Sapere Aude – O zelenoj parareligiji

Eko-ideologija zakačila se i parazitira na ljudskom duhovnom porivu koji je ranije bio popunjen tradicionalnom religijom, koju smo kao društvo nepromišljeno odbacili. Kako je upozorio G. K. Chesterton, odbacivanje vjere neće s društvene razine rezultirati utopijsko-racionalnim pojedincima, već pojedincima koji počinju dogmatično vjerovati u bilo što – najčešće u svjetovne ideologije, u kojima nema sekularizma, u kojima nema onog kršćanskog proturječja koje se ne može razriješiti na ovom svijetu, u kojima ovo-svjetovno preuzima ulogu transcendentnog i, u političkom smislu, apsolutnog. Prošlo je stoljeće prepuno manifestacija tog fenomena koji se, nažalost, nastavlja i danas.

Eko-ideologija već 100 godina najavljuje apokalipsu. Apokalipsa se, kako to obično biva, može izbjeći samo kroz poslušnost “stručnim” narativima. Apokalipsa dolazi kao kazna grešnim ljudima od strane majke zemlje (u mitološkim terminima – Gaia). Uloga je proroka apokalipse da ljude vrate na pravi put (put apsolutne vjere u ideologiju). Svatko tko se ne vrati na taj put predstavlja “onog drugog” – koji je zaslužan za naše nedaće i koji utjelovljuje zle sile, pa na njega možemo transferirati sve svoje grijehe. Žrtvovanjem tih heretika (izopćavanjem iz javnih rasprava, dehumanizacijom, cenzurom, etiketiranjem itd.) i zajednica pseudovjernika se, kako je ukazao Rene Girard, dodatno homogenizira i okuplja protiv spomenutog zla.

Pritom, “onim drugim” može postati bilo tko bilo kada ako se i na koji način ne pokori onome što proroci u stvarnom vremenu serviraju masi – revolucije, na kraju dana, zato u pravilu jedu svoju djecu. Najgori po ideologiju, međutim, nisu oni koji u potpunosti negiraju istinitost ideoloških pretpostavki, već oni promišljeni i istinski stručni u tom području, koji se slažu da postoji problem (kao što postoji i niz drugih), no da radikalizam neće samo sa sobom donijeti pregršt kolateralne štete, već uvelike neće ni riješiti probleme koje je sam definirao. Ove prve možemo odmah prozvati heretičnim neznalicama, dok ove druge, koji očito barataju gradivom, valja u potpunosti ušutkati preko cenzura i udruženog diskreditiranja. 

Nadalje, svatko u sebi nosi sjeme iskonskog grijeha – u ovom slučaju, svatko samim svojim postojanjem sudjeluje u stvaranju štetnih plinova i ugljičnog otiska, pa se za tu svoju inherentnu grešnost mora iskupiti kroz razne rituale, kao što su odvajanje otpada, deklaracije poslušnosti na etiketama proizvoda, pseudomolitvene rečenice na početku raznih ugovora i pamfleta, sudjelovanje na prosvjedima i okupljanjima (parazitskim verzijama misnog slavlja), signaliziranje svojeg eko-identiteta i sl.

Implicitna hijerarhija eko-ideologa također je očita; od vrhovnih poglavara i moćnika (globalistički milijarderi koji financiranjima stvaraju podaničke mreže) preko srednjeg menadžmenta poslušnih političara do radikaliziranih pijuna koji utrčavaju u umjetničke galerije, urlaju o kraju svijeta i zalijevaju posjetitelje bojom. Riječ “istine” se slijeva odozgo prema dolje – od usta onih koji imaju svojevrsnu direktnu poveznicu s Gaiom i njenim problemima do glasnih usta uličara koji kroz maltretiranje pokušavaju zadobiti nove sljedbenike. Krucijalno je pritom riječ “istine” promovirati i kroz škole, kako bi djeca i od najmlađih nogu čula za parasveto proročništvo. Plaćeni ili zadojeni edukatori i “stručnjaci”, stoga, čine važan kotačić u spomenutoj eko-hijerarhiji, a da bi propaganda postala takvom u cijelosti, potrebno je i jedno zaštitno, najčešće mlado lice (nekad poznati dječak Morozov, a danas famozna Greta), koje će dočarati kako je ideologija stvar mladosti, odnosno budućnosti.

Jednako važno, takvo će lice ilustrirati da tradicionalne institucije, kao što je obitelj, nisu ništa usporedno s novom parareligijom. Pričalo se, stoga, kako Greta prigovara svojim roditeljima jer su se drznuli jesti sir, slično kako je ruski junak Morozov u poznatoj komunističkoj legendi prijavio neposlušne roditelje vlastima.

Iz sličnog razloga, krucijalno je da nijedna društvena sfera ne bude sačuvana od konstantnog prodora ideologije. Sportski događaji, umjetničke galerije, filmske premijere – svi moraju na početku izreći svoje ritualne pseudomolitve ili će im one biti agresivno nametnute kroz divljanje spomenutih ideoloških pijuna. Niste valjda mislili da se možete baviti sporednim stvarima, kao što je ljepota, u vrijeme apokalipse i time implicitno barem na trenutak skinuti ideologiju s prvog mjesta vrijednosnog sustava?

Nešto je teže pridobiti one moćnije skupine i organizacije, pa za njih nije dovoljno mafijaško uništavanje skupocjenih predmeta i događaja, već se njima moraju staviti formalni nameti kreirani od vrhovnih proroka i poslani po hijerarhijskim mrežama. Oportunističke korporacije tako postaju dio ideologa ne zato što stvarno u ideologiju vjeruju, već jer im se ona nametnula promišljenom metodom mrkve i batine (vidi tzv. ESG sustav), a oni sami nisu dovoljno moralno kapacitirani da to mogu odbiti.

Cijeli je život pojedinca tako prožet nadolazećom apokalipsom i navodnim spasom koji nas čeka ako budemo dobri. Budući da prividno postoji “stručni konsenzus” oko ispravnosti svega što ideologija kaže, pojedinci počinju misliti “tko sam ja da negiram ono što znanost kaže”, te posljedično gase svoj kritički um i udubljuju se u sve one otupljujuće lagodnosti koje im je tehno-znanost prigodno darovala. Kako i ne bi kad je “krajnje vrijeme da izađemo iz srednjeg vijeka i spasimo planet zemlju”. Koliko će biti onoga što je u međuvremenu stradalo na žrtveniku tog “spasa” ostaje za vidjeti… 

 

Izvor: Sapere Aude