Stranka zvana Hrabrost

Stranka zvana Hrabrost – Možemo! su odlučili ponuditi biračima svoj program od 13 točaka naslovljen: ”Ovo su naši hrabri potezi!” I doista: ludo su hrabri.

Platforma “Možemo!” djeluje u skladu s političkom franšizom o kojoj je veoma teško razgovarati. Jedina stvar, naime, koju ne treba na dugo objašnjavati jest da je posrijedi ideologija toliko dosadna da je ljudski um može upiti samo u snu: čita li se dokumente koji tumače što je to točno “održivi razvoj”, brada će se zagarantirano kad-tad približiti prsima.

 

13 hrabrih poteza

U tom smislu doima se kako je politička komunikacija Možemo! s biračima neka vrsta hipnotičke sugestije. Čovjek ideje ove skliske platforme upija onako kako se nekad pokušavalo liječiti nedostatak samopouzdanja. Pacijent spava, a iz zvučnika kazetofona ugodan glas ponavlja:”Svakog dana, u svakom pogledu, sve više napredujem”.

Ne da je netko u bilo kojem pogledu osobito napredovao nakon takvih terapija, ali teško se oteti dojmu da je nezanemariv broj glasača podržao Možemo! primjenom slične metode.

No čini se kako se ovih dana žarulja kreativnosti po pitanju odnosa s javnošću u stožeru Možemo! ipak upalila. Doduše, ona katkad zatrepće kao da će pregorjeti, ali osnovano možemo vjerovati da će do predstojećih izbora ipak izdržati.

Možemo! su odlučili ponuditi biračima svoj program od 13 točaka naslovljen:”Ovo su naši hrabri potezi!

 

Medij je poruka

Ako čitatelj sad pomisli da se pravi junaci ne razmeću riječima, nego djelima, on je sasvim u pravu. Ali, dovoljno je samo pogledati dizajn letka na kojem je 13 zapovijedi napisano i on će se također osvjedočiti da je objava ovog pamfleta sama po sebi hrabro djelo.

Naime, Možemo! su se izborom grafičkog idejnog rješenja izravno ubacili u tržišnu bitku s popularnim proizvođačima deterdženta u prahu. Ako je suditi po dizajnu, kad bi ovaj blijedo-zeleni politički letak bio nekim slučajem papinska enciklika, počinjao bi riječima “Ariel et Fax …”

Komunicirati s biračima putem letka koji izgleda kao reklama za deterdžent nepoznate marke zahtijeva nemalu smjelost, znamo li da ih svi bacaju čim ih nađu u poštanskom sandučiću.

Naravno, mi to nećemo učiniti, unatoč iskušenju, i bacit ćemo radije pogled na neke od 13 zapovijedi – ne sve, naravno, jer je 13 nesretan broj, a nečasno je uricati političke stranke prije izbora.

Uostalom, imajući u vidu koliko se ozbiljno ovih dana shvaća Ustav Republike Hrvatske, ne bi čudilo da se uskoro uvede amandman o nespominjanju broja 13 i uklanjanju crnih mačaka s ulica.

 

Sve ili ništa

Zajedničko svim “hrabrim potezima” (dalje: HP) Možemo! je da su oni zapravo svežanj maksimalističkih političkih zahtjeva.

Dakle, svih 13 točaka pretpostavljaju da će Možemo! hrvatsko društvo pretvoriti u nešto potpuno novo i neprepoznatljivo.

Sve ono što danas još postoji mora se, ne poboljšati, nego ukloniti.

Tkogod je pratio nedavnu manifestaciju za Dan žena u Zagrebu, mogao je čuti Sandru Benčić kako zaziva “kraj patrijarhata”, bez čega “nema slobode i ravnopravnosti”.

Prevedeno na hrvatski jezik, to znači da društvo koje birači poznaju mora nestati.

Ne promijeniti se, ne reformirati se, nego nestati.

 

Umijeće nemogućeg

Nedvojbeno, potrebna je zamašna hrabrost da se tako nešto ponudi biračima. Znamo, naime, a ljudi u Možemo! – sve politolog do politologa – znaju to sigurno još bolje, da je politika, barem za birače, uvijek umijeće mogućeg. Ljudi žele rješenja njima poznatih problema, a ne nestajanje problema zajedno s rješenjima.

U parlamentarnoj demokraciji, ponuditi biračima nešto što oni ne traže, neće – a osobito ono što uopće ne razumiju, zahtjeva klinički ludu hrabrost.

Dakle, kako onda ljudi iz Možemo! namjeravaju ipak provesti svoje “hrabre poteze”?

Izravan odgovor na to pitanje imamo u jednom od HP-a, točnije u onom pod brojem 9:

“Omogućit ćemo pravo glasa mladima sa 16 godina!”

Politička franšiza “Možemo!” zahtjeva brz, jednostavan i svima dostupan odmak od stvarnosti. Ako ste, recimo, u stanju uvjeriti sebe da ćete “podržati lokalne poljoprivrednike”(HP 6), istodobno apsolutno i neupitno podržavajući EU klimatske ciljeve, koji su gotovo cijeli europski agrar digli na masovne prosvjede, onda sa stvarnošću imate veze koliko i primjena instrumentala (“sa 16 godina”) u HP 9 sa sintaksom.

 

Prilagodba zbilje

Kako bi se taj problem uklonilo – ne riješilo, nego uklonilo – potrebno je efikasno spriječiti da se on pojavi. Najbolji način za to bio bi naučiti mlade u jeku puberteta kako stvarnost treba uvijek prilagoditi sebi, a ne obratno. Ako se čitatelj sprema povući pitanje, na koji način tek to izvesti, potežemo odgovor prosječnom brzinom odskoka Sandre Benčić za saborskom govornicom:

“Uvest ćemo građanski odgoj u sve škole!” (HP 4)

Već je odavno neproblematično kako se “građanski odgoj” zapravo može razumjeti kao odgoj za upravo one političke ideje koje zagovara Možemo! Naravno, ‘građanskim’ ga se naziva kako bi se te ideje razumjelo kao jedine moguće i neupitne – mnogi bi se protivili odgoju za jednu stranku, ali tko bi se usudio prigovoriti “odgoju za građanstvo”?

Trik je jeftin, naoko efikasan, a koliko će upaliti kod mladih, kad nije osobito dobro upalio kod njihovih roditelja, ostaje za vidjeti. Ipak, ne poričemo hrabrost.

Doduše, hrabrost možemovaca ima dosta toga s očajem. Naime, njima je hrabrost opisane vrste nužna kako bi postojali kao politički čimbenik, jer njihovi zahtjevi su prirodno u izravnoj koliziji sa zbiljom.

 

Besplatan i dostupan pobačaj

Tako čitamo HP7: “Pravo žena na besplatan i dostupan pobačaj stavit ćemo u Ustav!”

Polemika oko pobačaja na zahtjev notorno je zamorna ljudima koji poslovično ne žele misliti o graničnim moralnim pitanjima. To je tako čak i u za zagovornike pobačaja najboljem slučaju, odnosno tamo gdje je biračko tijelo sklono stavljanju tobožnjeg prava na privatnost iznad ljudskog života.

Koliko je to samo teže – i koliko su Možemo! hrabriji od svojih zapadnijih uzora – ako znamo da djeluju u zemlji gdje birači nisu osobito naklonjeni prvom sakramentu seksualne revolucije?

Štoviše, ne zaboravimo kako je ideja o unošenju prava na pobačaj u Ustav vjerojatno nadahnuta nedavnim francuskim primjerom, koji je možemosima bliske “fact-checkere” iz Faktografa potakao da Urbi et Orbi istaknu kako je pravo na pobačaj bilo uneseno u jugoslavenski ustav još 1974. godine.

Dakle, mi smo po tom pitanju pola stoljeća ispred Francuza i, samo ako se vratimo na tvorničke postavke, te možda čak i u ustavom izričito zabranjene političke asocijacije, možemo jednostavnom matematikom biti 100 godina ispred njih.

Koliko bi ovakav misaoni slijed izazvao simpatija unutar hrvatskog biračkog tijela, prepuštamo mašti čitatelja.

 

Otkud Možemo! crpi svoju hrabrost?

Premda su svi ostali HP-i Možemo! gotovo jednako zanimljivi, ostavit ćemo ih ipak po strani. Nećemo dakle govoriti o HP 10 “Omogućit ćemo posvajanje djece istospolnim parovima” i HP 11 “Stat ćemo na kraj obijesnoj vožnji oštrim i dosljednim kažnjavanjem prekršitelja” i koliko to vole čuti građani koji su definiciju braka unijeli u Ustav, a mnogi od kojih žmigavac još uvijek razumiju kao dodatnu opremu.

Odgovorit ćemo umjesto toga na pitanje: Odakle Možemo! crpe svoju hrabrost?

Oni sami nam to, razoružavajuće iskreno i gotovo neuvijeno, kažu.

Dana 19. ožujka, dakle na međunarodni Dan očeva, Možemo! su na svome X profilu uputili jednu jedinu čestitku hrvatskim očevima.

Oni su čestitali Dan očeva isključivo “očevima korupcije” uz kratki video govora Ive Sanadera i Andreja Plenkovića.

Ako se pitate odakle im smjelost da pred izbore pošalju biračima poruku koja povezuje očinstvo uopće s korupcijom, odgovor je veoma lako dati.

Smjelost Možemo! dolazi iz latentne, samo ovlaš retorikom o ljudskim pravima prikrivene, mizantropije.

Drugim riječima, Možemo! se ne boje biračima reći ono što birače ne zanima ili ne žele čuti, ne zbog toga što oni njima ne žele podilaziti, nego zbog toga što oni birače preziru.

 

Skliska platforma

Skliska platforma nosi grupu ljudi koji se u ovoj zemlji osjećaju strancima pod opsadom i koji ni u jednom trenutku ne pomišljaju kako bi joj se uslijed toga morali prilagoditi.

To što oni prodaju priču da se ne žele prilagoditi korumpiranosti, zatucanosti, mržnji i ostalim paušalnim i maksimalistički opisanim zlima koja se zapravo mogu primijeniti na sve i ništa, samo prikriva činjenicu da se oni ne žele prilagoditi zbilji kakva jest. Oni se nemaju zašto opterećivati stvarnim problemima i rješenjima, jer stvarnost kao takva je njihov pravi politički protivnik.

Otud maksimalistički, neostvarivi zahtjevi.

Zbog toga se zbilja – a to pred parlamentarne izbore znači: cjelokupno biračko tijelo – mora prilagoditi  Možemo!, nikako obratno.

U tom smislu, imamo posla sa strankom čiji politički program sa svojim “hrabrim potezima”, jednom kad ga se sagleda kao ono što on stvarno jest, predstavlja svojevrsni hodogram sociopatije uvijene u jezik “društvene pravednosti”.

Glasati za politički program koji oglašava dekonstrukciju društva sa svim problemima, ali i svim rješenjima, zahtjeva jednaku hrabrost kakvu imaju članovi Možemo!

Stoga, idealan ishod politike klizave platforme bio bi da se svi birači popnu na nju.

Bojim se samo da bi u tom slučaju stvar završila prevrtanjem i potapanjem kako platforme Možemo! tako i Republike Hrvatske.

 

Izvor: https://narod.hr/hrvatska/malic-stranka-zvana-hrabrost