Ja sam kao zastava koju okružuju daljine.
Vihore slutim, buduće, i predajem se njima,
dok stvari dolje još mir se hvata:
vrata se još zatvaraju nježno, a iz kamina sluhti tišina;
prozori još ne trešte, i prašina još je teška.
Ja već slutim bure i uzbuđen sam kao more kad se mreška.
I tad se širim i u sebe survam,
i odbacujem sebe i posve sam sam
u velikoj buri.