MOJE NEPOZNATO BIĆE

Ja se pitam često: tko sam ja,

ovaj tuđinac,

i strepim.

Osjećam se tako mračnim,

tuđim

i slijepim.

 

U sjeni duše igra mreža boja.

Jesam li došao sa raskršća

ili iz tundre, sa stepa?

Možda slutim, kad se grud ziba,

nešto strahovito lijepa;

ali ne umijem reći

tko sam, kako i zašto,

ni kuda,

nego se čudim.

 

Kako ću prijeći na mjesec,

pa s mjeseca na sunce,

pa na najdalje zvijezde?

Ja sam taj most,

ali opet najdublja noć

preko sebe,

tajnost.

 

Mogu da poznam teoreme,

ali nikada neću da riješim

svoje vlastite probleme.

Iz svijeta nešto me cijepa,

svejedno, sila sam slijepa,

čudnovata i jedna;

taj zagonetni znak pitanja,

no vrelo najdubljih slasti

od muka čedna.

 

Ja neću pući

kao kakav šareni mjehur;

no bojim se da sam strijela

koju će tetiva odapeti,

i da u prostor leti.

 

Taj znak gorući.

 

Tin Ujević