POSLJEDNJA VEČERA

Večer ih skupi tu, da s njime budu,
da zadnji put ih riječju ustalasa.
Tu svi su, koji ga slušahu u čudu,
kao duša neba, mudrost jasnog glasa.

I uzbuđeni kad je progovorio Vidoviti,
o izdaji, o žrtvi, i svi, da će ga ostavit,
ne nadajuć se, da će to prosloviti,
od zdjele dižu ruku, što htjedoše je postavit.

On gleda onog, tko je nije trgnuo,
i osuđen je, da bude žrtva žrtve,
taj je Bog već davno udes vrgnuo,
da izda onog, što će spasit mrtve.

I osvetničke riječi tad zakružiše
do srca izdajice, o kazni što će doći.
O tko zna, da l’ ga možda i ne rastužiše,
al svojim putom kobnim on mora poći.

A osjećajuć se ostavljen teškim snima,
dok nitko tu ga prozreti ne umije
Krist sjedi kao savjest medu njima,
I svak se boji nečeg, što ne razumije.

Frano Alfirević