vrijedni ljubavi. Pokušajte, možda vas iznenadi rezultat. Promišljanje o sebi i svojem mjestu u svijetu, analiza doživljenog, više kroz osjećaje nego faktografiju, i predano traženje Božje volje, je izvrsna nadogradnja na pošteni, ozbiljni i predani rad. Izbrusi vas i izglanca do visokog sjaja. Ne poznajem bolji način da od sebe učinimo bolju osobu.
Počeo sam filozofirat pa ću stati. Baš mi je drago što u groznici gradskog bivanja često nemam ni vremena ni volje ni snage za introspektivnu kontemplaciju, jer bi mi vjerojatno mozak eksplodirao. Ostat ću površan i na površini. Ovo je samo poziv da vi zaronite dublje.
I na kraju, možda se netko zapitao zašto sam one četvrte preskočio? Nisam, samo sam ih ostavio za kraj. To su naša draga braća i sestre koji s nama ne dijele iste vjerske osjećaje i običaje. Ili ne vjeruju ni u šta, iako je na neki način i to vrsta vjerovanja. No, svi smo isti pred Stvoriteljem, bez obzira na razlike. Sve nas je majka rodila i živi smo dok nam srce kuca. Svima nam se prazne crijeva svakodnevno, ako probava pravilno radi. Svima nama kiša jednako pada po pametnim glavicama. To što neki od nas ne slave Boga na isti način ili ga ne slave uopće ne vidim kao ozbiljniji problem, već samo kao radost širine Božje kreacije.
Bog je živ. Svi smo njegova djeca. Duh Sveti nam nježno šapće na uho. Bez prestanka. Bezuvjetna ljubav se izlijeva na sve nas u beskonačnim količinama. Bog nas sve strpljivo čeka. S nama je oduvijek, stalno i do kraja…
Enivej…
Sretan Uskrs svima vama koji slavite najsvetiji dan za nas kršćane. Želim svako dobro vama i vašim najdražima i molim se za sve vas da u srca primite mir kakav samo Gospodin može darovati.
A ovim četvrtima također želim svako dobro i da se Božji blagoslov jednako spusti i na njih i bude uvijek na njima.