O grijesima društva koje ne priznaje grijeh

Malo toga ukazuje na to da će se klizanje u grijeh modernog društva zaustaviti u doglednoj budućnosti. Štoviše, izvjesno je da će se naše ponašanje samo dodatno ekstremizirati u svom ludilu. Ukoliko grijeh sagledamo iz kierkegaardovske perspektive, uvidjet ćemo zašto on u pravilu dolazi u nizu – zašto jedan grijeh sa sobom najčešće vuče niz drugih, dok god se ta spirala ne prekine pokajanjem i iskupljenjem. Kierkegaard grijeh promatra kao iskakanje iz tračnica Božjeg stvaranja, odnosno kao korištenje svoje slobodne volje kako bi se suprotstavilo Božjoj volji. Kada ispadnemo iz svojih tračnica, osjećamo tjeskobu jer nismo u sebi poznatom okruženju, sami smo, dezorijentirani i izgubljeni u svojoj novostečenoj usamljenoj slobodi.

Zbog grijeha, dakle, patimo već u ovome svijetu i upravo zato, ako smo se uputili na svoj osamljeni grešni put, grijeh zahtijeva novi grijeh kako bismo se nosili sa stanjem koje je izvorni grijeh stvorio. Jasno je to vidljivo u današnje vrijeme kada se koncept grijeha smijenio terminom sindroma/stanja/(mentalne) bolesti, odnosno svime onime što implicira manjak naše odgovornosti. Ako smo zgriješili te ako svoje posljedično grešno stanje odbijemo definirati kao rezultat svog prometejskog okretanja kontra namijenjenog nam puta, onda upadamo u mehanizam znan kao “problem-reakcija-rješenje” ili jednostavnije “novi grijeh kao validacija starijeg grijeha”.

Kako to izgleda? Problem (grešno stanje) stvara se vlastitom voljom, no pojedinac odbija preuzeti odgovornost za njegovo stvaranje. Unutarnja reakcija na takvo palo stanje je očekivano velika – pojedinca preuzimaju tjeskoba, nezadovoljstvo, pogubljenost, depresija i sl., što zahtijeva potragu za rješenjem. Rješenje se pak, umjesto tradicionalnim putem ispovijedi, pokajanja i iskupljenja, traži u novim još većim grijesima.

Cjelokupna priroda seksualne revolucije može se promatrati kao jedan veliki praktični primjer opisanog. Sredinom prošlog stoljeća uzdignute su neke nove, slabo promišljene i u srži destruktivne ideje, koje su pojedinca trebale lišiti nametnutih “moralnih okova” i omogućiti mu oslobođeno sretno življenje. Danas je jasno da tako ni približno nije bilo. Štoviše, velik dio posljedica te revolucije ubrzo je prokazan kao iznimno štetan (npr. pseudoznanost Moneya i Kinseya, pedofilija Foucaulta i sl.), pa su pogubljeni grešnici koji su na nju nasjeli panično počeli tražiti nove grijehe kako bi “razriješili” tjeskobu stvorenu prethodnima, pritom svoje stanje sagledavajući kao posljedicu arbitrarno izazvanih mentalnih smetnji.

Krenuli smo traženjem slobode seksualnosti, uz onu famoznu “živi i pusti druge da žive”. Kada se ispostavilo da egzistencijalna tjeskoba tadašnjih aktivista, ali i šireg društva nije razriješena ostvarenim neslobodnim slobodama, valjalo je početi tražiti nove žrtve kulta slobode. “Pusti nas da živimo” ubrzo se pretvorilo u “gledaj nas kako živimo i divi nam se”, uprizoreno hiperseksualiziranim povorkama, javnom golotinjom, sveprisutnim kulturnim nametanjima itd. Kada se pak i to relativno normaliziralo, bez da se ostvario od hipija najavljivani svjetski mir, kult je morao ići korak dalje, pa nije bilo dovoljno, primjerice, seksualizirano eksperimentirati sa spolnim ulogama, već je trebalo negirati da spol postoji. Ta se “sloboda” zatim počela vrlo neslobodno zakonski nametati svima, zatvorivši tako krug od “pusti nas da živimo” preko “gledaj nas kako živimo” u “živi kao mi ili budi kažnjen”. Stvaranje, dakle, novih problema u ime rješavanja već stvorenih problema.

Prekid te spirale neće se dogoditi dok god je naše vodeće kolektivno pitanje “tko je X da nam nameće Y” umjesto tko sam ja da tako megalomanski tvrdim da mogu nanovo stvoriti svijet, odnosno da je svijet taj koji se mora podčiniti Meni. Svijet se neće podčiniti nama, kao što to neće, za naše dobro, učiniti ni Bog, pa koliko god im novih manijakalnih, mahnitih, protuprirodnih, kvaziduhovnih i antihumanih ideja mi jalovo pokušali nametnuti. Jedino što će se nastaviti mijenjati jesmo mi sami, upadajući u daljnje kolektivne psihoze, tjeskobe i duhovne praznine, te prinoseći nove žrtve na oltar svojih grijeha.

Van tračnica metafizičkog reda nije ugodno biti. Ta se neugoda neće promijeniti prostom agresivnom ljudskom voljom. Možemo do sutra trubiti o “progresu”, o “inkluzivnosti” i o “različitosti”, tim deminutivima naše nazadnosti, isključivosti i svjetovne dogmatičnosti, no svoje palo stanje njima nećemo nulificirati. Inkluzijom grijeha nećemo učiniti da naše tračnice nestanu niti ćemo se uspješno uvjeriti da je bivanje van tračnica baš ugodno i napredno. Nije. Niti bi trebalo biti. A svaki dosadašnji ljudski pokušaj osmišljavanja svojih tračnica, nadjačavanja svojih ljudskih uvjetovanosti, završavao je tragedijom. Na onima je koji to razumiju da tu neizbježnu tragediju ublaže koliko god je to moguće i dočekaju svoje pogubljene bližnje na drugoj strani.

IzvorSapere Aude

Facebook