Nezadovoljni i iskorišteni
Uvjerili su nas da je luksuz otići sa obitelji na ljetovanje i to na rate. Postali smo nacija gojazna od kruha, jer za meso para nema.
Postali smo zemlja isfrustriranih roditelja jer djeci ne možemo priuštiti stoti dio normalnih stvari koje bi željeli. Postali smo zemlja posvađanih supružnika jer su stalno pod stresom, stalno nervozni i nesretni. Postali smo gubitnici, a nije nam jasno zašto.
Pošteno smo završili škole, pošteno radimo svoj posao, ali ova država nije zadovoljna – cijedi nas dok ne pocrkamo i uvjerava da tako treba, uvjeravaju nas da je to savršeno normalno.
Sahranili bi nas najradije, ali ne mogu dok plaćamo poreze i doprinose. Umjesto da urlamo “Hoćemo bolje!”, mi šapućemo da može i gore. Nema težnje ka sretnijem životu, već straha od veće nesreće. Sramno nazivaju minimalcem najnižu plaću u ovom dijelu svijeta, sa kojom se minimalni troškovi ne mogu pokriti.
Dvoje roditelja na minimalcu, sa dvoje djece u kući, za kupovinu zimske jakne spremaju se onako kako je u nekim djelovima svijeta normalno spremati se za kupovinu novog auta.
Radnici potcijenjeni… nemaju novca da se liječe, da poprave zube, da zakrpe cipele… Štede na ogrijevu, krpe jednu rupu dok se druga otvara, duguju za struju, za vodu, dolaze im izvršitelji, strahuju da će ostati i bez to malo sirotinje koju su stekli.
Iscrpljeni oboljevaju, bolesni rade, jer luksuz je otići na bolovanje. Ponizili su nam roditelje u starosti, natjerali ih da kopaju po kontejnerima, umjesto da nakon 40 godina rada biraju toplice u kojima će malo ojačati, smanjiti bolove, poboljšati zdravlje. Umjesto da se igraju sa unucima, gledaju ih preko Skajpa, jer je iz ove zemlje pobjegao svatko tko je mogao. Djeca odrastaju u uvjerenju da je normalno ovako živjeti, jer za drugačije ne znaju. Za razliku od obitelji u normalnim zemljama, kod nas ne možete isplanirati sa djecom otputovati negdje za praznike, da vam djeca upoznaju i drugačije kulture, obiđu znazmenitosti iz udžbenika…
Sistem školovanja iz naše djece ne izvlači ono najbolje iz njih, ponekad upravo suprotno, usudili bi se reći ; stvaraju poslušnike sistema od malena. Postali smo pokorna nacija koja niti zna, a niti mari za svoja građanska, radna i osnovna ljudska prava, a kamoli da ih konzumiramo.
U posljednjih 20 godina više su političari otjerali naroda iz države,nego Turci za 5 stoljeća…
Godišnje uživaju 2 mj godišnjeg odmora, počesto ni ne sjede na svojim radnim mjestima, zalijevaju nepotizam kao najvrijedniju biljku, plaća im je da mogu i na kraj svijeta, a nas tlače i prave budalama, po novome uzimajući nam i slobodu govora.
Lijepa naša rasprodana! Zemlja tisuću otoka, nepreglednih ravnica, najljepšeg mora, nebrojenih izvora vode, zemlja krvlju obranjena, zemlja poštenih i radišnih ljudi koji vrijede svugdje i svima osim u svojoj zemlji, zemlja koja od zadnjeg popisa stanovništva broji gotovo milijun stanovnika manje, zemlja u kojoj otoci i neki gradovi nemaju bolnice i rodilišta, zemlja kojoj su naši stari na teret… Lijepa naša opljačkana…
…A potrebno je shvatiti samo jedno; da gospoda izgledaju veliko jer klečimo!
Je li došlo vrijeme da ne pristajemo više na manje?!