Slobodan Praljak: život u laži ili smrt u istini?

Šest je godina prošlo od smrti generala Slobodana Praljka. Šanse su velike da će i ovu obljetnicu obilježiti gromoglasna šutnja hrvatske politike na tu temu. Kukavička i izdajnička usta domaćih poltrona još se jednom neće usuditi izgovoriti ime Praljak, jer bi im to donijelo negativne karijerne poene.

Sjetit ćemo ga se, stoga, mi. Sjetit ćemo se čovjeka koji je početku rata imao dovoljnu društvenu reputaciju profesora i umjetnika da je bez problema mogao izbjeći odlazak na bojište. Umjesto toga, on je s vlastitim oružjem sjeo na bus i dobrovoljno otišao u rat. Nedugo zatim, kao inženjer, filozof i kazališni redatelj – bez ikakvog profesionalnog vojnog iskustva, postaje general hrvatske vojske.

Ne prisjećamo ga se samo zato što smo došli do još jedne godišnjice njegove smrti, već i zato što ovo vrijeme koje izrazito miriši na civilizacijski zalazak vapi za takvim ljudima, koji su spremni žrtvovati sebe i svoju trenutnu dobrobit u ime onog što smatraju ispravnim i većim od njih samih. Svojevremeno smo generala Praljka usporedili sa Sokratom, koji je također u izboru nastavka života u laži ili smrti u istini izabrao potonje. Kako smo tada napisali, Praljak je u sokratovskoj maniri izabrao smrt ne kao radnju suprotnu životu, već kao radnju koja ga ispunjava. Upitali smo se i koliko smo svjesni tog paradoksa da najhrabriji oblik življenja pronalazimo u onom koji je najspremniji otpustiti život u trenutku koji to zahtijeva.

Jasno je da se na zapadu sustavno smanjuje broj ljudi spremnih na to. Jasno je da je jedan od suštinskih uzroka naših društveno-političkih nedaća to što smo odbacili svaku poveznicu s transcendentnošću, zbog čega smo skloniji prihvatiti i zagovarati utopistička ideološko-politička obećanja raja na zemlji. Odbacivši vjeru u savršenstvo sljedećeg svijeta počeli smo to savršenstvo tražiti na ovome, a ovosvjetovna potraga za rajem u političkom smislu uvijek završava totalitarizmima – jedan od kojih su svojom hrabrošću okončali hrvatski branitelji i general Praljak. 

Nije, s tim na umu, slučajno što u onima koji će o Praljku danas glasno šutjeti pronalazimo i one koji nisu samo nespremni ponuditi sebe za ono što je ispravno, već za to nisu spremni žrtvovati ni svoje poltronske karijerne napretke. Takvi, stoga, poslušnički promoviraju i sudjeluju u ideološkim igrarijama aktualnog duha vremena, lažući ljudima da ih na kraju njihovog pravovjerja čeka utopija, a ne distopija najgore vrste. Takvi će nas nastaviti pozivati na odricanje od svojih individualnih sloboda kako bi nam osigurali navodnu sigurnost, a mi ćemo, ako ostanemo nepromišljeni i panično vezani uz svoju trenutnu prividnu dobrobit, nastaviti pristajati na relativizaciju naših vrijednosti, na tihu nulifikaciju demokracije i našeg suvereniteta, na nametnute narative, na prisilnu šutnju – kako nas netko ne bi prozvao zatucanim protivnikom pseudosvetog napretka.

Druga opcija jest da se osvrnemo na Praljkov primjer, te hrabro i odlučno – ovoga puta na kulturnom bojištu, stanemo u obranu naših vrijednosti, preuzimajući svjesno rizik bivanja proglašenim “nazadnim” od strane ovog progresivno-utopističkog duha vremena. Sistem protiv kojeg su hrvatski branitelji ustali devedesetih, u kojem su neki jednaki bili jednakiji od drugih te u kojem su oni manje jednaki mogli biti zatvoreni zbog krive riječi ili pjesme, nije toliko različit od onoga koji nas danas zatvara u lockdownove, oduzima nam slobodu govora, medijsko-korporativnom simbiozom nam nameće svoje pravovjerje te uništava naš vrijednosni sustav.

Manihejska podjela na “dobre i zle”, odnosno politički podobne i nepodobne, postupno oduzimanje prava nama “zlima”, sustavno zauzimanje svih vodećih institucionalnih pozicija, odbacivanje svake vrste kritike službenih narativa, skrivanje svog totalitarnog refleksa pod pseudomoralni plašt zaštite “potlačenih” – sve su to stavke koje su prisutne danas na sličan način kao što su bile i tada, samo što nas umjesto buržujima prozivaju ekstremnim desničarima, fašistima, rasistima, transfobima, antivakserima i sl. Princip je isti, samo što se nakaradna parareligija umotala u novi omot nakon što je onaj stari tijekom prošlog stoljeća iza sebe ostavio ocean krvi.

Osluškujmo, dakle, današnju šutnju o zabranjenoj temi Praljak onih koji svojim aktivnim odabirom, pasivnom nepromišljenošću ili paničnim držanjem za ovosvjetovnu lagodnost sudjeluju u takvim sistemima. Ne preostaje nam mnogo nego zažaliti se nad njima, a diviti se onima koje progone zbog njihove pravednosti – njihovo je, kaže Sveto Pismo, kraljevstvo nebesko.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”, čuli smo 29.11.2017.

Arhetipni su to odjeci sličnih riječi izgovorenih dva tisućljeća ranije; “Osuđen sam doista zbog manjka, ali ne dokaza, već bezobraštine i besramnosti, jer nisam želio govoriti ono što bi vama bilo najugodnije za slušati: kako govorim i činim mnoge stvari koje me nisu dostojne, a koje ste možda navikli slušati od drugih. Niti tada nisam mislio da valja postupati na način nedostojan slobodna čovjeka, a niti se sada kajem što sam se tako branio; radije umirem jer sam se branio na ovakav način, nego što bih živio pošto bih se bio obranio na onakav… Nije teško izbjeći smrt; puno je teže izbjeći zloći – ona trči brže od smrti”

slobodan praljak

Izvor Sapere Aude

Facebook