Ja se pitam često: tko sam ja,
ovaj tuđinac,
i strepim.
Osjećam se tako mračnim,
tuđim
i slijepim.
U sjeni duše igra mreža boja.
Jesam li došao sa raskršća
ili iz tundre, sa stepa?
Možda slutim, kad se grud ziba,
nešto strahovito lijepa;
ali ne umijem reći
tko sam, kako i zašto,
ni kuda,
nego se čudim.
Kako ću prijeći na mjesec,
pa s mjeseca na sunce,
pa na najdalje zvijezde?
Ja sam taj most,
ali opet najdublja noć
preko sebe,
tajnost.
Mogu da poznam teoreme,
ali nikada neću da riješim
svoje vlastite probleme.
Iz svijeta nešto me cijepa,
svejedno, sila sam slijepa,
čudnovata i jedna;
taj zagonetni znak pitanja,
no vrelo najdubljih slasti
od muka čedna.
Ja neću pući
kao kakav šareni mjehur;
no bojim se da sam strijela
koju će tetiva odapeti,
i da u prostor leti.
Taj znak gorući.
Tin Ujević