Rekao nekidan neki čovjek, malo poljuljan ispadanjem iz supertalent šoua, ali odlučan: Nikad poraz, uvijek lekcija.
Lako je to reći kad ispadneš sa supertalent šoua ili si zadnja na mjesnom izboru ljepote ili ti i tvoji dečki primite glupi gol u zadnjoj minuti utakmice. Mislim nije to baš ni tako lako izreći. Spoznaja da ima boljih, jačih, bržih, talentiranijih, pametnijih, ljepših, bogatijih ili sretnijih od tebe uvijek zaboli negdje u dubini. Mnogi zapnu i na toj maloj stepenici samosvijesti, ali realno taj poraz ne predstavlja pravu životnu ili ikakvu ozbiljniju ugrozu za iole normalnu individuu.
Možeš reći da si dobro prošao i kada pijano zašprehavanje lokalne mice u nepoznatoj zadimljenoj kavani završi samo pedagoškim šamarom domaćeg štemera, a ne cipelarenjem. Nije ni kolosalna tragedija kada si beta lav pa te neki alfa razvali u borbi za teritorij i pripadajuće lavice. Svoju frustraciju možeš izliječiti šamaranjem par hijena ili jednostavno prikolješ neku gazelu pa ti bude lakše u duši i toplije u stomaku.
Realno, u porazu kratkoročno stradaju ponos i ego, ali dugoročno to uzemljenje ti daje šansu pojmiti stvarnost onakvom kakva doista jest, a ne onakvom kakvu bi maleni ti htio da bude. Poraz je često izvrsna prilika za učenje i upoznavanje sebe i drugih.
No, ima situacija kada se poraz ne čini kao dobra lekcija. Možda u nekim porazima doista i nema konkretne lekcije, osim da ti postane jasnije da si list na vjetru i čamac u oluji.
Aj budi miš pa nauči nešto iz lekcije koju ti da mačka kad te izmrcvarenog baci na tepisončić ispred kućnih vrata njenog gazde. Ajde budi oteto dijete koje čuči drhtavo, uplakano i zapišano u mraku nekog kamiona, u opravdanom smrtnom strahu, iako još nesvjesno sudbine koja mu nosi ulogu seksualne igračke nekog bolesnika ili objekta žetve organa. Ili oboje.
Mogao bih stotine ovakvih odvratnih zlodjela sada nabrojati, ali neću. Mislim da i ova jedna slika jednog od MILIJUNA otete djece godišnje daje jasnu sliku postojanja dijaboličnog zla na ovom svijetu. Možemo mi žmiriti i držati kažiprste u ušima koliko god hoćemo, ali to opipljivo zlo postoji svuda oko nas. I uvijek ga prati pitanje: Zašto? Okrutnost i neselektivnost zla može sluditi i najdobronamjerniji mozak. Koliki su izgubili vjeru, nadu i razum suočeni s neshvatljivošću zla.
Kako ostati normalan kada ti dijete izdahne na rukama?
Kako mirno živjeti dalje kada ti u maloj tamnoj gradskoj uličici netko polomi čeljust zbog sitniša u novčaniku?
Čemu se nadati kad ti bombe jačeg neprijatelja neselektivno ruše zgrade po susjedstvu i trgaju udove dragih ti susjeda, a ti šćućuren u mraku sklepanog skloništa, u mirisima prašine, mokraće i spaljenih tijela čekaš susret sa Svevišnjim?
Kako vjerovati da postoji beskonačno dobro, a postoji, u trenutku kada bezumne indoktrinirane ubojice trče za sudionicima nekakvog dekadentnog festivala u pustinji, nečijim sinovima i kćerima, i hladnokrvno ih smiču jednog za drugim?
Zašto neki ljudi krenu tim putem? Koji cilj može opravdati takvu bešćutnost? Koja uopće okolnost može opravdati i manja zla koja si ljudi međusobno čine? Koji ti to loš izgovor daje za pravo da udariš ili poniziš slabijeg, otmeš mu mobitel i dostojanstvo, obeščastiš nepoznatu djevojku ili ubiješ mačetom neke slučajne prolaznike? I kakav si to sluga bešćutnog zla daje za pravo da u ime bilo čega ubije jedno, a kamoli stotine i tisuće tuđe djece? Pa makar i običnim stiskom crvenog gumbića na nekoj udaljenoj lansirnoj rampi.
Većina nas je zatvorena u naše male svjetove i nojevski guramo glavu u pijesak – riješi tekuće probleme pa ajmo: u se, na se i poda se. Je, lakše je živjeti ignorirajući što se događa na svjetskoj sceni, ali nikako nije dobro da ne znamo istinu i da ne pratimo što nam se sprema. Vani se nabiru gusti i tamni oblaci i meni se trenutno čini besmislenim kopitom udariti u išta osim u krajnja i najdublja egzistencijalna pitanja.
Kako se bezbrižno brčkati u sigurnom plićaku kada se iz mračnih dubina oceana čuje huka, škripa i škrgut nekakvih strašnih nepoznatih zvjeri koje se približavaju? Bit će, vjerujem, vremena za zafrkanciju, ali trenutno me gaženje susjedovih maćuhica ne zabavlja kao nekada (mislim, i dalje ih pogazim, ali, onak, bez strasti…).
Ono što smatram bitnim je prozrijeti kroz plašt obmane koji je tko zna od kada prebačen preko nas. Zvijer iz dubine dolazi, kupuje pokvarene, zavodi površne, straši slabe, uništava one koji se odbiju pokloniti.
Svejedno, sad je pravo vrijeme, sada treba odbiti biti pijun zla, odbiti se dijeliti, svađati i suditi, pokušati ostati normalan, smiren i nasmijan, prijazan i dostojanstven, strpljiv i uporan, dati si truda i potražiti istinu, neprestano propitkivati sebe i svijet oko sebe, pokušati razumijeti različitosti, odbiti se praviti slijepim, odbiti prodati dušu za malo ugode ili judine škude.
Neki mali siroti Palestinac suznih očiju, kojemu je bombardirana zgrada pala na roditelje i neki mali Izraelac suznih očiju koji je sakriven u podrumu preživio hladnokrvni pokolj svoje obitelji u nekom kibucu će teško kroz ustajale suze gledati jedan drugog kao čovjeka i pokrenuti dijalog, posebno ako budu odgajani u zatrovanoj sredini. Neće to učiniti niti dva svjetonazorski sukobljena susjeda, a kamoli netko tko je proživio tešku osobnu tragediju. Zlu je cilj podijeliti nas, učiniti nas neprijateljima jedni drugima i natjerati nas da se međusobno borimo, umjesto da se ujedinimo i okrenemo protiv onih koji vode ovo kolo zla. Jer posvađani ne možemo ništa, medusobno si podapinjemo noge dok se izgubljene duše zlurado cerekaju po otmjenim restoranima.
I ne samo to, sav ovaj kaos služi vladarima sudbina kao izgovor za suzbijanje protesta novim i sve većim restrikcijama. Prihvaćanjem i kopiranjem njihovih metoda – laži, korupcije i nasilja, dajemo pristanak da nastave dalje i budu još gori, da nas zavežu i ograniče još više.
Treba odbiti sudjelovati u njihovim igrama.
Lako je reći, reći će možda netko. Svak može laprdati, što većina i čini, ali kako učiniti. Koje ste vi najslabije karike, pa jednostavno je. Kad god osjetiš mračni poriv, nemir, strah, paranoju, bijes… posvijesti si da ne želiš ići u tom smjeru. Pričekaj da prođe, plesni se dva-tri puta ili umij hladnom vodom, otrči nekamo. Broji do 10 ili 10.000. Zatomi mračne porive. Odustani od gluposti.
Dana ti je slobodna volja da u svakom trenutku odlučuješ u kojem ćeš smjeru ići. Koliko god ti se čini da si duboko u prljavoj, smrdljivoj, ljigavoj mračnoj močvari, do svojeg zadnjeg životnog daha se stigneš vratiti na sunčanu cestu. Ne možeš promijeniti vanjske datosti već samo sebe i svoj odnos prema svijetu. Možeš ostati zatvoren u sebe i svoje strahove, boli i neadekvatnosti, u tami svoga ja, ili pokušati spustiti gard i okrenuti se prema svijetlu: pogledati široko otvorenim nevinim očima svijet i ljude oko sebe, ne suditi i ne mjeriti svojim aršinom, ne boriti se za moć i kontrolu, već uzvisiti kormilo života prema Onome koji vidi širu sliku i koji bolje kuži šta je dobro za čovjeka; ne podleći strahovima koji te salijeću; ostati ili iznova postati nevino dijete; smijati se, raditi, igrati se i voljeti… živjeti na sunčanoj strani života.
Lako je biti sebičan i samoživ. Lako je imati tisuću izgovora zašto brinuti samo svoje brige i uzdati se u se i u svoje kljuse. Budi frajer pa se pokušaj bezrezervno predati svojoj maloj zajednici, kakva god da je. To može biti obitelj, poslovno okruženje, udruga, zadruga, OPG, DVD, FB ili TG-grupa ili šta god što će sve te talente koje imaš usmjeriti ka boljitku prvo te zajednice pa svih nas ostalih. Ako nemaš zajednicu, šta te briga, odi zašarafi neki vijak, posadi biljku, udomi psa, pomozi starici da se uspne uz stepenice. Svaki novi dan je još jedna nova prilika da učiniš nešto dobro. Svaki novi dan je još jedna nova prilika da širokim osmjehom pružimo otpor mraku koji nas želi progutati.
Da mu odbijemo pokazati da nas boli i straši stisak njegovih ledenih, mrtvih kandži obgrljenih oko naših grla, već da mu se vedro nasmijemo u tu njegovu ružnu čvaljavu facu i gledamo kako isparava pred nama.
Guze s kauča i ajmo delat…
Nema predaje!