Manija mentalnih bolesti

Ako prošla vremena sagledamo kao vremena odbijanja prepoznavanja i adekvatnog tretiranja mentalnih bolesti, onda sadašnje možemo gledati kao vrijeme manijakalnog razbacivanja tim terminom. Danas ne samo da na svakom koraku imamo priliku slušati o depresiji, anksioznosti i sl., već se i praktički na dnevnoj bazi moramo diviti nekoj osobi koja je “izašla iz ormara” priznajući svoje mentalno obolijevanje. Indikativno je pritom primijetiti da živimo u vremenu nikad većeg materijalnog izobilja, u kojem je, primjerice, na zapadu veći problem od gladi postala pretilost, a da smo istovremeno očito dubinski nezadovoljni svojom egzistencijom – nezadovoljniji čak i od svojih predaka kojima preživljavanje dana nije bilo ni približno zagarantirano kao što je nama danas. Kako objasniti taj paradoks hipertrofije mentalnih bolesti u vrijeme visoke materijalne sigurnosti i sreće, te jesu li objašnjenja koja aktualni duh vremena nudi primjerena, analizirat ćemo u nastavku.

Javno priznanje da bolujete od mentalne bolesti u trenutnom će vam društvu donijeti kolektivno divljenje zbog vaše hrabrosti i skidanja tabua s tog koncepta. Takav je obrazac djelomično očekivan s obzirom na to da su mentalne bolesti ranije bile stigmatizirane i tretirane na redukcionističke i, često, štetne načine (sjetimo se, primjerice, da je lobotomija do relativno nedavno bila javno prihvaćeni medicinski zahvat). Uvijek, međutim, treba biti oprezan s odgovaranjem ekstremom na ekstrem, pa tako i sada moramo pripaziti da kroz aktualni docirajući i slijepo kritički pogled na naše pretke, odnosno na njihovo okretanje glave na realnost psihičkih smetnji, ne odgovorimo s definiranjem svega što nam se u našoj egzistenciji ne sviđa mentalnom bolešću.

Shodno političkim utopijskim razmišljanjima u koja smo uvelike zapali tijekom posljednjih dvjestotinjak godina, koja su među ostalim omogućila uspon prošlostoljetnih totalitarnih sistema, utopijski je i u egzistencijalističkom smislu promatrati ljudski život na ovome svijetu kao nešto što mora ili može biti savršeno i neokrznuto tragedijama, nepravednošću, zlom i sl. Riječima psihijatra Roberta Torrea, valja diferencirati psihičke teškoće kao zdravstveno stanje od egzistencijalne demoraliziranosti kao posljedice bezdušnog i moralno dezorijentiranog doba u kojem živimo.

Naša se trenutna faza razumijevanja mentalnih bolest može interpretirati kao drugi korak Hegelove dijalektike: na prijašnju tezu koja je okretala glavu na njih, mi odgovaramo antitezom njihovog pronalaska i tamo gdje ih ima i tamo gdje ih nema. Treći korak zvan sintezom, koji bi objedinio ispravne dijelove teze i antiteze, te odbacio neispravne, tek slijedi, a u njemu ćemo, nadamo se, trezveno i promišljeno pristupiti tom važnom fenomenu.

Tvrdnja da se kao društvo nalazimo tek u svojevrsnom drugom koraku (tj. ekstremu) može se potkrijepiti činjenicom da se definicija mnogih mentalnih bolesti naveliko proširila trećom verzijom Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne bolesti (DSM-III) 1980. godine. U svojoj knjizi [Gubitak tuge: Kako je psihijatrija pretvorila normalnu tugu u depresivni poremećaj] A. Horwitz i J. Wakefield navode sljedeće; “Prije 1980. godine, tijekom 2500 godina psihijatrijske medicine, samo su simptomi koji su bili izrazito i neobjašnjivo nesrazmjerni u odnosu na svoj izazivajući kontekst smatrani znakovima depresivnog poremećaja. Nakon 1980. godine, svi simptomi, čak i oni koji su proporcionalni svojem izazivajućem uzroku, definirani su kao poremećaji”.

Mnoge slavne osobe na otkrivanje svog neuspješno skrivenog amoralnog ponašanja odgovaraju time da su “već dugo vremena depresivne/anksiozne”, lišavajući se tako odgovornosti za svoja nedjela. Zbog straha od bivanja prozvanim “nazadnim nevjernicima u mentalne bolesti”, nitko te glasne signalizatore vrlina ne želi upitati imaju li uopće formalno postavljenu dijagnozu ili su si ju samopropisali u prigodnom trenutku, je li njihovo stanje uzrokovano kemijskim disbalansom u mozgu ili je pak nastalo kao neizbježna reakcija ljudskog duha na dugogodišnji vrijednosno ispražnjeni hedonistički život kakav su svjesno izabrale.

“Moderno je društvo zamijenilo grijeh mentalnom bolešću” (eng. “sin with syndrome”), rekao je filozof James Orr, tvrdeći da je jedan od glavnih uzročnika dubinskog nezadovoljstva modernog čovjeka to što je odbacivanjem temelja vrijednosnog sustava svoje civilizacije odbacio i mogućnost pronalaska životnog putokaza za samog sebe. Nalazimo se u duhovnoj pustinji jer smo si ispričali tu lažnu racionalističku priču da možemo nanovo izmisliti svoje vrijednosti, odnosno da smo nadišli povijest, prekinuli svaku vezu s njom te da se na njenoj lenti možemo promatrati kao nekakav oblik znanstveno nadahnutih tehnološki potkovanih nadljudi, koji s podsmijehom mogu gledati na praznovjerja svojih predaka. Suočavanje sa svojim neizbježnim grijesima zamijenili smo kukavičkim bijegom od njih pod mistificirani kišobran medicinskih sindroma.

Moderan čovjek bježi od svega što nadilazi materijalni svijet, što se vidi i iz odbijanja razlikovanja duhovnih i duševnih problema – to jest, onih proizašlih iz vrijednosne pogubljenosti nasuprot onih nastalih zbog empirijski dokazivog materijalnog disbalansa ili uočljivih izvanjskih traumatičnih faktora.

Torre jedan od uzroka nametanja takvih postavki pronalazi u oportunizmu farma korporacija, kojima iznimno odgovara da se na svaku normalnu i abnormalnu ljudsku boljku odgovara propisivanjem njihovih profitabilnih proizvoda, a njihov utjecaj u psihijatrijskim krugovima, Torre tvrdi, dugogodišnja je javna tajna.

Sukreatore svojih nedaća, stoga, više ne smijemo tražiti u životu bez odgovornosti, u odbacivanju osobne povezanosti s transcendentnošću bez koje kolektivno lutamo od sumanute ideologije do sumanute ideologije, u narušenim institucijama braka i obitelji, u fragmentiranom identitetu koji više ne zna ni kojeg je spola, u kulturi “praktičnosti” u kojoj sve više očekujemo da tehnologija razmišlja, donosi odluke i djeluje umjesto nas itd., već u tome što smo zapali u “depresiju” i “anksioznost” kao što smo nekada zapadali u prehladu, koja se indikativno liječi upravo farmakološkim proizvodima. Indikativno je i to što ćemo tretiranje prehlade u pravilu prepustiti struci, dok bi se s vrijednosnom ispraznošću morali nositi sami (uz pomoć teškog preispitivanja sebe, svoje podsvijesti i cjelokupne egzistencije), pa je i Državi (s velikim D) u interesu da što više naših problema bude zahvaćeno materijalističkim terminima ekvivalentnim prehladi, preko kojih ona može povećati svoju moć, odnosno našu ovisnost o njoj.

Zaključno, u aktualnom percipiranju mentalnih bolesti, kao i u težnji proširenja njihove definicije na sva ona prirodno ljudska privremena i povremena životna nezadovoljstva, mogu se vidjeti naznake klasičnog obrasca interesnih elita zvanog *problem-reakcija-rješenje*.

Planskim sustavnim napadima na našu tradicionalnu hijerarhiju vrijednosti, na koje smo u svojoj nepromišljenosti šutke pristajali, pretvoreni smo u plodno tlo za prihvaćanje novokreiranih, neprovjerenih i nestabilnih vrijednosti, što je rezultiralo kolektivnim nezadovoljstvom, anksioznošću, pogubljenošću i moralnim relativizmom, da bi se zatim za te kreirane probleme ponudilo magično rješenje kombinacije farmakoloških proizvoda i apsolutne vjere u Struku/Državu.

Dajmo državi i korporacijama što više moći i one će nam, eto, pomoći riješiti sve naše probleme. To što su većinu njih oni sami pomogli kreirati ostavit ćemo u nekritičkoj poslušničkoj magli kojoj smo danas toliko skloni.

 

Izvor Sapere Aude

Facebook