kresimir pavelic

Potrebni su nam bolji dokazi o riziku novih pandemija

Sve više se otvaraju stvarna pitanja pozadine proglašene pandemije Covid 19, a naročito najave novih pandemija te mjera koje u vezi s tim kani poduzeti SZO. Nedavno je u američkoj literaturi Brownstone Institute) elaborirano pitanje „Prije nego što se pripremimo za pandemije, potrebni su nam bolji dokazi o riziku” pa bi u ovoj kolumni elaborirao neke dijelove ovog važnog pitanja.

Iako se većini javnosti ne prezentiraju stvarni problemi u vezi s pandemijama, njihovim najavama i uzrocima, to neinformiranje nije izoliran slučaj (https://brownstone.org/articles/before-preparing-for-pandemics-we-need-better-evidence-of-risk/).

Europa doslovno gori od protesta, a središnji mediji to vrlo slabo ili nikako ne pokrivaju. Zašto? Tko to taji pravo stanje?

Često spominjana sintagma „Probudi se narode!“ čini se ipak polučuje stanovite rezultate, premda polako. Nije stoga irelevantno da li ćemo poput ovaca nasjedati ovim ‘novim paradigmama’ u vezi s medicinom koje nam serviraju gotovo svakodnevno. Spominjem još jednom, medicinom u pozadini upravljaju laici kojima je bitan novac. Oni doista nemaju ili ne žele imati uvid u to što su temeljni problemi medicine niti ih zanimaju pacijenti i njihovo izlječenje. Tijela koja su o tome nekada vodila računa ili su rasformirana ili pak transformirana poput SZO u neke posve neprepoznatljive strukture.

U prvi su plan iskočili ljudi poput Gatesa, Tedrosa i sličnih, koji probleme čovječanstva gledaju kroz novac, moć i slavu. Pritom je neshvatljiva šutnja nadležnih institucija, pojedinaca i Vlada kojima bi zdravlje ljudi u zemljama u kojima obnašaju funkcije trebalo biti prioritet. To se ne odnosi samo na SZO, UN itd. već i na lokalne institucije u pojedinim državama, sve do regionalnih razina vlasti.

Odražavajući osjećaj hitnosti u “dobu pandemije”, zemlje će glasovati o novim obvezujućim sporazumima na Svjetskoj zdravstvenoj skupštini u svibnju 2024. Oni uključuju niz izmjena i dopuna Međunarodnih zdravstvenih propisa (IHR) kao i novi Pandemijski sporazum (ranije poznat kao Ugovor o pandemiji). Cilj ovih sporazuma je povećati koordinaciju politika i usklađenost među državama članicama, posebno kada SZO proglasi da javnozdravstvena hitna situacija od međunarodne važnosti (PHEIC) predstavlja prijetnju pandemijom. Čini se da je COVID pokazao kako je dio stanovništva ‘otporan’ i čvrsto stoji uz zdravi razum neovisno o proglašenju bilo kakvih mjera, osobito onih koje razvidno štete ljudima. Stoga se priprema ‘čvršća ruka’ koja bi ovaj problem željela eliminirati u narednom naletu p(l)andemija.

Neke su Vlade ipak shvatile o čemu se radi pa je čelnik SZO izjavio da se boji kako njihov novi „pokret“ neće imati podršku. Bojim se da će Hrvatska i ovdje odigrati ulogu pasivnog promatrača odnosno poslušnog sluge. Nemam vjeru u ljude koji su sudjelovali u Covid cirkusu kao i u one koji nas zastupaju u SZO. Mislim da bi Sabor pored svađe i vrijeđanja kojima smo svakodnevno svjedoci (izborno je vrijeme pa je i to dijelom razumljivo!) trebao konstruktivno raditi na ključnim pitanjima za državu. Među njima su svakako važna i ona koja se odnose na medicinu.

Osim par časnih iznimaka koji hrabro i učestalo iznose u javnost dio tih problema, većina zastupnika o tome šuti. Mi još uvijek ne znamo jasan stav oko odnosa Hrvatske i ‘novokomponiranog’ SZO. Vrlo vjerojatno se i to želi skrivati i staviti ljude pred gotov čin. No, ovakve odluke su u svojoj srži ionako protuustavne jer nemaju niti podršku naroda niti podršku dvotrećinske većine u Saboru. I dalje odgovorno tvrdim svijet nije ugrožen nikakvom prirodnom pandemijom. Ugrožen je umjetnim patogenima koje čovjek sam kreira! Bilo bi dobro da se o tome više govori. Znanstvenih podataka da je tome tako ima napretek ali se ne prezentiraju javnosti. Ipak, u posljednje vrijeme situacija se bitno mijenja pa se nadam u krajnosti dobrom ishodu.

Svijet trenutno preorijentira svoje zdravstvene i socijalne prioritete kako bi se suprotstavio percipiranoj prijetnji povećanog rizika od pandemije. Predvođena SZO, Svjetskom bankom i Grupom 20 vlada (G20), ova se agenda temelji na tvrdnjama o brzom porastu izbijanja zaraznih bolesti (epidemija), potaknutih uglavnom eskalirajućim rizikom od velikog “prelijevanja” ” uzročnika iz životinja (zoonoza).

G20 je bio glavni u promicanju ovog osjećaja hitnosti. Kao što stoji u izvješću G20 neovisnog odbora na visokoj razini ‘Globalni dogovor za naše doba pandemije:’ “bez znatno ojačanih proaktivnih strategija, globalne zdravstvene prijetnje pojavljivat će se češće, širiti brže, odnijeti više života, poremetiti više sredstava za život i utjecati na svijet više nego prije. “Nadalje,„…suprotstavljanje egzistencijalnoj prijetnji smrtonosnih i skupih pandemija mora biti pitanje ljudske sigurnosti našeg vremena (opaska: čini se da su opasnije nepostojeće pandemije nego ugroze od zagađenja i uništavanja biosfere od strane tih istih aktera). Postoji velika vjerojatnost da će sljedeća pandemija doći za jedno desetljeće ……”.

Drugim riječima, izvješće G20 sugerira da će pandemije brzo porasti i po učestalosti i po težini ako se ne poduzmu hitne mjere. Kao odgovor na to, međunarodna javnozdravstvena zajednica, uz potporu znanstvenih časopisa i velikih medija, sada je usredotočena na zadatak prevencije, pripreme i odgovora na pandemije i njihove prijetnje. Više od 30 milijardi dolara godišnje se predlaže potrošiti na ovo pitanje, – tri puta više od trenutnog godišnjeg globalnog proračuna SZO-a. U spomenutom tekstu obrazlaže se  precizno i znanstveno  na kako tankim dokazima sve ovo funkcionira.

Razborito je pripremiti se za hitne situacije u javnom zdravstvu i rizik od pandemije. Također je razumno osigurati da te pripreme odražavaju najbolje dostupne dokaze koji se tiču ​​rizika od pandemije i da je svaki politički odgovor proporcionalan toj prijetnji. Jedno obilježje politike utemeljene na dokazima je da političke odluke trebaju biti potkrijepljene rigorozno utvrđenim objektivnim dokazima, a ne samo temeljene na ideologiji ili zajedničkom uvjerenju. To omogućuje odgovarajuću raspodjelu resursa među konkurentskim zdravstvenim i ekonomskim prioritetima. Globalni zdravstveni resursi već su oskudni i iscrpljeni; Nema sumnje da će odluke o pripravnosti za pandemiju imati značajne implikacije na globalna i lokalna gospodarstva, zdravstvene sustave i dobrobit.

Koji su dokazi o prijetnji pandemije? “U posljednja tri desetljeća došlo je do ubrzanja širenja zoonoza. ”Pod “zoonoznim prelijevanjem”, izvješće se odnosi na prijelaz patogena sa životinjskih domaćina na ljudsku populaciju. Ovo je općeprihvaćeno podrijetlo HIV/AIDS-a, izbijanja SARS-a 2003. i sezonske gripe. Pretpostavlja se da je zoonoza glavni izvor budućih pandemija, osim laboratorijskih ispuštanja patogena modificiranih od strane ljudi. Drugim riječima, upravo ta baza dokaza podupire i hitnost uspostave snažne globalne politike za borbu protiv pandemije i razinu ulaganja koju bi te politike trebale uključiti.

Kakva je kvaliteta dokaza? Unatoč važnosti koju izvješće HLIP-a daje podacima zapravo ima malo podataka za procjenu. Predstavljena je tablica epidemija i godina kada su se dogodile, bez navođenja izvora. Dok se Metabiota i McKinsey citiraju drugdje kao primarni izvori, relevantno McKinseyjevo izvješće ne uključuje te podatke, a podaci se nisu mogli pronaći tijekom pretraživanja javno dostupnog materijala Metabiote.

Postoji li egzistencijalna prijetnja? Egzistencijalna prijetnja shvaća se kao nešto što bi uzrokovalo izumiranje čovječanstva ili bi drastično i trajno ograničilo ljudski potencijal za preživljavanje. U tom pogledu, kada razmišljamo o egzistencijalnoj prijetnji, općenito razmišljamo o katastrofalnom događaju kao što je asteroid koji mijenja planet ili termonuklearni rat. Jasno je kako je nepromišljeno tvrditi da ne postoji rizik od pandemije, ali baza dokaza koja podupire tvrdnju o egzistencijalnoj prijetnji od pandemije i dalje je uvelike nedovoljna.

Kao što pokazuje analiza, podaci na temelju kojih je G20 opravdao rizik od pandemije su slabi. Pretpostavke o brzo rastućoj prijetnji proizašle iz tih podataka, koji se zatim koriste za opravdavanje ogromnih ulaganja u pripravnost za pandemiju i značajno preuređivanje međunarodnog javnog zdravstva, nisu utemeljene na čvrstoj osnovi. Štoviše, vjerojatni učinak nadzornih struktura koje se uspostavljaju za otkrivanje prirodnih prijetnji također se mora dovesti u pitanje, budući da se uštede koje se tvrde uglavnom temelje na povijesnoj gripi i HIV/AIDS-u, za koje su mehanizmi već uspostavljeni i rizici se smanjuju, dok smrtnost od prelijevanja iz životinjskih rezervoara, temelj tvrdnji G20 o rastućem riziku, također je niska.

Sama Covid-19 ‘akcija’ također ima loše opravdanje na različitim razinama. Ako je virus prirodnog podrijetla, onda bi se na temelju podataka G20 moglo shvatiti kao izolirani događaj, a ne kao dio trenda. Osim toga, smrtnost od Covid-19 pretežno je kod starijih i već bolesnih osoba, a komplicirana je promjenom definicija smrtnosti koja se može pripisati. Ako je SARS-CoV-2 laboratorijski modificiran, kao što su neki tvrdili, tada golemi napori koji su u tijeku da se uspostavi nadzor nad prirodnim prijetnjama ne bi bili opravdani niti primjereni zadatku. Primjereno bi bilo staviti nadzor nad takve laboratorije i još bolje ukinuti ih.

Velike promjene u politici i financiranju trebale bi se temeljiti na dokazima. To je trenutačno teško unutar međunarodne zajednice javnog zdravstva, budući da su mnoga sredstva i prilike za karijeru sada povezani s rastućom agendom pripravnosti za pandemiju. Štoviše, postoji opći osjećaj unutar krugova globalne zdravstvene politike da je bitno iskoristiti “trenutak nakon Covida” bez odgađanja.

Međutim, da bi se održala vjerodostojnost, odgovorno je pružiti racionalne i vjerodostojne dokaze o riziku od izbijanja bolesti u kontekstu ukupnih zdravstvenih rizika i opterećenja. To se ne odražava u izjavama G20, što ukazuje na to da su savjeti na kojima temelje svoje tvrdnje loši, ishitreni i/ili da se ignoriraju. Trebalo bi biti na raspolaganju dovoljno vremena da se popravi ovaj nedostatak u dokazima. Ne zato što je sljedeća pandemija pred vratima, već zato što će troškovi pogrešnih stvari imati dugoročne implikacije koje će možda biti puno teže riješiti nakon što se pokrenu sveobuhvatne promjene.

Kao rezultat toga, ono što je razborito jest dati stanku za razmišljanje o dokazima, identificirati nedostatke znanja, riješiti ih i slijediti bolju politiku utemeljenu na dokazima.

 

Piše akademik Krešimir Pavelić

Izvor: https://epoha.com.hr/2024/02/03/dr-kresimir-pavelic-potrebni-su-nam-bolji-dokazi-o-riziku-novih-pandemija/

Dr. Krešimir Pavelić: Potrebni su nam bolji dokazi o riziku novih pandemija