Čistim u pogledu polje svoje svijesti
Da iz njega Čovjek iskrenije moli
I da anđela dok me misli
Moja sljepoća što manje boli
Da se u njegovim zjenicama jasnije vidim
Dušu mi hrani istinom vječnog kruha
I u mravinjaku pospanosti koje se stidim
Pruža mi mač iskovan od Duha
I zato u slabosti stišćem sidro svoje
Što među crnim valovima blista
I nebo spušta u srce moje
Ranjenu ruku Spasitelja Krista
Anđelko Odak