kresimir pavelic

Povijest bi trebala biti učiteljicom života

Dobiveni su podaci europskih medicinskih agencija i rezultati onoga što je razotkriveno doista su šokantni.

Globalisti su se bacili na bebe i nakon cijepljenja odmah su zabilježene stotine ozljeda od cjepiva diljem EU, ali su svejedno tajili i prešutjeli ovu šokantnu informaciju. Patolozi i analitičari ukazuju na dokaze o globalnoj zavjeri šutnje globalistički infiltriranih vlada kako bi potisnule istinu o štetama od cjepiva. Globalisti se krajnje trude zataškati ove informacije. Sve je više dokaza da unatoč vladinim podacima, koji pokazuju rane znakove oštećenja cjepivom i unatoč činjenici da su mnogi medicinski stručnjaci pokušali podići uzbunu, postojao je globalni napor da se sakriju ozljede i potisne istina. Šokantna je činjenica da je diljem svijeta postojala globalna zavjera šutnje kako bi se sakrila istina o „cjepivima“ protiv Covida i njihovim smrtonosnim nuspojavama. Budući da su povećani broj smrtnih slučajeva zajedno s turbo karcinomima, miokarditisom, perikarditisom i širokim nizom drugih ozbiljnih medicinskih poremećaja sada izloženi, podaci pokazuju da je imunološki sustav ljudi ozbiljno oštećen. Ako globalisti i oni koji su u njihovom džepu unutar dotičnih vlada nemaju što skrivati, zašto onda potiskivati istinu i zašto odbijati priznati i pozabaviti se ovim golemim brojem prekomjernih smrtnih slučajeva u visoko cijepljenim zemljama diljem svijeta. Čini se da su globalisti objavili rat samom čovječanstvu.

Temeljno je pitanje postoji li Agenda depopulacije i jesu li globalisti unutar UN-a, WHO-a i Svjetskog ekonomskog foruma, provodili tajni genocid nad stanovništvom diljem svijeta? Zapanjila nas je informacija o podacima koji su hakirani te je dobivena zapanjujuća količina nuspojava (milijuni zapisa).

https://twitter.com/JimFergusonUK/status/1786799061372133725?t=9cq3KRzwihm8QiuUq74muw&s=35

 

Povijesni podaci ne lažu

Ponekad je dobro pročitati stare članke ili pogledati stare patente jer oni ukazuju na neke pojave ili misli koje su se u ovim modernim vremenima izgubile. Stari podaci razotkrivaju ono što možda ne vidimo u sadašnjem vremenu. Dovoljno je samo pogledati povijest Corona virusa i shvatiti kolikim budalama se očito ljudi smatraju. Spomenut ću samo dva povijesna primjera: patent „Metode i sastavi za himerne šiljaste proteine koronavirusa» napisan 2014. godine, broj patenta: US-9884895 (objavljeno 2018.) te članak u Nizozemskim novinama iz 1989. pod naslovom «Korona cjepiva uzrokuju nove bolesti».

O (ne)poštenju u medicini SAD piše npr. Herbert L. Fred u Tex Heart Inst J. 2008; 35(1): 6–15. pod naslovom „Revizija nepoštenja u medicini“. Autor navodi slijedeće upadljive nedostatke zdravstvene zaštite: fragmentirano i ne-osobno pružanje usluga, visoki troškovi i neželjeni događaji. Liječnici imaju malo ili nimalo autonomije, trpe sve manji prestiž i pokazuju slab profesionalizam. Mnogim nedavno diplomiranim studentima medicine nedostaju kliničke vještine potrebne za dobru njegu pacijenata.

Daljnji element u ovoj medicinskoj zbrci je nepoštenje – neugodnost koja prožima medicinsku profesiju i potkopava njezine temeljne vrijednosti istine, integriteta, čovjekoljublja i altruizma.

Nepoštenje obuhvaća bilo koji oblik profesionalnog ili akademskog lošeg ponašanja, uključujući prijevaru, laganje, izbjegavanje odgovornosti, zlouporabu ovlasti, sukobe interesa, plagijat, mijenjanje medicinske dokumentacije, krivotvorenje, lažno predstavljanje i svjesno pomaganje drugoj osobi u nečasnim radnjama.

H.L. Fred je proučavao ovo pitanje prije 24 godine, ali je nepoštenje u medicini u međuvremenu znatno poraslo. Nepoštenje u medicinskoj praksi poprima mnoge oblike: glavni primjer je izbjegavanje odgovornosti (to jest, neuspjeh u preuzimanju odgovornosti). U takvim slučajevima, zadužen liječnik — suočen s pretrpanim rasporedom i u strahu da će biti tužen jer je nešto propustio — naručuje bezbroj testova i propisuje mnoštvo lijekova, nadajući se da će tako otkriti i ublažiti svaku zamislivu bolest, a prije svega svoju potencijalnu grešku. Ako se stanje pacijenta ne popravi ili je rezultat testa abnormalan, nadležni liječnik prepušta brojnim konzultanatima koji dolaze i preuzimaju problem, od kojih svaki upravlja dijelom tijela, ali nitko ne upravlja cijelim tijelom. I tako se postavlja pitanje: tko liječi pacijenta? Odnosno: liječi li se pacijent ili se beskonačno analiziraju njegovi simptomi i stanje?

Naime, nakon takvih odluka slijedi kaskada nepromišljenih aktivnosti – više konzultacija, neprikladno testiranje, pretjerano propisivanje lijekova, neželjeni postupci, nepotrebno produljene hospitalizacije i nepotrebni posjeti ordinacijama. Ovaj se proces nastavlja sve dok se ne pojavi konačna dijagnoza, pacijentove tegobe ne prestanu, pacijent ili njegova obitelj ne interveniraju ili najgore, dok pacijent ne umre. Djela nepoštenja uključuju i lažnu ili neprikladnu naplatu; brisanje ili manipuliranje medicinskom dokumentacijom kako bi se prikrile komplikacije, prošli stručni pregledi ili spriječila tužba; hospitalizacija pacijenata isključivo radi bolje naknade; služenje kao vještaci kada za to nisu kvalificirani; falsificiranje životopisa; šutnja kada se sumnja ili zna da je kolega emocionalno poremećen, potpuno nesposoban, kriv za nedolično seksualno ponašanje, lažljivac, varalica ili zlorabi alkohol ili droge (Opaska autora: pisac članka se i ovdje pretežito osvrće na američki sustav zdravstva iako se mnogi elementi naziru i kod nas).

Novac i prestiž zavode neke praktičare, što omogućuje da se sukobi interesa ukorijene. A tlo u kliničkoj praksi posebno je plodno za takve sukobe. Razmotrimo, na primjer, liječnike koji posjeduju i upravljaju specijalnim bolnicama ili imaju vlastite visokotehnološke dijagnostičke ili terapeutske „alate“. Kritičari tvrde da ti liječnici imaju jake financijske poticaje da upućuju pacijente u svoje ustanove. Zatim, razmislite o mnogim liječnicima koji idu po zemlji promovirajući određene lijekove ili biomedicinske uređaje koje proizvode tvrtke iako se ne radi u velikom broju slučajeva o dobrim i korisnim proizvodima kada bi to bilo sasvim u redu i prihvatljivo.

Često se takve aktivnosti sponzoriraju; liječnici koji se pridružuju savjetodavnim odborima farmaceutskih kompanija ili pomažu u stvaranju smjernica kliničke prakse koje podržava industrija a donose ih državna tijela; liječnici koji primaju plaćanja od industrije za savjetovanje ili nagovaranje na uključivanje pacijenata u klinička ispitivanja; liječnici koji stavljaju svoja imena na članke koje su napisali „pisci duhovi“ angažirani u industriji, a ne oni sami; i naposlijetku liječnici koji prihvaćaju značajne darove koje sponzorira tvrtka ili putovanja koja plaćaju sve troškove.

Napori farmaceutske industrije da promijeni ponašanje liječnika uglavnom su uspjeli, a proces uzurpira liječničku neovisnost dok povećava maloprodajnu cijenu proizvoda. Od 1997. do 2005. samo u Minnesoti proizvođači lijekova platili su najmanje 57 milijuna dolara liječnicima, medicinskim sestrama i drugim zdravstvenim radnicima. Još 40 milijuna dolara otišlo je klinikama, istraživačkim centrima i drugim organizacijama. Više od 20% državnih licenciranih liječnika dobilo je novac. Tako je na primjer jedan  liječnik dobio više od 798.000 dolara, dok je drugi uzeo 710.000 dolara. Ovo je problem koji može i mora riješiti država jer netko mora financirati razvoj i testiranje lijekova odnosno provoditi ove aktivnosti no to ne bi trebao biti privatni sektor.

Podmuklije od njezinih otvorenih nastojanja je subvencija farmaceutske industrije za kontinuirano medicinsko obrazovanje (CME, continued medical education), uključujući stručne publikacije, osobito dodatke časopisima. U 2005. godini račun za takve subvencije u Sjedinjenim Državama premašio je 1,1 milijardu dolara. Iz perspektive industrije, to je dobro potrošen novac, jer većina liječnika mora prikupiti određeni broj akreditiranih CME sati kako bi zadržali svoju licencu. Sponzoriranjem CME aktivnosti tvrtka stvara idealno tržište za svoje proizvode.

 

Medicinska istraživanja

Nepoštenje u medicinskim istraživanjima naravno nije apsolutno, mnogo je poštenih liječnika i istraživača, te se svodi uglavnom se na 2 osnovne vrste sudionika koji su skloni prijevari: 1) ambiciozne istraživače čija potraga za slavom zasjenjuje svaki integritet koji bi mogli imati, i 2) financijski motivirane farmaceutske kompanije koje ne štede ništa u svojim pokušajima da dobiju dominantan udio u farmaceutsko tržište.

Loše ponašanje ambicioznih istraživača bio je stalni problem američke znanstvene zajednice od ranih 1960-ih. Primjera je jako puno. Spomenimo samo neke. Jedan od najšire objavljenih primjera takvog lošeg ponašanja dogodio se ranih 1980-ih i uključivao je briljantnog mladog kliničkog istraživača na Harvardu koji je izmislio izvanrednu seriju objavljena otkrića. Njegova se obmana protezala od njegovih dana kao studenta preko njegove medicinske specijalizacije i dvije različite stipendije.

Nedavno je južnokorejski znanstvenik privukao svjetsku pozornost i odmah postao međunarodna slavna osoba kada su on i njegovi suradnici izvijestili o monumentalnom otkriću – kloniranju ljudske stanice. Ubrzo nakon toga, on i njegovi kolege izvijestili su o stvaranju matičnih stanica linija od 11 pacijenata. Nakon pažljivog istraživanja, Nacionalno sveučilište u Seulu zaključilo je da je značajna količina podataka bila izmišljena. Osramoćen, znanstvenik se sada suočava s optužbama za prijevaru, pronevjeru i kršenje bioetičkih zakona.

U nastojanju da utvrde sigurnost antagonista kalcijevih kanala u liječenju kardiovaskularnih poremećaja, Stelfox i njegova grupa istražili su 70 članak od kojih su 30 klasificirali kao potporne, 17 neutralne i 23 kao kritične. Otkrili su da su autori koji podržavaju upotrebu antagonista kalcijevih kanala značajno vjerojatnije od neutralnih ili kritičnih autora imali financijske dogovore s proizvođačima antagonista kalcijevih kanala (96%, u odnosu na 60% odnosno 30%).

Bekelman i suradnici pretraživali su MEDLINE od 1980. do 2002. za sve studije na engleskom jeziku koje su sadržavale izvorne, kvantitativne podatke o financijskim odnosima između industrije, znanstvenih istraživača i akademskih institucija. U svom sustavnom pregledu pronašli su snažne i dosljedne dokaze da istraživanje koje sponzorira industrija ima tendenciju izvlačenja zaključaka u korist industrije.

Svrha ovog napisa nije kritizirati medicinu i liječnike, niti ga povezati s medicinskom praksom u Hrvatskoj, već ukazati na to koliko ovakve stvari mogu utjecati na fragilnost pacijenta. Napis koji spominjem objavljen je u SAD 2008. godine kao stanovito upozorenje. Doista ne vidim da se iza toga bilo što supstancijalno promijenilo.

Štoviše, stvari su se pogoršale, unatoč napretku medicine i tehnologije u dijagnostici. Pogoršala se također i briga agencija i svjetskih udruga koje bi moramo voditi računa o pacijentima, što vidimo i iz primjera Covid-a, ali i najnovijih akrobacija UN i SZO. Zašto je tomu tako?

Možda bi bilo dovoljno „slijediti trag novca“ kako kaže financijska stručnjakinja, investicijski bankar i veliki borac za slobode Catherine Austin Fitts, i utvrditi izvore kako bi se isti mogli konačno dokinuti.

Piše akademik Krešimir Pavelić

 

https://epoha.com.hr/2024/05/16/povijest-bi-trebala-biti-uciteljicom-zivota/