Kraljevstvo u sebi razdijeljeno

Kraljevstvo u sebi razdijeljeno – Ili: zašto smo mi konzervativci vječiti luzeri

Moj aktivizam je započeo davne 2006. godine i sve do 2015. je bio isključivo humanitarne prirode, uglavnom za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. U siječnju 2015. je spletom okolnosti postao političkim aktivizmom i njime sam se bavio zadnjih devet godina, no to je nebitno za poantu današnje priče.

Samo želim reći da imam poprilično aktivističkog staža, iz vremena kada Senf još vjerojatno nije ni znao što je Open Society, a kamoli koje su ključne riječi za izmusti pare od čike Soroša. Također bi se dalo raspravljati o tome koji je biznis prljaviji, humanitarni ili politički.

Ali o tome više nekom drugom prilikom…

Aktivist = komunist

Kao što se kod nas za one s desne strane uvriježila sintagma Hrvat-katolik, na lijevoj vrijedi aktivist-komunist. U stvarnosti, većina Hrvata-katolika žive ateističke živote, a dobar dio (ako ne i većinu) aktivističke zajednice čine konzervativci. Što je nametnuta riječ ružnog prizvuka, a zapravo ima vrlo lijepo značenje: lat. conservatio, očuvanje. Umjesto posprdnog “konzerva”, trebali bismo inzistirati na tome da nas se zove očuvateljima.

Bilo kako bilo, pod utjecajem američke političke sadašnjosti u kojoj su aktivisti mahom zelenokosi, s mozgom pozdravljeni i duhovno / psihički osakaćeni woke neokomunisti koji se lijepe superljepilom za slike ili dođu na skupove neistomišljenika glasati se poput sumanutih životinja, čak je i sin pričuvnog majora KOS-a i “vojne lekarke” (koji je u svom maturalnom radu naveo Lenjina kao jednog od svojih muza) pokušao u nekoliko navrata naziv “aktivist” koristiti posprdno, u pokušaju da aktiviste oboji kao ljude koji su krajnje neozbiljni, upitne inteligencije i lijevog ideološkog zadojenja.

U Hrvatskoj je zapravo upravo suprotno: od “aktivizma” započetog 1991. godine do danas, ovdje su aktivisti nerijetko oni najbolji. Najbistriji, najhrabriji, najsrčaniji, najpožrtvovniji. Pa opet, i opet, i opet… nanovo baš takvi gube bitke i ratove protiv lošijih od sebe. Uvijek netko drugi nezasluženo pobere vrhnje i preko njihovih leđa se uspne na vrh, uvijek neki rezultat slabina nekog majora i lekarke…. A naši “aktivisti” / aktivisti ostanu, da ‘prostite, posrani.

Kako? Zašto??

Očuvatelji

Poznati citat pogrešno dodjeljen Winstonu Churchillu (a zapravo vjerojatno potječe od Edmunda Burkea): “Mlad čovjek koji nije ljevičar nema srca. Zreo čovjek koji nije desničar nema mozga”, donekle prikazuje što očuvateljski stavovi zapravo predstavljaju – zrelost, odmjerenost, razmišljanje. U suprotnosti s mladenačkim idealizmom i jurišanjem na vjetrenjače, pogonjenim nedovoljno promišljenim parolama o pravdi i utopiji.

No, unatoč prebogatoj povijesti hrvatskog očuvateljstva od naših kraljeva, knezova i banova pa do oca domovine Ante Starčevića i pravaškog pokreta do samoga kraja 20. stoljeća, danas ono više nije sinonim za intelektualnu, akademsku, umjetničku i političku kremu društva kao nekada. Upravo suprotno, danas se sve što je očuvateljsko gleda kao glupo, nazadno i vrijedno prijezira, a ono što je anacionalno (nadnacionalno?) je navodno pametno, napredno i poželjno.

Biti očuvatelj je nešto krajnje plemenito. To znači da cijeniš nebrojene žrtve naših predaka, poštuješ višestoljetne tradicije i običaje, njeguješ svoj nacionalni identitet i želiš vidjeti da tvoj narod i tvoja zemlja prosperiraju.

Pa opet…

hrvatski očuvatelji već desetljećima broje poraz za porazom, poraz za porazom… Akademska scena je potpuno u šaci anacionalne ljevice i kolektivističkog globalizma. Mediji također. Kultura također. Na političkoj sceni svih 17 HSP-ova zajedno ne prelaze 5%. Čak su i tradicionalni stupovi nacionalnog identiteta poput Crkve i dijaspore počeli raditi kompromise s pokretima koji su ih desetljećima krvavo progonili. I to sve nakon (Pirove?) pobjede u obrambenom Domovinskom ratu!

Danas se očuvateljstvo u Hrvatskoj svodi na nas, šačicu (u medijima redovito demoniziranih i raznim etiketama oblijepljenih) pojedinaca, par malih web-portala i kanala na Telegramu. To je – osim sporta koji je možda zadnji bastion – sve što je ostalo od hrvatske nacionalne priče.

Stvar nema apsolutno nikakve logike! Sitan, rasno i vjerski iznimno homogeni narod, a već stoljećima pod tuđom čizmom! Ili eventualno domaćom izdajničkom, u službi tuđe.

Kako? Zašto??

Heureka – pronašao sam!

Nisam bez veze započeo ovu kolumnu s pričom o vlastitom aktivističkom iskustvu…

Mislim da se upravo u njemu krije odgovor na navedene nelogičnosti. I, iako ne znam kakva je situacija u anacionalnom, (crveno-)zelenom aktivizmu, jako dobro znam kakva je u pronacionalnom, očuvateljskom. Pokušat ću opisati vam razloge naših konstantnih društveno-političkih neuspjeha kroz osobno svjedočanstvo…

Kao što rekoh, od 2006. do 2015. godine bavio sam se humanitarnim radom i društvenim aktivizmom. Štoviše, moglo bi se reći da sam u jednom periodu bio “mlada nada u usponu” te supkulture. No moj je uspon naprasno prekinut kada sam u emisiji koja je emitirana uživo na prvom programu HRT-a direktno rekao sve što sam mislio saborskoj zastupnici HDZ-a, Ljubici Lukačić. Tada sam doslovno u razmaku od 24 sata prešao iz statusa “mlade nade” u status “onoga koji previše laje”. I tu je bio kraj svih suradnji udrugaškog sektora sa mnom.

Premotajmo priču na 2023. godinu. Sada se bavim političkim aktivizmom. Znatno sam stariji i zreliji, imam pod remenom tisuće tekstova, stotine aktivističkih akcija i jedan određeni renome beskompromisnog borca koji mi ne donosi nikakvu financijsku korist (štoviše, isključivo financijske probleme), ali mi definitivno donosi jedno duševno ispunjenje, saznanje da sam – poput mog oca i djeda – na pravoj strani u izazovnim vremenima. I respekt velike većine javnosti, čak i među ljudima odgojenima na suprotnoj ideološkoj strani jer prepoznaju da sam iskren, izravan, nekompromitiran interesima, što-na-umu-to-na-drumu tip. Koji s njima dijeli jednu veliku poveznicu: ne trpim HDZ-ove lopove.

Pristupa mi jedna navodno kršćanska međunarodna organizacija, nudeći mi suradnju. Odlični radni uvjeti, sloboda rada od kuće, europska plaća i ono najvažnije – zaštita očuvateljskih vrijednosti. Zvuči predobro da bi bilo istinito! Pristupam na neki način opet sa statusom “mlade nade” i sve je divno i krasno: oni su punih 6 mjeseci i tjedan dana zadovoljni sa mnom, povratne informacije o mom radu su u superlativima… A onda ambicije jedne cinične i duboko proračunate osobe sklone splektarenju u kombinaciji s osobnim odnosom sa mojom nadređenom doslovno u razmaku od tjedan dana mijenjaju stvar iz: “Sve je super”, u: “Nismo zadovoljni te umjesto sadašnje, nudimo manju plaću i znatno lošije radno mjesto”. Što ja naravno odbijam i ponovno, kao i deset godina ranije, naprasno se prekida suradnja.

Dostojanstveno primam taj potpuno neočekivani udarac u pleksus, čak i ne kritizirajući sramotnu razinu komunikacije i nečasno ponašanje. Navikao sam.

Podmetanje klipova

Ova dva primjera jasno prikazuju zašto očuvateljstvo uredno gubi.

Dok se “progresivna” aktivistička scena uredno okuplja oko zajedničkih interesa, mi se ne bavimo zajedničkim interesima nego jedni drugima. Spletkarimo, sitničarimo, kokošarimo, okrećemo… Sve nešto iza leđa i ispod stola. Dok gledamo svoje sitne interese i vadimo trunje iz očiju braće, ovi nas uredno mlate brvnima po glavi.

Da se razumijemo, i ja nosim svoj dio odgovornosti za raslojavanje očuvateljstva. Bog zna da sam imao svašta za reći o bivšim suradnicima i sadašnjim istomišljenicima. Iako je sve rečeno bilo 100% istinito i transparentno, danas shvaćam da je bilo kontraproduktivno. Nisam time postigao ništa osim što sam, oslabivši svoju, ojačao suprotnu stranu. Štoviše, iznimno rijetko se dogodilo da mi je netko vjerovao prije negoli je prošlo dosta vremena pa se osobno uvjerio. A do tada je mnogo vode proteklo ispod sada spaljenih mostova… I više nikoga nije bilo briga tko je tu kriv, a tko prav’.

S druge strane, imam pravo braniti se činjenicom da sam u svaki projekt ulazio čista srca i dječački naivno, a iz svakoga izašao čiste savjesti. Bio sam dežurna budala mnogima koji su se danas okoristili mojim imenom, a već sutradan se nisu sjećali mog broja niti potrudili ikada više pitati jesam li živ. U prošlosti bih time bio duboko povrijeđen i tražio zadovoljštinu. Danas mi je jasno da me nije iskoristio nitko kome to nisam, svjesno ili ne, dopustio. Na kraju dana – onaj koji snosi odgovornost za to sam ja i nemam pravo očekivati bilo što od drugih. Ubuduće očekujem bolje od sebe.

A od toga što sam opet i iznova bio u pravu nisam ništa imao ni ja, ni društvo za koje sam se borio. Drugi su brali vrhnje, a ja sam ostao – da ‘prostite – posran.

Pouka priče je sljedeća: ako očuvateljstvo (i samim time, Hrvatska kakvu znamo) misle opstati – a kamoli napredovati – morat ćemo prestati jedni drugima podmetati klipove i početi ih zajedno podmetati globalistima. Da bismo do toga došli u situaciji gdje nas (za razliku od aktivista na ljevici) ne spajaju financijski interesi, morat ćemo ozbiljno poraditi na egotripovima i podrediti se višim ciljevima. A baš u tom području do sada imamo katastrofalne rezultate jer su se među nama mnogi laktarili za sebe, a očuvateljstvo koristili kao sredstvo za postizanje osobnih ciljeva. Pritom rušeći kolektivno povjerenje u zrelost, odmjerenost i razmišljanje te potvrđujući uvjerenje da smo glupi, nazadni i vrijedni prijezira.

Njima na dušu. Nama na učenje.

 

Piše: Ivan Pokupec

 

https://ivanpokupec.substack.com/p/kraljevstvo-u-sebi-razdijeljeno