Moderni svijet kao schopenhauerovski pakao

Arthur Schopenhauer svoju je estetiku bazirao na ideji da umjetnost, odnosno ono lijepo, predstavlja rijetke prozore poništenja vječne ljudske Volje (njem. Wille). Umjetnost, drugim riječima, omogućava čovjeku da se odmakne od uobičajenih okvira svakodnevnog života.

Dok svakodnevni objekti i situacije često služe kao sredstva za zadovoljenje potreba Volje – poput šalice čaja koja zadovoljava žeđ – umjetnost stoji kao rijetka iznimka, jer svijet svodi na nešto čemu se možemo diviti umjesto nešto što možemo iskoristiti. Nasuprot običnoj šalici čaja, šalica čaja na slikarskom platnu prestaje biti objekt Volje i postaje subjekt sam za sebe.

Svjedočenjem njezinim specifičnostima, čovjek u “bezvoljnoj” percepciji njene ljepote iz svoje svijesti privremeno gubi samog sebe, svoj ego i svoje potrebe. Ove teze donekle razjašnjavaju ljudsku potrebu za samonadilaženjem – za dosezanjem osjećaja smisla, osjećaja gdje “ja” nestaje i osoba je u cijelosti prepuštena onome što radi, onome u čemu uživa ili onome za koga to radi.

Osim u umjetnosti, pojedini su psiholozi taj osjećaj definirali i u kontekstu sporta, nazvavši ga “bivanjem u zoni” – kada se u sportašu zamagljuju sve ostale životne odrednice, te njegove izbrušene sposobnosti posljedično mogu doći do neometanog izričaja.

Temeljno ispunjenje tog poriva za samonadilaženjem kroz povijest ljudskih društava bila je religija – vjerovanje da ovaj svijet, ono što sami jesmo i ono što u ovosvjetovnom smislu želimo postati (dakle, ono što bi se u schopenhauerovskom smislu moglo svesti pod Volju), nije sve što postoji niti je od primarne važnosti, već predstavlja samo put prema nečemu što u ovom limitiranom stanju još ni ne možemo u potpunosti spoznati.

Sami nagovještaji toga, međutim, doživljeni kroz osobni susret sa središtem vjere – kroz rituale, molitve, sakramente i sl., dovoljni su da čovjeka ispune potrebnom snagom za nošenje s nedaćama ove nesavršene egzistencije.

Kroz njih čovjek, kao i spomenuti sportaš, može privremeno i povremeno zamagliti sve ono materijalno, teško i svjetovno, te “ući u zonu” bivanja najboljom verzijom sebe – približavajući se tako slici na koju i jest stvoren.

Odbacivanjem religije odbacujemo i mogućnost tog, kako smo ga ranije nazvali, čeznutljivog pogleda onkraj vremena i prostora – van ove prostorno-vremenske kuverte u koju smo heideggerovski bačeni. Društveni kritičari koji su prepoznali magnitudu tog odbacivanja za čovjeka i društvo, kao što je i Friedrich Nietzsche, nadali su se da će se preostala rupa u obliku Boga u ljudskoj duši moći popuniti novostvorenim vrijednostima, umjetnošću, kulturom i sl. Ne ulazeći u validnost te prognoze, jasno je da su te predložene alternative u svom izvornom obliku također odbačene u modernom društvu njihovom instrumentalizacijom u razne partikularne svrhe.

Tema ideologizacije i politizacije umjetnosti svojom širinom nadilazi gabarite ovoga teksta, no ako bismo se (uzaludno) potrudili svesti problem suvremene umjetnosti na jedan termin, on bi bio taj da se umjesto spomenutog schopenhauerovskog gubljenja samog sebe u umjetnosti umjetnost počela koristiti za nametanje sebe. Arhitektura se tako više gotovo uopće ne zamara svojom okolinom i time kako će se ona novostvorena uklopiti u onu postojeću, već prvenstveno osobnim izričajem arhitekata. Trg RH, stoga, biva poružnjen modernom (i disfunkcionalnom) zgradom Muzičke akademije, koja, čak i van svoje upitne estetske vrijednosti, narušava postojeći stil tog trga i nameće mu svoj “progresivni i moderni”. Ona je tamo *usprkos* trgu, a ne kao njegov dio.

Ona je tamo kao izaslanik arhitekta koji ju je radio, a ne kao nešto u čemu se prolaznici mogu na trenutak izgubiti, odnosno samonadići. Duchampov poznati pisoar ogledni je primjer takvog nasilnog guranja sebe i svojih “važnih” poruka tamo gdje njima ne bi trebalo biti mjesta.

Želite li poslati poruku svojim filmom, rekao je navodno Hitchcock, radije otiđite na poštu. Dnevno-političke i ideološke poruke vežu umjetnost ne samo uz sadašnjost već i uz partikularnu perspektivu sadašnjosti, onemogućavajući joj tako da zapliva u vode trajnosti i univerzalnosti. Nažalost, upravo promocija aktualnog pravovjerja predstavlja glavnu stavku po kojoj se današnja umjetnost stvara, pa je danas uopće teško pronaći kvalitetan film bez politizacije, kvalitetnu predstavu bez ideoloških začkoljica ili kvalitetnu građevinu bez da ona simbolički progovara o “unutarnjem stanju” autora. Nije u tom kontekstu slučajna ni hipertrofija autobiografskog žanra u suvremenoj književnosti.

Ni sport nije prošao puno bolje, pa smo, primjerice, tijekom cijele prošle sezone španjolsku nogometnu ligu gledali uz ukrajinsku zastavu u kutu ekrana, teniski US Open uz ideološke mantre gotovo po svakom djeliću teniskog terena, te niz drugih sportskih događaja uz klimatske apokaliptičare koji u svojoj kolektivnoj maniji uletavaju u sportske arene i prekidaju mogućnost uživanja u sportu.

Očito se više ne smijemo, uče nas kreatori suvremenog pravovjerja, izgubiti u sportu i umjetnosti, proživjeti kroz njih tu katarzu svog nadilaženja i suživjeti se sa sportašima kao predstavnicima moderne askeze, jer postoje “bitnije” svjetovne i trenutne stvari od toga. Ako pak na tren i uspijemo zanemariti luđaka koji se polijeva bojom ispred vječne Van Goghove slike, kroz džep ćemo, u maniri psa s elektroničnom ogrlicom, osjetiti trzaje vibracije koji nas vraćaju u “ovdje i sad”.

Uz sve nabrojano, vjerojatno ne postoji gora stvar po ljudske pokušaje hvatanja uzvišenosti od mobitela. Milan Kundera je umjetnost demarkirao od kiča rekavši da istinska umjetnost uzrokuje jednu suzu na čovjekovu licu – onu nastalu iz zadivljenosti pred djelom, dok kič uzorkuje dvije suze – jednu koja uživa u djelu i drugu koja uživa u tome što uživa u djelu. Čovjek, dakle, u lažnoj umjetnosti vidi odraz sebe, dok se u pravoj privremeno gubi. U svijetu mobitela prva mogućnost de facto ne postoji.

Nemoguće je ne misliti na sebe ako fokus svake situacije sa situacije povlačimo nazad na sebe, namećući joj se, između ostalog, tzv. selfijem; tom ikonom suvremenog egoizma. U svijetu se više ne gubimo, jer ga percipiramo kao pozadinu svojih fotografija, objava i videa.

Mobitel možemo promatrati kao tehnologiziranog Sotonu, koji je ovim svijetom ovladao te sada njegove građane kontinuirano podsjeća da je njegovo kraljevstvo sve što postoji i sve na što treba misliti. Nadalje, to kraljevstvo nije kraljevstvo subjekata, koje cijenimo zbog njihove esencije, već kraljevstvo objekata, odnosno skup sredstava za ostvarenje svoga “ja”.

Shodno Schopenhauerovoj šalici čaja, Roger Scruton rekao je da priroda ima krucijalnu važnost utoliko što, za razliku od urbanog svijeta, stoji sama za sebe – ljudi ju ne posjećuju kako bi u njoj konzumirali svoje potrebe i rješavali svoje zadaće, već kako bi joj svjedočili. Šetnja tom “samostojećom” prirodom prestaje biti takvom kada prvi put izvadimo mobitel i iskoristimo ju kao pozadinu za svoju objavu. Time joj prestajemo dozvoljavati da svojim mirom nulificira naše sebičnosti, te ju počinjemo gledati prvenstveno kroz prizmu lajkova i reakcija koje ćemo njome ostvariti u umjetnoj prirodi društvenih mreža.

Zaključno, moderni se svijet vraća robovanju svojoj Volji, no u naše je doba ona dodatno infantilizirana, vrijednosno ispražnjena i, stoga, povodljiva za onim što duh vremena procijeni kao ispravno.

Ljepota kao trajna protuteža trenutnim grijesima i egoističnim slabostima u takvim progresivno-modernim postavkama ne može opstati.  Svakome od nas preostaje da izabere jedan od ta dva puta.

Izvor Sapere Aude

Facebook