Pismo cijepljenog gospodina – Promišljanja
Jedan sam od onih koji su se cijepili u vrijeme kada je prva tura cjepiva stigla u Hrvatsku, u vrijeme kada nisam propitivao odluke stožera. Vjerovao sam im bespogovorno davši svoje potpuno povjerenje skupini koja je preuzela odgovornost i ulogu onih koji kroje život naš svakidašnji. Vrijeme je pokazalo da sam bio u apsolutnom krivu, a reći ću vam i zašto.
Cijepio sam se, za razliku od mnogih danas, iz uvjerenja da će me cjepivo zaštititi. Nepoznata bolest, strašne posljedice, prizori ljudi koji po cesti padaju mrtvi, limeni ljesovi, spalionice mrtvih… Horor uživo u režiji Steven Spielberga, najmanje. One koji se bune smatrao sam idiotima i sam im pripisivao epitete antivaksera i ravnozemljaša. Gle, gle, kolo sreće se okreće, danas kada stupam među antivaksere svečano obećajem da se više nikada neću cijepiti, postao sam naime eksvakser, s dvije doze iza sebe.
Cjepivo ne da me nije zaštitilo, moj subjektivan sud je da mi je čak i pogoršalo određena stanja od kojih sam patio i ranije. Čovjek sam u godinama, ugrožena skupina rekli bi stručnjaci. Gledajući unatrag zapravo zaključujem da sam čitavo vrijeme propuštao negdje naići na poticaje stručnjaka da se više okrenemo građenju vlastitog imuniteta koji je najbolja, ujedno i dugotrajnija obrambena linija. To u svom izlaganju objašnjava priznati stručnjak Dragan Primorac, a što potvrđuju i rezultati do sada najveće opservacijske studije, u kojoj su znanstvenici iz četiri izraelske znanstvene institucije usporedili dugotrajnost imunosti u cijepljenih nasuprot necijepljenih osoba. Da, dobro ste pročitali – prirodno preboljenje daje dugotrajniju i kvalitetniju zaštitu.
Vidite, ne možete me nazvati neinformiranim, žao mi je samo što to nisam učinio ranije – istražio sve opcije te saslušao i drugu stranu. Možda je razlog tome nedostupnost drugog mišljenja u medijima, nedostatak stvarne volje za napretkom u zajedničkom sprječavanju širenja bolesti, možda…?
No pustimo to sada na stranu, vratimo se tehničkoj prirodi stvari, osvrnimo se na one koji su se cijepili iz razloga drugačijih od mojih. Cijepljeni iz straha egzistencijalne prirode pa do onih trivijalnih – putovanja i svih ostalih prirodnih čovjekovih potreba. Kako smo došli do toga da slobodu kupujemo ucijenjeni medicinskim postupcima, k tome nečim što nas neće u potpunosti, ako i uopće zaštititi?! Danas cijepljeni imaju slobodan pristup mjestima na koja je necijepljenima ulaz ograničen odnosno uvjetovan testovima, testovima za koje je sam tvorac rekao da ne služe onom za što se danas upotrebljavaju. Tko je ovdje lud? Dodajmo k tome činjenicu da se “rok trajanja” C potvrde smanjio – pretpostavljam zbog rezultata neke najnovije studije – volio bih je pročitati.
Mogao bih ispisati stranice navodeći jedno po jedno svoje razočarenje, ali ni to mi teško ne pada, meni isprika ne treba – sam pao, sam se ubio – volio bih ipak vidjeti svojevrsno priznanje onih koji i dalje kroje sudbinu narodu, priznanje da su mjere nedjelotvorne, da je povijest najbolja učiteljica života, da svaka bolest ima svoj prirodan tijek – početak i kraj, a ova bolest spada u samoeradicijrajuće bolesti. Bojim se iti pomisliti na dalekosežne posljedice koje će segregacijske mjere ostaviti na mlade ljude, na moje unuke. Jedan od razloga zašto sam se cijepio je i da zaštitim njih, a sada se kako stvari stoje, cijepe djeca da zaštite nas stare, presedan kojem bih radije da nisam živ svjedočio.
Eto tako sam postao anti odnosno bivši vakser, jedan od onih koji je prešao put od potpunog povjerenja do potpunog nepovjerenja.
Postajem građanin drugog reda, dvaput cijepljen, ali ne više! Za mene je igra gotova.