Obrana ideala od kulta praktičnosti

Obrana ideala od kulta praktičnosti – Praktičnost je jedna od omiljenih vrijednosti modernog zapada. Kult praktičnosti kojemu svjedočimo na dnevnoj bazi, čije simptome primjećujemo kako u raznoj tehnološkoj zlatnoj teladi tako i u općenitoj glorifikaciji materijalne lagodnosti, u javno je mnijenje progurao jednu posebno opasnu laž – onu da načela i ideali nisu bitni. Gotovo da i nema političkih izbora u zapadnim državama koji nisu popraćeni floskulama o nužnosti kompromisa, o umijeću mogućeg, o realnim ciljevima i sl. Imaju li ideali uopće ikakvo značenje ako se preko njih ne mogu ostvariti politička vlast i svjetovni uspjesi? 

Na domaćoj sceni kroz zadnje smo dane slušali odjeke pitanja “što će ti ideali ako nemaš vlast”. Ta teza predstavlja jednu od klasičnih modernih laži, koja ne samo da nije istinita već je istini dijametralno suprotstavljena. Istinita teza, dakle, glasi upravo suprotno – što će ti vlast ako nemaš ideala. Prijelazna i kaotična civilizacijska vremena kao što je ovo trenutno stvaraju zamku panične homogenizacije oko brzih rješenja. “Druga je strana preopasna, jednostavno ju moramo pobijediti”. No pobjeda u kulturnim ratovima neće imati nikakvo značenje ako nas ne vodi prema nekom smislenom i promišljenom cilju.

Štoviše, takvo je hitanje prema nepromišljenoj i kratkotrajnoj pobjedi jedan od umnih zametaka koje je progresivizam usadio čak i u one među nama koji se protiv njega bore. Francuska je revolucija jedna od prvih kulminacija progresivizma, odnosno hvatanja napretka napretka radi, bez pronalaska odgovora na pitanje u što bi napredak trebao odvesti. Ona je završila tako kako je završila – ostvarenjem napretka prvenstveno u broju pojedinaca nastradalih pod oružjem svoje revolucijske majke. U tom je smislu iznimno porazno primijetiti da progresivizam kao jedan ideološki malj svoje protivnike ne napada samo agresivnim samonametanjem već i puno suptilnijim idejnim zamecima.

Današnji je čovjek, i to ne samo onaj progresivnog svjetonazora, relativistički nastrojen prema stvarima prema kojima valja biti apsolutan, a apsolutistički nastrojen prema stvarima koje zahtijevaju kritičku zaigranost. Relativizirat će svoja načela u ime hvatanja vlasti jer se vlast, eto, hitno mora preuzeti, a apsolutizirat će činjenicu da upravo on u svojim rukama ima ključ civilizacijskog rješenja. Oklijevat će kada treba politički kazniti lažljivce i lopove, a bit će dogmatično samouvjeren u vlastiti integritet – ne shvaćajući da se integritet lišen načela brzo urušava pod vjetrovima duha vremena.

Društveni život, ali i život općenito naprosto nisu praktični. Oni zahtijevaju vrlo oprezno pronalaženje čvrstog tla preko kojega možemo koračati kroz svoju egzistenciju. To što su trenutni vlastodršci i ideološki vladari objektivno nakaradni ne znači da je svako sredstvo ostvarenja njihovog svrgavanja ispravno. Štoviše, upravo je to bio prvi korak puta koji je i njih pretvorio u to što danas jesu. Progresivizam i globalizam operiraju na pretpostavci da su njihove ideje toliko nužne i toliko točne da svatko tko ih odbije zaslužuje biti prognan – tj. “druga je strana preopasna, jednostavno ju moramo pobijediti”. Takva uvjerenja zasigurno nećemo uspješno porušiti ako si u hrvanju s njima dozvolimo internalizirati njihovu srž – time ćemo se samo zatvoriti u kavez svog dugotrajnog poraza.

Ideali su vječni, stoga i mi sami postajemo vječni kada ih spoznajemo i branimo. Tako je razmišljao Platon. Njegova je želja za vladarima-filozofima u modernom društvu nažalost smijenjena makijavelističkom željom za vladarima-praktičarima. A nitko nije praktičniji nego oni vladari koji trenutno aktivno rasturaju našu civilizaciju.

IzvorSapere Aude

Facebook